U svom životnom ruksaku, mladosti unatoč, Karla Kocijan nosi pregršt različitih imanentnih sposobnosti, sakupljenih znanja, proživljenih dojmova i osjećaja. Možda njoj ne jednako važno, ali sadrži ta naprtnjača – kakva gruba riječ, i mnogo onog opipljivog – kao, primjerice, svu silu nagrada koje je Kocijan osvojila za svoje dosjetljive i originalne dizajnerske pothvate.

Kako gleda na ageism, dihotomiju između dizajna i umjetnosti, te rad u Hrvatskoj, otkrila nam je u idućim redcima, a razgovor smo počeli od Ledinih jaja, odnosno, upitali smo je – u kojoj je mjeri umjetnička obiteljska geneza utjecala na njen životni poziv.

– Smatram da se svako dijete rađa s određenim afinitetima i potencijalima i da mu se ne može nametnuti životni put. Ukoliko obitelj prepozna ono u čemu je dijete najbolje i pomogne mu razvijati taj talent – onda je sve mnogo lakše. Tako dolazak iz umjetničke obitelji nije presudan za moj izbor zanimanja, ali mi je odrastanje u njoj svakako pomoglo. Da sam se rodila u nekoj drugoj, neumjetničkoj obitelji, vjerojatno bi mi savjetovali da završim nešto »konkretno«, a da crtam za svoj gušt.

Karla Kocijan

Brat je odrastao u istim uvjetima, pa je krenuo u posve drugom smjeru, započinje svoju životnu priču energična zagrebačka mlada dizajnerica Karla Kocijan, odgovarajući na naše pitanje koliko je na odabir njenog životnog puta utjecao poziv njene majke, naše istaknute akademske slikarice i dizajnerice Diane Sokolić, ali i njezinih bake i djeda – prominentnih riječkih kazalištaraca Doriana Sokolića i Ružice Nenadović-Sokolić.

– Bake i djeda se uvijek sjećam s radošću. Oni su bili drukčiji baka i djed od onih koje su imali moji prijatelji. S njima sam crtala, kopala po djedovim ladicama s bojama i bakinim kutijama s uzorcima materijala. Uživala sam kada bi me vodili u kazalište, i to iza bine, gdje sam mogla doživjeti ne samo magiju teatra, nego i čudo stvaranja predstave, vidjeti glumce, pjevače i plesače uživo, na licu mjesta! Osjećala sam se jako važnom. Baku i djeda su u kazalištu voljeli i to sam osjećala na svakom koraku. Gdje god bih se pojavila s njima, prepoznavali bi ih i onda bi pričali i sa mnom i to mi se jako sviđalo. Imala sam samo četiri godine kada sam bila na otvorenju njihove retrospektivne izložbe, ali pamtim svaki detalj, ističe Kocijan.

Grafički i produkt dizajn

Bogato djetinjstvo koje je Kocijan proživjela uvelike je utjecalo na razvitak njenog habitusa te se, očigledno, uspješno amalgamiziralo s njenom profesionalnom karijerom. Dizajn ju je zanimao još od osnovne škole te, iako nije znala što sve dizajn obuhvaća, uvijek je nekako znala da se njime želi baviti, odnosno da je zanima kreiranje namještaja i uporabnih predmeta, i to iz razloga što je konstantno nalazila zamjerke stvarima koje je koristila.

Završila je zagrebačku Gornjogradsku gimnaziju, a potom joj je odabir fakulteta bio vrlo jednostavan – studij dizajna pri Arhitekturi na kojem su dva smjera – grafički i produkt, a Kocijan se nije dvoumila koji će izabrati.

– Volim i grafički dizajn i radim ga paralelno s produkt dizajnom. Svaki naš proizvod prati određena publikacija, svaka ima svoj zaštitni znak i svoj logo i to odijevanje produkt dizajna u grafički dizajn me veseli jer kompletira proizvod. Uz to, bavim se i fotografijom, tako da fotografiju mogu prilagoditi svojoj ideji u grafičkom dizajnu. Ukratko – uživam!

