Na plakatu lijepo piše: »13. Paprikafest, odnosno 13. Paprika fesztival, od 1. i 2. listopada u selu Lug, Baranja, ili ti u selu Laskó Baranya«.

Pa će se prodavati uzorci mljevene začinske paprike, razmjenjivati autohtono sjeme, kuhati fiš, a bome će se i proglasiti u koga je ove godine najbolja začinska mljevena paprika, što slatka, što ljuta!

Važno je i to da festival ima szórakoztató musor iliti zabavni program, ali ipak se u Lug ide ponajprije zbog paprike, i to kroz cijelu godinu.

Pa mi pošli da vidimo zašto papriku iz Luga crvenim zlatom zovu. Put počinje telefonskim pozivom. Trebalo je imati vraške sreće i naletjeti na Maju Berger, upraviteljicu Poljoprivredne zadruge RIT iz Luga. U nje je energije kakve se ni Luka Modrić posramio ne bi.

Odmah nam je udijelila mali milijun postaja koje valja obići. Kreće tour de Lug, a sve ulicom Šandora Petefija koja je za Lug ono što je za Zagreb Ilica.

Kreće od kuće na broju 103, od ograde na kojoj na tabli crvenim slovima piše: »Mljevena paprika«. Mali i srčan psić daje nam do znanja da Šandor Tolnai nije u kući. Zovemo ga, kaže, eto ga za minutu. Nismo ni ‘sklopili slušalicu’, kad dolijeće čovjek na tomos automatiku!

– Ziko! – otelo se novinaru kojeg je motorin vratio u djetinjstvo i grad u kojem se tomos automatik zvao Zikom. Šandor svog zove jednostavno tomos automatik i tako od 1989. godine, kada ga je dobio.

Kuća na broju 103 je kuća njegova oca koji je nedavno preminuo. S ocem je radio i mljevenu papriku.

Hoće li znati bez oca, koji se također Šandor zvao?

– Pa da. Čujte, probao sam mljet’, to već ide. Ostalo sam sve radio i do sada. Uvijek mi je govorio na što da pazim – kazuje Šandor.

Ručni rad

U čemu je tajna mljevene crvene paprikake koja se u Lugu radi, zašto je baš ona posebna.

– Zato što je svatko napravi kako treba – jednostavno će Šandor.

Bitnim će istaknuti to da se moraju samo one što su potpuno crvene brati, pa se nakon branja jedno tri tjedna prirodno sušiti.

– I skidati im peteljke, i ne staviti falične – uči Šandor.

Ako se radi pošteno, kupaca ne nedostaje. Nema veze da kilogram crvene mljevene paprike stoji lijepih i pozamašnih 180 kuna. Lani je Šandor za kilogram tražio 160, sad je poskupjelo na 180 jer je sve poskupjelo.

– Ima tu puno ručnog rada. Ja mislim da je to realna cijena. To je minimum više od onog koliko nas košta proizvodnja – veli Šandor.

– A da pretekne koja kuna više, bi li mijenjali tomosića? – pitamo.

– Ne bih nikada. To sam dobio kad sam išao u sedmi razred škole i nikad ga ne bih mijenjao, dokle god se može popravit’ – rezolutno će Šandor.

U njega je ispod plastenika jedno 2.000 kvadrata pod paprikom. Dobije od toga par stotina kila mljevene paprike. Više kupaca uzima slatku, nego ljutu. Slatka se više troši za kuhanje, ljuta za kolinja kad se kobasice, kuleni rade.

– Moja obitelj je za sve koristi, moja supruga je stavi u sve – kaže Šandor.

U taj čas na kapiju stiže gospođa koja bi papriku kupila tu na kućnom pragu. Prisluškivati njen razgovor sa Šandorom ne isplati se nimalo u selu u kojem većinsko stanovništvo čine Mađari, osim ako znate mađarski.

Nema ni potrebe, jer sve nam je Lazar Agota ispričala. Živjeli su njoj tu i mama i baka, a sad će mljevena paprika iz Luga u Njemačku gdje ona živi. Jer….

– Najbolja je paprika u Lugu – kaže Agota.

