Iskazujući interes za fotografiju još od malih nogu, Riječanin Filip Koludrović imao je prilike ostaviti trag u svijetu fotografije, napose one modne, i to radeći s velikim imenima, poput časopisa Elle, Vogue, Numéro, GQ, Harper’s Bazaar, L’Officiel, a surađivao je i s brendovima kao što su Gucci, Hermes, Chanel, Givenchy, Moschino i Hublo. Od Krasice, Milana, Londona, fotografija je Koludrovića trenutno odvela sve do Pariza, a brojne suradnje i njegov fotografski izričaj osigurali su mu prestižnu nagradu British Fashion Awards, prvu koju će primiti jedan Hrvat.

Povodom nadolazeće dodjele prestižne nagrade razgovarali smo s Filipom o njegovome putu, početcima interesa za fotografiju, njegovome stilu, razmišljanjima o fotografiji i njezinoj poziciji u suvremenosti, kao i o tehnološkim mogućnostima.

O samoj nagradi British Fashion Awards, koja se dodjeljuje 5. prosinca u Royal Albert Hallu, gdje će obznaniti imena pedeset najvećih novih nadarenih profesionalaca, Koludrović kaže da mu puno znači, jer se radi o velikome priznanju i najvećoj potvrdi njegova rada.

Kad je dobio obavijest o nagradi putem maila, nije bio siguran radi li se o šali ili kakvoj »spam« poruci, jer u posljednjih je nekoliko godina za tu nagradu, govori, bilo nominirano niz kreativaca koji rade s najvećim imenima showbiz industrije, prema kojima je, naglašava, gledao izdaleka i sa strahopoštovanjem.

– Nagrada mi, moram reći, svakako daje neki pozitivan osjećaj, dodatan vjetar u leđa i motivaciju da nastavim dalje istim putem i da budem još bolji u onome što radim. Inače, svake godine nominirani za tu nagradu predlažu nove kandidate za sljedeću godinu, a nakon toga stručni žiri, koji se sastoji od top modela, Vogue China, osoba iz Balenciage i drugih modnih kuća ili brendova, bira koji će od predloženih kandidata biti na kraju nominirani.

Mene je predložio dragi prijatelj i neizmjerno talentirani stilist kose Dušan Petrović, koji živi i radi u Berlinu. Što se tiče ostalih nominiranih, moram reći da poznajem njihove radove, no osobno nisam poznavao nikoga, sve do nominacije, otkad sam se povezao s nekoliko osoba.

Riječ je o kreativcima koji rade s velikim imenima modne i showbiz industrije, pa me iznenadilo da sam u društvu pedeset imena sljedeće generacije u industriji, što mi je svakako velika čast, govori Filip dodajući da svoje radove ne smatra komercijalnima, no vodi se nekim svojim stilom i trudi se biti bez kompromisa.

Slobodan duh

Na pitanje kada je i kako počeo fotografirati, odnosno kad je shvatio da ga upravo fotografija zanima, Koludrović kaže da ne postoji određen trenutak, jer fotografija je u njegovu životu oduvijek. Sa samo šest godina eksperimentirao je s Yasch fotoaparatom, s četrnaest je otkrio čari analogne fotografije te razvijao filmove u fotolaboratoriju, a sa šesnaest je kupio svoj prvi digitalni fotoaparat Nikon.

– Fotografija se nekako neprimjetno, rekao bih, ušuljala u moj život, pa ne mogu reći da postoji određen trenutak kad sam se počeo baviti fotografijom, jer ona je tu gotovo oduvijek, od malih nogu. Još kad sam bio dijete, u kući je uvijek bila jedna kamera ili neki skener koji sam mogao koristiti.

Možda važan ili značajan trenutak u tom smislu bio je onaj kad sam otkrio da se skenerom mogu, osim bijelih papira, skenirati i objekti.

Što se tiče fotografiranja, prvo sam fotografirao prijatelje, pa je taj period života bio zanimljiv u fotografskom smislu, jer se nije radilo o modelima, već običnim ljudima, onima koji su mi na neki način vjerovali. Možda je zato, zbog povjerenja, cijeli proces bio opušten i na kraju je uspio, u smislu fotografija, iako se radi o početcima.

Osim portretnih fotografija, bilježio sam i pejzaže i mrtvu prirodu, no portret je, čini se, prevagnuo, priča nam te dodaje da mu se posebno sviđa fotografski rad poznate Brune Kazinoti, poznate Splićanke svjetskoga glasa.

Nakon završene Građevinske škole mladi je fotograf, rekao nam je, htio studirati arhitekturu, no ipak se dogodila fotografija. Stečena znanja i vještine iz srednje škole nedvojbeno su mu koristila u onome čime se htio baviti – fotografijom.

