Pottok ili pottoka ugrožena je, poludivlja pasmina ponija podrijetlom iz Baskije u Francuskoj i Španjolskoj. Smatra se drevnom pasminom konja, posebno dobro prilagođenom oštrim planinskim područjima u kojima tradicionalno obitava, no prijeti joj izumiranje.

Ugrožena je gubitkom staništa, mehanizacijom i križanjem s drugim konjima, ali se sve više ulažu napori da se osigura budućnost ove pasmine. Baski ju smatraju ikoničnom.

Mnogo je mišljenja o podrijetlu pottoka. Znanstvena zajednica smatra da je na tom području živjela najmanje nekoliko tisuća godina. Pokazuje znakove genetske izolacije i genetski je najbliži pasminama poput asturcón, losino, galican, landais i monchino. Testovi su otkrili značajne genetske razlike između populacija u sjevernoj i južnoj Baskiji, zbog čega ih neki smatraju zasebnim pasminama.

Popisom stanovništva provedenim 1970. pronađeno je otprilike 3.500 čistokrvnih pottoka sjeverno od Pirineja i otprilike 2.000 čistokrvnih na jugu, što je znatan pad populacije, povezan s ukupnim padom broja uzgajanih i korištenih konja. Konkurencija s ovcama i odnedavno komercijalnim šumarstvom također je narušila prirodno stanište pottoka. Tradicionalna jezgra staništa su planine Labourd i Navarre od 1.500 m naviše.

Specifičan izgled pottoka

Pottok dostiže visinu od 1,15 do 1,47 metra, a teži između 300 i 350 kilograma. Ima veliku, četvrtastu glavu, male uši, kratak vrat i duga leđa s kratkim, ali vitkim nogama i malim, čvrstim kopitima. Zimsko krzno (borra) jedno je od ključnih obilježja pottoka i na mladim konjima može dosegnuti i do 10 centimetara.

Danas u stadima Pottoka postoje razne nijanse krzna i to smeđe i crne boje. Pottok pintos čije je krzno kombinacija bijele i neke druge boje, prvi put se pojavio u Biscayu 1850-ih, a otada su se proširili na dijelove Navarre i Labourda. Uočljive su razlike između planinskih stada pottoka i onih u dolinama ili ravničarskim stadima, s tim da su planinski konji uglavnom manji.

Službeni francuski pasminski standard razlikuje dvije vrste, pottok de montagne ili planinski pottok, s rasponom visine od 1,15 – 1,32 m i veći pottok de prairie ili pottok ravnica, koji ima visinu u rasponu od 1,20 – 1,47 m. Poludivlji pottoki su obično povučeni i žive u malim, teritorijalnim stadima ili haremima koji broje 10 do 30 kobila.

Sposobni su predvidjeti vremenske uvjete, pa se tako spuštaju u doline u iščekivanju lošeg vremena i prema gorju kada se stvori visok pritisak. Tijekom jeseni stado se raspada na manje skupine od 5 do 10 konja i ponovno se ujedini u proljeće.

Ždrebice brzo sazrijevaju. Mužjaci postaju plodni u dobi od 2 godine, normalno se pare u dobi od 3 godine i dobivaju potomke u dobi od 4 godine, što je ujedno i zrelost za mužjaka. Ždrebice, poput ostalih pasmina, rađaju potomke nakon 11 mjeseci tijekom proljeća ili početkom ljeta i odvajaju se od njih nakon razdoblja od 6 do 7 mjeseci.

Njihova prilagodba planinskom životu i obojenost učinila ih je idealnim za krijumčare u prijašnjim vremenima.

Zaštita i opstanak

Od 16. stoljeća nadalje, postali su popularni kao cirkuski konji, ali i pitomi poniji u Francuskoj i Britaniji. Danas su traženi kao dječji poniji jer se dobro pripitomljavanju. Također se ulažu i veliki napori da se osigura kontinuirani opstanak čistokrvnih Pottoka.

Pottok je i prva baskijska pasmina konja koja je uvrštena na popis autohtonih baskijskih pasmina, a njegov je status klasificiran kao ugrožen. Razni rezervati fokusirani su na zaštitu ovih ponija i njegove okoline. Mnogo je rasprava o tome kako je najbolje povećati njihov broj, da li se usredotočiti samo na čistokrvne ili koristiti selektivno križanje za postizanje većeg broja pottoka.

Standardi za pasminu su sljedeći: robustan, inteligentan konj; kratke, na naprijed usmjerene uši; kratak vrat s gustom grivom do grebena; široka prsa, duga leđa; mala, tvrda kopita; visina 1,15 – 1,32 m za planinski pottok, a 1,20 -1,47 m za pottok ravnica; krzno u crnoj, smeđoj ili kestenjastoj boji.

Krzno može biti i kombinacija bijele i neke od prethodno spomenutih boja, ali ne i sive. Prema atlasu baskijskih pasmina, u Baskijskoj autonomnoj zajednici 1997. godine bilo je 986 Pottoka, 40 u Alavi, 849 u Biscayu i 97 u Gipuzkoi.

Švicarska je 2005. godine bila jedina druga država koja je posjedovala matičnu knjigu priznatu po francuskim standardima i propisima o pasmini. To je od 2000. godine čuvalo Švicarsko društvo Pottok koje je od 2004. član Švicarskog društva za ponije i male konje SVPK.