Agota za Njemačku, a mi pitamo Šandora je li ikada zažalio što mu je život poljoprivreda u malom baranjskom selu.

– Nikada ne bih živio u gradu, a Osijek je blizu i za sve što trebamo tamo možemo skočiti. Imamo veliko dvorište, sinovi se na njemu igraju, a to u stanu nikada ne bi mogli.

A hoće li se i oni baviti ovim poslom, ne znam. Neka rade što žele. Ja to volim radit’ i mislim da je najbolje kad svatko radi ono što voli. U ovo se razumijem, ovo sam naučio, i ne bih radio ništa drugo – priznaje Šandor.

Najosjetljivija faza

On na motor, a mi niz ulicu. Koju kuću dalje papriku uzgaja, suši i melje lanjski prvak Paprikafesta Jožef Kelemen.

– Evo onog u kojeg je najbolja paprika na kugli zemaljskoj – velimo mu s kapije parafrazirajući lanjski slogan natjecanja.

– Neki kažu je, neki kažu nije – smješka se Jožef.

Na osnovi čega je žiri uopće ocijenio čija je mljevena paprika najbolja!? Najbitnija je boja, kaže Jožef, pa struktura, pa masnoća, pa kušaju da nije štogod za mljevenja zagorjelo, a bome i na osnovi iskustva ocjenjuju hoće li baš ta paprika paprikaš i perkelt učiniti posebnim.

– Ali, kako ću ja laik s mora prepoznati dobru papriku!? – pitamo.

– Kad prepoznate dobar brudet, znat ćete i što je dobro ovdje – pametno zbori Jožef.

Dobro da smo ga uopće kod kuće ulovili, jer taman se u njega paprika opet bere. Obere se, dozrijeva neko vrijeme, pa ide u sušaru gdje je Jožef suši dva tjedna i to uz peć na drva.

E onda se skine osušenoj paprici peteljka i kreće mljevenje. Ušli mi u sušaru gdje nas je zapuhao vreli zraka, a kako i neće kad je temperatura tu nekih 50 stupnjeva Celzijevih.

Reći će Jožef da je ta faza sušenja možda i najvažnija ili najosjetljivija faza procesa. Mora se paziti kako se loži, kaže, da je zraka unutra, da ga ventilator miješa, a ne da je stalno ista temperatura.

U njege je otprilike hektar i pol površine pod paprikom. Osigurao joj je i navodnjavanje.

Rodi paprika više puta u sezoni i ove godine će se vjerojatno samljeti jedno tona i pol paprike, ali treba znati i to da za kilo mljevenja treba jedno deset kilograma paprike posve zdrave. Inače, cijeli Lug istu cijenu drži.

– U Lugu je pretežno paprika iste kvalitete. Jedno drugome pomognemo, damo savjet, nismo konkurencija – kaže.

U Lugu je stanovnika do 500, kaže, a proizvođača paprike deset do dvanaest. Većinom se radi o malim proizvodnim gospodarstvima u kojima se, uz drugi posao, ljudi dodatno bave paprikom.

– Znači, ne može se živjeti samo od paprike – pitamo.

– A može, ali moraš je imat’ jako puno – na to će Jožef.

Zato je u njega i oca mu i 70 hektara zemlje na kojoj se bave ratarstvom, u tovu imaju 20 junadi, a tu je i dvadesetak svinja.

– Ja sam zadovoljan, ja se ne selim u inozemstvo – smije se Jožef.

I zato njegova paprika, a bome i druge iz Luga, putuju po cijeloj Hrvatskoj, baš kao i u inozemstvo. Što se pak tiče potrošnje paprike u njegovoj obitelji, gdje su istina bog dvije generacije u slozi, tu se potroši godišnje lijepih 15 kilograma mljevene paprike!

– Nego, hoćete li vi obraniti titulu slijedeći vikend? – pitamo.

– Nadam se da hoću, ha, ha! Ma nije to bitno. Bitno je da taj dan lijepo prođe, jer svi smo mi prvaci – iskreno će Jožef.

A na kojem terenu ‘trenira’ prvak, vidjeli smo na polju. Otac Jožefov i supruga taman su u berbi paprika. Veli nam Jožefov otac da je teško naći radnika, da su ih oglasom tražili.