– Moram biti posve iskren i reći da me mučio taj klasični obrazovni format, odnosno sam obrazovni sustav u kojem se puno vremena posvećuje učenju teorije i reprodukciji informacija. Rekao bih da ja naučim puno više i puno brže iz prve ruke, stoga je praktični dio u obrazovanju vrlo bitan.

Naravno, svatko je drukčiji, kao uostalom i ja, jer netko uči brže, netko sporije. Što se tiče fotografskog posla, s obzirom na to da mi se u početcima sviđao slobodnjački način života koji, osim fotografije, uključuje i putovanja, odlučio sam se okrenuti takvome načinu života. A i htio sam zapravo putovati u svojim dvadesetima.

Sama škola dala mi je određena znanja i vještine, u smislu arhitekture, recimo znanja o objektima, simetriji, svjetlu i strukturi, ističe.

U fokusu – ljudi

Kad se dogodio prvi konkretniji i zahtjevniji fotografski zadatak, Koludrović se ne sjeća, no što se tiče odabira baš modne fotografije, ističe da je odmah znao kako će fotografija kojom će se on baviti biti ona koja uključuje čovjeka koji je u centru, jer oduvijek su ga intrigirale individualne različitosti i ono što mi percipiramo.

– Oduvijek sam bio na neki način zainteresiran za ljude, njihov karakter, ponašanje, izraze, gestikulaciju i tome slično, pa sam znao i da će smjer fotografije kojim ću se baviti zasigurno biti onaj koji uključuje ljude, osobu.

Isto tako, znao sam da mi fotografije nekih svečanosti, poput vjenčanja, rođendana, zabava, uopće nisu bile zanimljive, tako da sam otprilike osjećao u kojem smjeru idem.

Opet, što se tiče zabava ili rođendana, kod tih su mi fotografija najdraže bile one koje su uslikali sami uzvanici, dakle amaterske. Tako sam se na kraju odlučio za kombinaciju fotografije koje bi se kretala između portreta, modne fotografije, dokumentarne, priča Koludrović i nadodaje da ga općenito zanimaju i teme kakvih medija, umjetne inteligencije i tome slično.

Što se tiče stila, Filip kaže da nikad nije o tome razmišljao, već je sve radio intuitivno, ne ograničavajući se na nekakve okvire, a uvijek treba, smatra, umjesto forsiranja nečega da zadovoljiš, raditi ono osjećaš. Prema njegovim riječima, fotograf ima ulogu društvenog komentatora, od raznih »komentiranja« fotoaparatom raznih događaja u svijetu, pojava i procesa do ustaljenih i postavljenih okvira, a modna je fotografija, logično, dio toga.

Sama fotografija je, pojašnjava, gledanje, a pristup je isti, neovisno o vrsti fotografije i o onome što slikamo, bila to planina, osoba ili pak mrtva životinja.

– Nikad se nisam ograničavao razmišljajući o svome stilu. Fotograf je komentator društva, društvenih normi, svjetskih prilika, pa ni modna fotografija nije izuzeta iz toga.

Svijet se stalno mijenja, fotografija je ugrožena, a crno-bijela fotografija, koju najviše koristim, još je jedan korak iza i najugroženija je, no odrastao sam uz nju, zanimljivo mi je suvremeni trenutak obilježiti starinskom tehnikom. Minimalist sam u svakom pogledu, a boja mi je distrakcija, ukras.

Što se nekog pojašnjenja stila tiče, moja fotografija ima neku strukturu, rekao bih da je dosta pravilna i kontrastna, kao nekakva konstrukcija.

Također, volim simetriju, uz to je bitno na koji način svjetlo pada na objekt, a fotografiram dosta brzo i impulzivno, govori nam i naglašava da se njegove originalne fotografije dorađuju samo onda kad se radi o velikim projektima i kad je baš nužno.

Dubinsko brisanje

Na pitanje o tome što je naučio iz dosadašnjih iskustava i raznih suradnji, općenito o poslovnome svijetu, fotografiji, svijetu slavnih i javnih ličnosti te tome kako treba djelovati u današnjem svijetu užurbanosti, kompetitivnosti i hiperprodukcije, Koludrović kaže kako je sve to jedno putovanje, kao i sam život.

– Aha, sada egzistencijalna pitanja. Hvala. Pa smatram da je svako putovanje koje imamo u životu na neki način guljenje jednog sloja luka. Brišemo nekakve predrasude, o vjerama, nacionalnostima, ali ne onako teoretski, kako društvo danas govori, nego baš dubinsko brisanje.

To je najveća ljepota putovanja, truditi se uvijek jesti lokalno, ne biti nametljiv toj kulturi, nego se osjećati kao da joj pripadaš.

