Predstaviti dr. Alena Juginovića složeno je i zabavno baš kao što je to i njegov dosadašnji osobni i profesionalni put. Iako tek 30-godišnjak, iza sebe već ima brojne uspjehe koje je naredao za vrijeme studiranja na medicinskom fakultetu u Splitu, a trenutačno radi kao postdoktorand na sveučilištu Harvard u laboratoriju za neurobiologiju.

Njegovo područje interesa je medicina spavanja, neurologija i neuroznanost pa se trenutačno bavi istraživanjem utjecaja loše kvalitete spavanja na zdravlje te sudjeluje u organizaciji drugih međunarodnih projekata.

Upravo je nedavno jedan takav organiziran i u Splitu gdje su se na konferenciji Plexus susreli nobelovci, profesori i studenti. Ovo nije prvo međunadrodno okupljanje koje je dr. Juginović organizirao – za vrijeme studija često je dovodio nobelovce u Split. Autor je i knjige »Uvod u medicinu spavanja«, a kako je dospio na Harvard dio je njegove jedinstvene priče između sna i jave.

Nedavno ste organizirali međunarodnu biomedicinsku konferenciju Plexus u Splitu, jeste li zadovoljni odazivom? Ipak, letjeli ste zbog toga čak iz Bostona?

– Da, u pravu ste, došao sam u Split iz Bostona na tjedan dana prvenstveno zbog konferencije. Plexus je odlično prošao i jako smo zadovoljni! Cilj konferencije bio je povezati mlade liječnike, znanstvenike i studente medicine diljem svijeta i inspirirati ih pričama o uspjehu, neuspjehu, poslovnim i osobnim izazovima vrhunskih lidera u medicini i znanosti.

Ukupno smo imali 250 mladih biomedicinskih profesionalaca iz gotovo 30 zemalja svijeta i preko 30 nacionalnosti, te tri dobitnika Nobelove nagrade, glavnog medicinskog direktora Microsofta dr. Davida Rhewa, glavnu znanstvenicu Svjetske zdravstvene organizacije dr. Soumyju Swaminathan, te hrvatske znanstvenike dr. Gordana Lauca, dr. Dragana Primorca i dr. Ivana Đikića.

Uz program koji se održavao u izvrsno obnovljenoj koncertnoj dvorani »Hrvatski dom« u centru Splita, imali smo i gala večeru u vrtovima prekrasne Galerije Meštrović te dio programa u Dioklecijanovoj palači. Željeli smo sudionicima pokazati i kulturni dio Splita i Hrvatske tijekom ta tri dana konferencije, koju planiramo organizirati i iduće godine u rujnu putem naše Udruge Med&X koju čine mladi liječnici i studenti medicine.

Oksidativni stres

Radite kao postdoktorand na Medicinskom fakultetu Sveučilišta Harvard u Bostonu i bavite se istraživanjem utjecaja loše kvalitete spavanja na zdravlje. Što to sve podrazumijeva? Kojim ste eksperimentom trenutačno zaokupljeni?

– Već dvije i pol godine radim na Harvardu kao postdoktorand gdje se bavim istraživanjem kako spavanje utječe na zdravlje, primarno u životinjskim modelima, a istraživanja uskoro planiramo translatirati i na ljude. Jedno od najvažnijih otkrića koje su kolege u laboratoriju otkrile netom prije moga dolaska je kako životinje, miševi i vinske mušice koje ne spavaju razvijaju veliku količinu štetnog procesa, naziva oksidativni stres, isključivo u crijevima, ne u mozgu, jetri, srcu ni drugim organima.

Oksidativni stres oštećuje i u konačnici ubija stanice te je povezan s nizom bolesti, uključujući i rak. Ono što je ovdje važno je da smo u vinskih mušica, malih organizama koji spavaju slično kao i ljudi, pokazali kako manjak spavanja skraćuje životni vijek za 60-70 posto. U miševa je to nešto kompliciranije, jer žive oko dvije godine, dok mušice žive negdje oko 40-60 dana.

Kad životinjama dajemo antioksidanse, odnosno molekule koje uklanjaju oksidativni stres, životinje koje ne spavaju ne razvijaju štetni proces. Upravo one koje ne razviju oksidativni stres, a još uvijek ne spavaju, žive potpuno normalni životni vijek, čime je pokazano kako je oksidativni stres specifično u crijevima onaj koji skraćuje život.

No, kako bismo vidjeli razvija li neka životinja oksidativni stres, moramo uzeti crijeva ovih životinja i žrtvovati ih. To, naravno, nije moguće u ljudi, a upravo tu počinje i projekt kojim se najviše bavim.