Stari običaj

Treću postaju paprika-puta našli smo lako. Okućnica u Žužane Jožef jednostavno vabi. Tu se po starinski, u grozdovima paprika suši, makar bilo samo da dobar običaj ne zamre. Zove nas Žužana u kuću, a nama cipele blatnjave.

– Samo uđite. Nije vrijeme za čišćenje već je vrijeme za papriku – kazuje nam.

Došli smo, vidimo mi, u ‘najgore’ doba, ono od berbe.

– Berba, sušenje i mljevenje, sad već sve ide zajedno – kaže.

– Znači, u paprici ste do grla – velimo.

– Sad je već stvarno tako – priznaje.

Njena obitelj je s uzgojem paprike počela prije nekih 20 godina. Počeli pomalo, pa svake godine sve više i više.

– Tu se u Lugu skoro svi bave paprikom, volimo to raditi, ima i malo zarade makar se obogatiti ne može – priča nam Žužana.

Probali smo mi malo sukobit’ spolove, otkrit’ rade li papriku u Lugu više muškarci ili žene, ali se Žužana ne da na tanak led. Suprug je isto u paprici, samo je na poslu, kaže.

I dodaje kako je suprug za traktor, dok je sve što se ručno radi, poput kopanja i branja njeno.

– I niste baš sjajno prošli u toj podjeli – šalimo se, a ona se smije.

Smiješka nema kad pitamo kakav je život u Lugu. Kaže Žužana de nije više baš najljepše, jer manja sela više ništa nemaju, ljekarnu recimo, već zbog svega moraš u Osijek.

– Još su nam i poštu htjeli zatvoriti – na to će Žužana.

– Pa kako poštu, kad svud papriku šaljete, evo i u Rijeku!? – mi u čudu.

Ona sliježe ramenima dok govori da bi trebalo Lugu svašta nešto da mladi tu ostanu. I zato je Paprikafest dobrodošao, jer, kako kaže Žužana, i prije se paprika dobro prodavala, ali nikad toliko kao otkada je Festivala. I koliko god da paprike ima, uvijek se sve proda.

– Nikad nije dosta. Ljudi su uvidjeli da nijedna, ni tvornička, ni ona iz inozemstva, nije što je naša domaća paprika – jednostavno će Žužana.

Jedina je nevolja što oko paprike nema posla tek od kraja studenog do veljače. Dobro je zato što se sve proizvedeno plasira i proda već krajem prosinca, u siječnju sigurno.

– Ooo, onda se imate čemu veseliti oko Božića i Nove godine – velimo.

– Da, mogu početi kupovati najlon za navodnjavanje, sjeme… – smije se Žužana.

Tri kočnice

Valja nama dalje. Evo i Maje, taman da s njom malo prokomentiramo kako bi se dalo podići proizvodnju na još veći nivo pa da se, možda, samo od paprike živi dobro, i Lug i proizvođači, i da se mladost tog posla hvata.

– Svi rade papriku, a paprike nema. Nemaju proizvođači dovoljno prostora da mogu poboljšati i povećati proizvodnju. Tu je financijska kočnica, vremenska kočnica i zemljišna kočnica.

Borba na sve strane. I zato svaka čast vrijednim zadrugarima – priča nam Maja.

Zadrugara je za sad 27, a ideje u čelništva mali milijun. Tu se, najkraće rečeno, potezi vuku tako da se štuje iskustvo zadrugara dok ih se, među ostalim, upoznaje i uči korištenju novih tehnologija i trendova.

Na Festivalu će Zadruga RIT organizirati i razmjenu autohtonog sjemena voća i povrća. Spomen sjemena odvede nas u čas do – baranjske kraljice!

Baranjska kraljica, baranjka, sjeme je naše domaće staro, zbog kojeg je valjalo iz Luga otići put Belog Manastira u Branjin Vrh.

Baranjka čini čuda, a sve zbog jedne Dalmatinke kojoj je otac u Baranju potegao iz šibenskog zaleđa, iz Konjevrata. Olga Šumiga je ta koja, za sada jedina, baranjku štuje i sadi!