Kada je riječ o samom studiranju, mlada i nagrađivana dizajnerica ističe kako svi imaju neke ideje i fantazije prije upisa na dizajn.
– Zamišljamo kako bi moglo izgledati, ali zapravo fakultet je tu da nas, ponajprije, prizemlji, a onda da nam dade krila. Studiranje je bilo divno. Rad u malim grupama, profesor-mentor kao prijatelj i osoba koja zna prepoznati ideju koju student ima i prije negoli ju je student sam domislio. Imali smo kolegije iz raznih područja i struka te tako širili svoje znanje u svim smjerovima, kako bi mogli napraviti dobar dizajn.

Nismo se razvijali samo kao dizajneri, već je to bio stimulativan prostor za osobni razvoj.
Nakon fakulteta se, vrlo brzo, zaposlila kao dizajner interijera u Ancona grupi gdje dizajnira standardni namještaj i interijere, dok u slobodno vrijeme radi na vlastitim projektima, dizajnima rasvjetnih tijela, grafičkom dizajnu, scenografiji za film i tako dalje.
Ideje se, kažu, nalaze svuda oko nas i kada čovjek voli svoj posao, koliko god to banalno zvučalo, on ga i živi.

– Inspiraciju nalazim u svakodnevnim situacijama, bilo ovdje ili na putovanjima. Likovno obrazovanje čovjeku otvori oči. Na svijet sasvim drukčije gleda. Kada smo mali, prvo nas uče da slušamo, potom naučimo govoriti, ali gledati nas ne uče! Ljudi su osiromašeni za mnoge ljepote koje nisu zamijetili. Nije lijep samo zalazak sunca ili duga. Lijepo je i svjetlo koje pada na balkone pa stvara sjene na zgradama, pretvarajući ih u grafiku. Svojim dizajnom želim ljudima olakšati, ali i uljepšati život. Stoga je jedan od važnih segmenata moga rada dizajn rasvjetnih tijela. Svjetlo u prostoriji stvara ozračje koje djeluje na raspoloženje.

Pored toga, dizajnom želim riješiti neke probleme ili barem ukazati na njih. Na primjer, samo nekoliko centimetara viša stolica od one uobičajene, starijim ljudima može pomoći da udobnije sjede i da lakše ustanu iz sjedećeg položaja.

I baš taj problem s kojim se suočavaju ljudi starije životne dobi zabrinjava Kocijan te ih ona pokušava riješiti kroz namještaj prilagođen upravo njima. Zanimanje za tu problematiku traje već godinama, a intenzivnije se njime počela baviti kroz svoj diplomski rad u kojem je obrađivala prostorno i predmetno oblikovanje u starijih ljudi. Kroz diplomu je ušla u njihove potrebe, njihove navike, želje i način života.

– Između ostalog, u diplomskom sam se radu dotakla i pojma »ageisma« koji označava diskriminaciju na temelju godina. Ona se ne pojavljuje samo u odnosu na starije, ali najčešće pogađa tu životnu dob i susrećemo se s njom svakodnevno. Primjerice, u vijestima, kada se ljude koji imaju šezdeset godina naziva »starcima«.

S diskriminacijom na osnovi spola se nije susretala. Osim toga, danas dizajn upisuje više žena no muškaraca, a dobar dizajn se prepoznaje, dobar dizajn nema spol. Ali zato prepričava kako ageism doživljavaju i mladi, s čime se i sama, kao i velik broj njenih kolega, redovito susreće.
– Govore nam da smo »balavi« jer smo mladi i jer nam nedostaje iskustva. Pritom se ne uzima u obzir naša želja da učimo i da se dokazujemo, isto kao što se za ljude 55 plus kaže da su »otpisani« ako dobiju otkaz jer nitko više ne želi zaposliti »starca«. Tu se, pak, ne uzima u obzir iskustvo, a niti to da su ljudi s 55+ u punoj fizičkoj i intelektualnoj snazi. Naše društvo je sve starije – i to ne samo naše, hrvatsko. Ljudi žive bolje, pa i dulje.