Ono što želim je putem neinvazivnih ili minimalno invazivnih metoda otkriti u krvi, urinu, stolici ili slini biomarkere koji ukazuju razvija li se oksidativni stres u crijevima. Tako ne bismo morali žrtvovati životinje i mogli bismo prenijeti ovo istraživanje na ljude.

Dobitnik je Rektorove nagrade

San na javi

Vaš dolazak na Harvard bio je gotovo kao da sanjate na javi. Bili ste u Americi na studijskom putovanju i samoinicijativno željeli posjetiti laboratorije, a onda vas je iznenadilo. Što mislite što je bilo presudno?

– Ta ponuda za posao koju sam dobio na Harvardu bio je najveći šok koji sam doživio u karijeri! Ući na Harvard kao turist i izaći kao zaposlenik nakon nekoliko sati, zaista ne vjerujem da se događa često. Što je bilo presudno, najbolje znaju kolege u laboratoriju, ali mislim kako je bilo nekoliko odlučujućih faktora.

Mislim da je bilo važno pokazati ambiciju i želju za radom s jednom vizijom projekta koja se može aplicirati na pomaganje ljudima u određenom polju. Primjerice, smanjiti zdravstvene posljedice lošeg spavanja kao što su brojne kardiovaskularne, neurološke i psihijatrijske bolesti, te povećani arterijski tlak i dijabetes.

Važno je bilo i što sam za vrijeme fakulteta radio brojne druge stvari osim samog učenja i nastave jer to govori o ambicioznosti i širini koju osoba ima. I kao posljednje, bio sam spreman generalno izaći iz zone komfora, u mom slučaju to je značilo otići u Ameriku i ondje započeti novi život bez obitelji i prijatelja, snaći se u novoj sredini, dalekoj od kuće.

To smatram ključnim faktorom za napredak u profesionalnoj karijeri, jer ne bih volio, kad budem stariji, žaliti za prilikama koje nisam iskoristio »samo« zato što nisam htio izaći iz zone komfora, odnosno iz osjećaja »meni je ovdje dobro, tako sam navikao i nije mi potrebno ništa više«.

Bili ste zapravo u svojevrsnom pozitivnom šoku, pa kako šok djeluje na mozak?!

– Od ove godine držim nastavu na Harvard Collegeu studentima 3. godine s ciljem da nauče čitati, analizirati i dati kritički osvrt na znanstveni rad kroz određenu temu, a tema mog predmeta je neurobiologija emocija i poremećaja raspoloženja.

Upravo obrađujemo neurobiologiju ljubavi na nastavi pa baš učimo kako su inicijalne faze ljubavi zapravo stres za organizam. Tako bih rekao da je šok isto vrlo stresan odgovor organizma na neku situaciju gdje se ponajprije aktivira jedan dio živčanog sustava zadužen za stresne reakcije, a naziva se simpatički živčani sustav.

Oslobađaju se hormoni stresa kao što su adrenalin i noradrenalin koji ubrzavaju puls i frekvenciju disanja. Jedan dio mozga posebno povezan s velikim akutnim stresom i strahom je amigdala, a njezina aktivacija u ovom pogledu može smanjiti mogućnost pamćenja i logičkog razmišljanja.

Također, aktivna je os hipotalamus-hipofiza koja povezuje ove dvije važne strukture mozga koje potiču lučenje kortizola, hormona stresa. Osobito je važno ovdje naglasiti kako kronični stres jako loše djeluje na mozak te je povezan i s gubitkom živčanih stanica i mentalnim poremećajima. Također, kronični stres povećava rizik za neurološke poremećaje kao što su Alzheimerova bolest i druge demencije.

Na Harvardu

Boljitak ili tržište

Kako je istraživati na Harvardu, to je ipak institucija koja je starija od samih Sjedinjenih Država? Koliko američko društvo ulaže u istraživačke procese? Smatrate li da je znanost u službi ljudskog boljitka ili je prvenstveno u službi tržišta?

– Da, u pravu ste, Harvard je zapravo stariji od države u kojoj se nalazi. Očekivano, Harvard je jedno iznimno mjesto za studiranje, istraživanje i rad. Sveučilište je odlično organizirano i umreženo s brojnim institucijama, osobito u Bostonu gdje su gotovo sve veće bolnice pridružene njemu, što značajno olakšava mogućnost suradnje.

Dobra je stvar što na Harvardu imate mogućnost upoznati vrhunske lidere iz medicine ako samo prošetate par minuta od laboratorija, što nema svugdje. Zbog opremljenosti laboratorija i drugih institucija na Harvardu, mogućnosti za istraživanje su zapravo ogromne.