Kad jedeš gdje jedu i bauštelci, ali i u otmjenom restoranu, u Dubaiju, možeš razumjeti to da smo svi na kraju dana samo ljudi. Ja, iskreno, ne osjećam užurbanost u svijetu, bez obzira na prirodu posla, mislim da svatko treba imati onaj tempo koji mu odgovara, svatko treba naučiti slušati sebe, vidjeti koliko zapravo možeš, a uz sve to i uživati.

Mislim da je nova generacija tinejdžera prekul, nekako su svoji, imaju neki svoj humor, mobiteli su im alat koji im dozvoljava da se izražavaju i da pritom stvaraju u pokretu.

A što se tiče toga, kako sačuvati sebe u takvome svijetu današnjice – vidjet ćemo, kazuje Filip dodajući da nema listu ljudi s kojima bi volio raditi, već pušta da se suradnje same dogode.

Na tragu toga, spomenuvši suvremenost, sveopću tehnologizaciju, mobitele i mlađe generacije te mogućnosti fotografije u takvome svijetu mogućnosti, Koludrović kaže da fotografija i dalje ima svoje mjesto, jer je jedinstven medij.

– Fotografija ja jedinstven medij zbog onoga što svi osjećamo, u sebi, a to su nostalgija i sentiment. Odrasli smo gledajući fotografije i većina tinejdžera i odraslih osoba cijeli svoj život gleda fotografije.

Naravno, sve se to polako mijenja, sve većom upotrebom medija putem raznih društvenih mreža i platformi, no ne dovoljno da bi svaki letak koji dobijemo na cesti ili svaki »billboard« plakat postao pokretna slika, stoga fotografija je i ostaje jedinstven medij koji ima svoje mjesto.

S druge strane, mogućnosti fotografiranja danas su velike, a mobitel je fantastičan. Toliko je praktičan, uvijek pri ruci, spreman da reagiraš na određene situacije, pojave te da napraviš neku dokumentarnu fotografiju.

U smislu fotografije danas, treba nam jako malo i u tome leži ljepota: svi se mogu baviti fotografijom, bez problema, pojašnjava mladi fotograf ističući da njegova fotografija prenosi određenu poruku različitosti koju je i sam osjetio na svojim putovanjima.

Život u Parizu

Kako nam je dalje rekao, otkad se vratio iz Londona, razmišljao je kuda ići, gdje se preseliti, a dvije je godine putovao u razne europske gradove kako bi našao onaj koji mu svojom energijom i onime što nudi najviše odgovara, a odgovor je pronašao u – Parizu.

– Nakon Brexita mnogo se ljudi iselilo iz Velike Britanije, pa i iz Londona, u druge europske zemlje, a velik se broj ljudi, kao ja, odlučio upravo za Pariz. Nakon putovanja u razne gradove, nekad i više puta, uvjerio sam se da je Pariz pravi grad u kojem bih mogao započeti život, a i postao je popularniji nakon Brexita.

Naravno, to je loše u kontekstu smještaja u Parizu, što se tiče cijena, i uopće pronalaska stanova, kao i općeg zasićenja industrije, no svakako je odličan grad za upoznati puno novih ljudi i stvoriti poznanstva, govori Filip.

Iako se preselio u Pariz, digitalizacija i mogućnosti povezivanja za njega znače nastavak rada s udrugom »STUDIO B7«, s kojom je imao nekoliko zapaženih aktivnosti na području Rijeke, odnosno okolice, od izložbe do projekcije filma »Murina« na otvorenom, a udruga je, otkriva nam, u procesu predaje zahtjeva za financiranje za sljedeću godinu koji, jasno je, sadrži neke zanimljive nadolazeće projekte.

Osim dijaloga s udrugom glede aktivnosti koje tek dolaze i projekata, trenutno ga, kaže, zaokuplja umjetna inteligencija.

– Naime, tijekom razgovora sa svjesnim entitetom koji je zapravo računalo koje razmišlja, opisuješ scene koje zamišljaš u glavi do najsitnijeg detalja, a u zamjenu za to od AI u deset sekundi dobivaš nevjerojatno izvedene vizuale, od fotografije, analogne ili digitalne, murala, kipa, skice, ulja na platnu…doslovno je riječ o svemiru mogućnosti.

Najbolje je što na tim fotografijama svi ti ljudi ne postoje, usta su možda od žene koja je napravila selfie ispred znamenite građevine Taj Mahal 2013. godine, oko je uzeto iz nekog spota, a obrve su, recimo, bile reklama za pastu za zube.

Računalo uzima database na internetu i iz nje stvara nešto što ne postoji. Fascinantno, zar ne?, kaže Koludrović te zaključuje da je zadovoljan ostvarenim, a o onome što bi još htio ostvariti, a nije, ne razmišlja.

Fotografije u članku potpisuje Filip Koludrović.