Tako u svojoj okolini imam puno ljudi koji su otišli u mirovinu. Ako su zdravi – i dalje planinare, skijaju, žive samostalno, idu na jogu ili pjevanje, putuju, odlaze u kazališta i na koncerte, voze automobile i bicikle i tako dalje. Oni uživaju u životu jer napokon imaju vremena za sebe i ne treba im tuđa pomoć, svjedoči Kocijan.

Dodaje kako su im, ipak, sofe premekane, stolice preniske, a saginjanje, da bi se nešto dohvatilo iz ladice ili ormarića, nekada predstavlja napor.
– Istražujući, ustanovila sam da se dizajnom za treću životnu dob nitko ne bavi. Sve me to zaintrigiralo, pa sam se počela baviti dizajnom koji bi im mogao olakšati život, učiniti ga ugodnijim i pružiti što dulju samostalnost.

Glavni i najvažniji zaključak njenog diplomskog rada nije na polju dizajna, već na polju sociologije. Isti se tiče prvenstveno potrebne promjene u društvenim aspektima.
– Danas, kada su svima puna usta političke korektnosti, ljude se tjera u mirovinu, iako bi još mogli i željeli raditi, a kada odu u mirovinu, postaju nevidljivi. Odnos prema njima je kao prema parijama. Posve su isključeni iz života. U svijetu u kojem vlada kult mladosti i ljepote, stariji se izbjegavaju kao da je starost zarazna. Pritom se zaboravlja da nas sve, ako imamo sreće, ona čeka.

Iz sveg navedenog rodila se ideja i za prvi poduhvat – stolica prilagođena osobama starije životne dobi, poznatija kao Nana, za koju je naša sugovornica, kao što je već rečeno, dobila i nagradu. Mogu je koristiti i mladi i stari, gotova je i u proizvodnji te je u potpunosti hrvatski proizvod, rađena od drva – hrasta, a jastuci su rađeni kao madraci te tako pružaju maksimalnu udobnost. Istovremeno, jastuci dolaze u dvije debljine te se tako visina sjedala može prilagoditi visini i potrebama korisnika. Važno je napomenuti da su jastuci odvojivi od konstrukcije, a navlake se mogu skinuti, oprati ili zamijeniti. Na taj način fotelja može trajati godinama, mijenjati svoj izgled i nasljeđivati se generacijama, kao što je to nekoć, govori Kocijan, bio slučaj s namještajem.

– Dizajnom sam isključila i potrebu da se fotelja baci kada se tkanina podere, a time i smanjila količinu budućeg otpada. Fotelja ima tri stupnja nagiba i nema metalnih dijelova. Uz fotelju je napravljen i stolić koji s jastukom postaje tabure. Odlično odgovara zadnjem stupnju nagiba naslona u kojem je čovjek udobno zavaljen i koji jednostavno poziva da se dignu noge na tabure u potpunom opuštanju! Rukonasloni su dovoljno široki da mogu poslužiti kao podloga za čašu ili šalicu i dovoljno čvrsti da omoguće potporu pri dizanju iz naslonjača.

More nagrada

Razvitak serije namještaja ide u dobrom smjeru, ali nam sugovornica ne želi još sve otkriti. Nagrade su joj samo potvrda da ono što radi, radi dobro. A’design Award, za Nanu, vjerojatno joj je najdraža, u moru ostalih. Riječ je o prestižnoj nagradi za koju se prijavljuje tisuće dizajnera te je presretna što je baš njena »Nana« osvojila nagradu, i još k tome u kategoriji za pomagala za starije u kojoj je bilo svega desetak nagrađenih. Teško joj je izdvojiti najdraži projekt.

– Iako to zvuči poput klišeja, zaista mi je sve što sam radila drago iz drugog razloga. Izdvojila bih Zvutku koja je nastala na prvoj godini fakulteta i s kojom sam započela dizajnersku »karijeru«. Bio je to projekt dizajniranja autohtone hrvatske igračke inspirirane našom baštinom. Ušla je u proizvodnju i može se kupiti u muzejima, a koristi se i u dječjim vrtićima, što me raduje. Lampa Zoe bila je prvi samostalni rad koji je dobio međunarodne nagrade i preko kojeg sam shvatila da ono što radim možda i ima nekog smisla.