Gotovo uvijek postoji netko tko ima opremu koju želite, ali često to korištenje opreme i košta, pa je iznimno važno da laboratoriji imaju dovoljno novca iz grantova, odnosno natječaja za financiranje na lokalnoj, regionalnoj ili nacionalnoj razini. Ukoliko laboratorij nema dovoljno kvalitetne projekte ili ne objavljuje relativno često u znanstvenim časopisima, značajno je manja mogućnost da dobije i novac za financiranje zaposlenika i istraživanja.

Radno vrijeme je ovdje dugo, često od oko 9 ujutro do 19-20 navečer, uključujući i rad vikendom. No, s druge strane, Harvard se jako dobro brine o svojim zaposlenicima, s brojnim pogodnostima, uključujući sufinancirane stanove i zdravstveno osiguranje za zaposlenike, pogodnosti što se tiče iznajmljivanja auta i vožnje autobusom, korištenje brojnih sportskih dvorana i objekata gdje možete uzeti prostoriju za sebe u slučaju učenja ili rada.

Studenti koji ovdje studiraju iznimno su talentirani i ambiciozni te će većina njih imati sjajne karijere, pa je inspirativno i podučavati ih. Rekao bih da američko društvo značajno ulaže u istraživačke procese i mislim da oko 3 posto američkog BDP-a ide u istraživanje i razvoj, što je veliki postotak.

Generalno je takav dojam i u stvarnom svijetu, no uvijek postoji ono pitanje: je li znanost u službi ljudskog boljitka ili je ipak više u službi tržišta? U SAD-u, kao zemlji u kojoj svaki dan osjetite jedan dio kapitalizma, zasigurno postoji mnogo istraživanja koja su naklonjena tržištu, no i ta istraživanja ipak trebaju proći recenzije nadležnih tijela i institucija.

Mislim da nije dobro ići u istraživanje s primarnim ciljem novca, jer na taj se način učine brojne stvari koje se inače ne bi dogodile. Odlično je uspijete li otkriti nešto što će pomoći velikom broju ljudi i za to budete i nagrađeni, bilo znanstvenim priznanjem ili novčano, no smatram kako to ne smije biti primarni cilj.

Koji je vaš osobni cilj, što vas najviše zanima, ima li neki segment kojim se posebno želite baviti?

– Volio bih da se profesionalno i osobno razvijem koliko god mogu dok sam na Harvardu jer mislim da je ovo prilika koja će se teško ponoviti. Također, volio bih za vrijeme boravka ovdje, ali i nakon toga, pomoći mladim ljudima u Hrvatskoj da dobiju što je moguće više iskustva na vrhunskim institucijama diljem svijeta, uključujući i Harvard.

Time bi već na početku svoje karijere imali dovoljno vrijednog iskustva i mogli bi utjecati na pozitivne promjene u sredinama gdje se nalaze. Mislim da je za mlade ljude u Hrvatskoj važno da imaju vrlo ambiciozni i pozitivni mentalitet te da ne prihvaćaju stvari onakve kakve jesu (ukoliko su negativne), već da budu pokretači promjene.

To je puno lakše reći nego napraviti, no smatram da međunarodno iskustvo i izlazak iz zone komfora definitivno smanjuju mentalnu barijeru oko pokretanja promjena.

Također, jedan od ciljeva je brendirati Hrvatsku kao zemlju inspiracije dovodeći vrhunske lidere iz područja medicine i zdravstva, uključujući nobelovce, koji opisuju mladim ljudima svoje, često trnovite, putove do vrha koji se vrlo rijetko zapravo opisuju, nego se najčešće vidi samo konačni rezultat bez da se zna koliko su se ti ljudi morali boriti i koliko biti požrtvovni kako bi došli do pozicija na kojima su sada. Inspiriranje mladih ljudi iznimno je vrijedno.

Foto: DALIBOR GABELA

Dobar san za ljepšu starost

Kad govorimo o spavanju, kako biste nama laicima pojednostavili važnost sna?

– Spavanje je proces koji je važan za cijelo tijelo, a ne samo za mozak ili neki drugi organ. To je stanje u kojem provedemo oko trećinu života, a često se ignorira kao pasivno gubljenje vremena. Spavanje se sastoji od četiri stadija spavanja: stadij 1, 2, 3 i REM (engl. rapid eye movement; hrv. brzo pokretanje očiju).

Za kvalitetan san važno je ostvariti od 7 do 9 sati spavanja za ljude od 18 do 65 godina starosti, te negdje od 7 do 8 sati za starije ljude, a moguće i do 15 sati za bebe. Također, važno je imati optimalan udio svakog stadija spavanja u ukupnom vremenu spavanja, a osobito stadija 3 – dubokog sna, kako bismo se idući dan osjećali odmorno i koncentrirano.

Treba razumjeti kako je kvalitetno spavanje kupovanje vremena u starosti. Kvalitetan san značajno smanjuje rizik od brojnih bolesti. Dugoročno loše ili kratko spavanje povezano je s povećanim rizikom za brojne bolesti, uključujući povećani tlak i dijabetes, dva iznimno česta stanja koja onda povećavaju rizik od moždanog i srčanog udara, neuroloških, bubrežnih i drugih komplikacija.

Također, loše spavanje povezano je s povećanim rizikom od neuroloških bolesti kao što su Alzehimerova ili Parkinsonova bolest, psihijatrijskih poremećaja poput depresije ili bipolarnog poremećaja te određenih vrsta raka, poput raka dojke i debelog crijeva.

U akutnom pogledu, loš san samo na nekoliko dana, primarno se reflektira u smanjenju kognitivnih sposobnosti, koncentracije, mogućnosti pamćenja i velikog umora, iz čega slijedi povećani rizik za prometne nesreće.

Stoga, važno je biti svjestan koliko je tih 7-9 sati spavanja, uz kvalitetnu hranu i tjelovježbu, važno za naš organizam i regeneraciju tkiva kako bismo mogli biti što zdraviji u budućnosti. Na temu važnosti spavanja za zdravlje napisao sam i knjigu »Uvod u medicinu spavanja« koja se bavi upravo objašnjavanjem utjecaja spavanja na organizam.

S kongresa nobelovaca

Misteriozni mozak

Snovi su vječna enigma, neki ih se po buđenju sjećaju, neki ne. Ipak, redoviti su i predstavljaju vezu između svijesti i podsvijesti, kakva se kemija pritom događa?

– Upravo zbog te enigme snovi su jedna od najzanimljivijih tema. Zašto nastaju i koja je njihova svrha? Jedna od teorija kaže kako snovi nastaju pri prenošenju informacija u dugoročno pamćenje, što se intenzivno odvija tijekom spavanja, s tim da se prilikom prenošenja aktiviraju neuronski putovi čija je posljedica sanjanje.

Snovi se najčešće pojavljuju u REM fazi spavanja, i to najčešće bizarni snovi, iako čovjek može sanjati u bilo kojem stadiju spavanja. Zanimljivo je da ljudi koji su rođeni slijepi mogu sanjati vizualno, i to najčešće sanjaju objekte koje u stvarnom svijetu dodiruju. Nadalje, ljudi koju imaju amputiran jedan ili više udova sanjaju da hodaju, trče ili se služe udovima koje zapravo više nemaju. Isto tako, ljudi koji su gluhi mogu u snovima govoriti i razumjeti što im drugi govore.

Mozak je najvažniji, ali i najneistraženiji organ. Upravlja cijelim tijelom, psihom, a time i duhom. Zanimljivost je i što je mozak jedini organ koji ne raste, naprotiv, već u fetalnoj fazi počinje odumirati. Ipak dokazano je kako voljom možemo nadomjestiti taj gubitak.

Neuroplastika posljednjih je godina znatno uznapredovala, ima li san i u tim »popravcima« udjela? Mnogi navode kako mozak zasigurno ima i svoj centar za samoizlječenje, jeste li se možda s time susretali u svojim istraživanjima? Usput, vjerujete li u tu holističku podjelu troslojnog ljudskog postojanja?

– Koliko god znamo kako mozak funkcionira, toliko još više ima i misterija koje trebamo još istražiti. Fascinantno je koliko je mozak kompleksan organ. Sastoji se od oko 85 milijardi živčanih stanica te oko još toliko potpornih stanica koje štite i podupiru neurone. Jedna živčana stanica može imati od 100 do 10.000 veza s drugim živčanim stanicama i onda kada sve živčane stanice pomnožite s potencijalnim brojem poveznica, dobijete nevjerojatno velik broj.

Ove veze između neurona mogu se jako lako mijenjati na način da se neuroni povezuju sa i odvezuju od raznih neuronima kako bi se ispunile određene funkcije. Ovaj proces zove se neuroplastičnost i događa se za vrijeme cijelog života, a najbolji primjer za njega je učenje i pamćenje.