Tu je i izložba Refleksije, u Muzeju za umjetnost i obrt, moje mame Diane Sokolić, u kojoj sam radila postav i grafički dizajn, pa potom svjetiljka Island koju smo radile zajedno i ponovo dobile značajna svjetska priznanja, nabraja, ali i zaključuje mišlju kako joj sam rad predstavlja radost.
Dvije nagrađivane lampe plod su ljubavi prema svjetlosti i svjetlosnim instalacijama. Ta je ljubav došla iz njenog doma u kojem njena majka svjetlom stvara atmosferu, od djeda koji je sam radio svjetlo na svojim inscenacijama, došla je od maminih svjetlosnih instalacija kojima se počela baviti prije više od 20 godina; od bake koja bi rekla djedu: Stavi plavo svjetlo (na scenu).

– Svaki put se sjetim bake kada na pozornici vidim plavo svjetlo! Dok sam bila mala, šetajući noću gradom, gledale smo u tuđe prozore i lustere sa štednim žaruljama, sobe pune hladnog, difuznog svjetla i zamišljale kako moraju biti tužni i ljuti u tim prostorima. Tek tu i tamo bismo vidjele neki prozor kroz koji bi dopiralo fino, toplo svjetlo i tu su se redovito vidjele i slike na zidovima te biblioteke. Neovisno od maminih svjetlosnih instalacija, gdje se igra oblicima, lomljenjem svjetla i bojom, mene interesira svjetlost i sjena, atmosfera koju one stvaraju u ambijentu te pitanje – kako rasvjetnim tijelom stvoriti ugodu.

Dizajn je, napominje Kocijan, funkcija odjevena u estetiku, ali funkcija je uvijek na prvom mjestu. Inače – dizajn nema smisla. Postaje larpurlartistički objekt, dovoljan samom sebi, i to je nimalo ne interesira.

Čast izuzecima

Prednost bavljenja dizajnom u Hrvatskoj, po njenom mišljenju, jest razvoj hrvatskog dizajna i domaće scene na kojoj je doista zaživio slogan Kupujmo hrvatsko.

– Ljudi su postali svjesni koliko je bitno podržati domaći proizvod i koliko je teško opstati, kao proizvođač, u našoj zemlji. Ali to je ujedno i nedostatak. Naime, proizvodnje je puno manje nego prije. Imamo toliko sirovina i mogućnosti, a na kraju se i dalje sve uvozi umjesto da razvijamo svoje i izvozimo. Čast izuzecima, svakako! Nedavno smo imali prilike vidjeti divnu izložbu u povodu desetogodišnjeg postojanja Prostorije. Njihovi su proizvodi na svjetskoj razini i prepoznati su – kako kod nas, tako i vani. Dakle, može se, ali je potrebno puno volje, rada i ulaganja. Rijetko tko ima snage za takvo što. Kapa dolje svima koji opstanu u proizvodnji kod nas jer konkurirati kvalitetom jeftinim uvoznim proizvodima iznimno je teško.

Karli Kocijan trenutno je najveći projekt uređenje stana koji će ujedno biti i njen showroom, a radi i na nekoliko projekata o kojima ćemo, nada se, čitati uskoro. Ipak, ističe da je u procesu nastanka i sofa Nana koja će, kao i istoimena stolica, biti prilagođena osobama starije životne dobi.

Okušala se u mnogo dizajnerskih i umjetničkih smjerova, ali, ističe, nikada dovoljno i nikako ne misli stati, ali jedna stvar koju još nije napravila, a voljela bi, jest rad na kazališnoj scenografiji.

– Radila sam, više puta, filmsku scenografiju, ali to je nešto sasvim drugo od kazališne. Kazalište je, za mene, posebna magija. Kao kutija čuda. Kada se svjetlo u gledalištu ugasi, a zastor podigne, gledatelj bude kao čarobnim štapićem prenesen u drugu dimenziju. Nažalost, ne znam kada sam posljednji put gledala predstavu koja je počela dizanjem zastora. U zadnje vrijeme uđete u gledalište, zastor je podignut, svjetla na pozornici upaljena, glumci već prolaze po bini. Sve izgleda više kao tehnička proba, a manje kao predstava.