Kako bismo zapamtili novi podatak, neuroni se trebaju povezati na određeni način. Kao još jedan primjer, kod moždanog udara koji se dogodi u regiji važnoj za govor u mozgu, osoba često jedan period ne može pričati razgovijetno, sve dok se neuroni ne reorganiziraju u toj regiji kako bi ponovo u određenoj mjeri omogućili govor.

Postoje slučajevi gdje se taj centar za govor kompletno »premjestio« na drugu stranu mozga, što je doista fascinantno. Zbog ove iznimno komplicirane strukture, mozak je teško istraživati. Što se tiče centra za samoizlječenje mozga, takvo nešto nisam vidio da je dokazano u istraživanjima.

Ponajviše se tu možda misli na ovu neuroplastičnost pomoću koje se mozak na mikrostrukturi može reorganizirati i omogućiti osobi nove funkcije (naučiti voziti bicikl) ili uspostaviti stare (govor nakon moždanog udara).

Holistički pristup, ukoliko se podrazumijeva liječenje osobe koja ima određeni problem, uzimajući u obzir fizičko i mentalno stanje te osobe, iznimno je važan.

Sami pristup pacijentu, koji uvažava čovjeka na više razina, ne gledajući samo određenu bolest, jako je značajan, osobito u pogledu mentalnih, ali i fizičkih bolesti isto tako.

Bila je to tema na jednoj od praksi u Americi koja je objašnjavala koliko je važan ovakav pristup pacijentima s jako teško izlječivim bolestima kao što su agresivni tumori mozga. Poboljšati kvalitetu života osobe koliko je god moguće, čak i malim stvarima, nešto je što bi trebalo biti na umu svakog liječnika.

Na otvorenju kongresa Practical Knowledge for Students, Foto: DALIBOR GABELA

Laboratorij u Hrvatskoj

Naišla sam na podatak kako san, koliko god je blagotvoran za sve, ipak proizvodi agresivnije stanice metastaza kad je riječ o karcinomu dojke? Je li tome tako?

– To je jedno vrlo zanimljivo istraživanje koje je tek nedavno izašlo i prvo je takve vrste. Naime, ono što su istraživači iz Švicarske pokazali kod žena oboljelih od raka dojke je da su stanice koje su uzete za vrijeme spavanja kod žena mnogo agresivnije od onih koje su uzete po danu.

To su saznanje uspješno reproducirali kod miševa, kod kojih su na nekoliko različitih modela i načina pokazali kako su stanice raka dojke značajno agresivnije za vrijeme spavanja. Drugim riječima, izgleda da bi zapravo čovjek koji ne spava imao manju vjerojatnost od metastaza te bi barem parcijalna deprivacija spavanja mogla pomoći u liječenju raka dojke. Mi u laboratoriju upravo i krećemo s istraživanjem možemo li replicirati njihove rezultate te može li potencijalno manjak spavanja otvoriti prigodu za liječenje raka dojke uspješnije.

U ovom trenutku teško je preporučiti ljudima da manje spavaju, jer je ovo tek jedna, i prva studija koja je ovako nešto pokazala. Ona nipošto ne govori da je spavanje loše za zdravlje i da ne treba spavati, već kako se zbog procesa koji nam nisu jasni, stanice raka ponašaju drukčije tijekom noći u usporedbi s danom.

Ovdje, moguće, možemo pronaći mehanizam zbog kojeg je to tako i pokušati terapijski djelovati na to, no za ove rezultate bit će potrebne godine. Rekao bih zasad kako je ovo jedan zanimljiv rezultat na kojem definitivno treba nastaviti raditi da se otkriju metastatski mehanizmi za vrijeme budnosti i spavanja.

Planirate li ostati u Americi ili možda imate ponude s nekih drugih instituta?

– Amerika doista nudi pregršt prilika da se mladi čovjek profesionalno i osobno razvije, te bih volio još neko vrijeme ostati ovdje da iskoristim što više mogućnosti na Harvardu i u Americi. Nakon toga volio bih nastaviti karijeru u području spavanja, po mogućnosti i u Hrvatskoj.

Naravno, nakon što skupim dovoljno znanja da u Hrvatskoj mogu pokrenuti sličan istraživački laboratorij kao i ovdje na Harvardu. Siguran sam da to neće biti lako, no ipak želim vjerovati da će barem dijelom to biti moguće.

Dok sam ovdje, kao što sam i rekao, želim doprinositi Hrvatskoj putem organizacija konferencija s nobelovcima upravo u Lijepoj Našoj, kao i pružanju prilike mladim hrvatskim biomedicinarima da skupe iskustva na vrhunskim institucijama u svijetu preko naše Udruge Med&X koja ove projekte i organizira.