Taman je u berbi, trećoj ove godine. Prva je bila u osmom mjesecu. Zanimljiv je Olgin poduzetnički put, krenula je prije nekih 15 godina s jako malo zemlje, pa pošla u školu »Vrijeme je za ženu« gdje uči o začinskoj paprici i svemu što treba znati ako se poljoprivredom bavite, a onda se pomalo širila i širila.

Danas njena paprika ide jednako za Podravku i put Omiša onom koji je taman kupio 12 kila ljute i tri kila slatke. Gazimo s Olgom kroz more paprike.

Uči nas o razlici između baranjke paprike koju je počela koristiti prije osam godina i one od hibridnog sjemena. Baranjka je, kaže, bolja.

– Prvo, ne treba je puno tretirati, a miris, okus i boja joj je milina. Kvalitetnija je, otpornija – nabraja Olga.

Cijene u nebo

Pojašnjava kako je pred krajem proces zaštite i priznanja baranjke od strane struke i znanosti, taman da ne može biti baranjskog kulena bez da je u njemu baranjske paprike.

Sadi Olga to domaće sjeme tako da se s drugim ne miješa, ne križa. A da od svake Olgine paprike mljevena paprika bude najviše kvalitete ‘kriva’ je činjenica da se sve tu radi ručno, da svaka paprika praktički tri put prođe preko njenih ruku. A ima ih čudo jedno.

– Od trećeg mjeseca do Božića nema stat’ ni jedan dan. A od prvog mjeseca paprike više nemam. Nema toliko paprike koliko je se može prodati – kratko će Olga.

Jedino što su cijene svega otišle u nebo. Samo cijevi za navodnjavanje Olga treba u dužini šest kilometara, a mijenja ih svaku sezonu jer ih ptice probuše dok vodu traže.

Zato je i paprika mljevena poskupjela, no kupci redom imaju razumijevanja. Dok smo među paprikom što taman dozrijeva, uči nas Olga da sigurno jedna četvrtina ubranog bude za baciti.

Paprika more, a u berbi samo četiri žene!? Smije se Olga, pa veli kako je od branja ‘lakše’ kad se peteljke s paprika skidaju: samo uneseš u kuću, metneš plahtu, gledaš televizor i kidaš!

Inače, baranjka je, kaže, bolja i zato jer dok se od drugih vrsta kilo mljevene paprike dobije od deset kila ploda, od nje je već osam kila dovoljno.

Sve biva i jasnije kad smo među neobrane paprike zagazili. Tu sad i laik vidi koje je baranjka, a koja nije, što po boji, što po činjenici da se biljka s baranjkom do poda savija koliko je na njoj ploda.

– Ja vam su svemu ovom uživam. To me odmara. Sve sama napravim, samo posadit’ i obrat’ ne možeš sam – priznaje nam Olga.

– Vidim ja da vama daju još terena vi bi i njega paprikom oplemenili – velimo.

– Iskreno da vam kažem, mogla bih prodati još, ali ako ćeš više raditi, ne možeš to uredno napraviti – pošteno će Olga, ona u koje je odavno dobrano preko 500 kila mljevene paprike na godinu.

Elem, ili savršena paprika, ili nikakva. Pa će tako i sin Olgin njenim stopama.

Obišli mi i novi mlin, čuli kako je zaslužila europska sredstva, vidjeli gdje će biti pakirnica, naučili da Zagrepčani recimo najviše traže dimljenu slatku i tucanu ljutu.

Da ne bi megdana između beračica i kiše, ostali bi mi još. Ovako put pod noge, onako kako će svatko pametan potegnuti put do Luga sljedeći vikend. Jer, na plakatu sve lijepo piše…

Na tanjuru sve domaće

Hotel Lug u Lugu ima sve. Tu se bježi od gradske vreve i tu se jede na onoj najvišoj razini zahvaljujući chefu Saši Vojnoviću. A mi naletjeli taman kad treba.

– Ovo je jelo s novog jesenskog menija. Neću reći da ste pokusni kunići, ali…. – smješka se Saša.

I bijahu čudo ti tortelini od bučinog brašna, punjeni raguom od divljači i vrganja, a pod njima krema od pečene buče s umakom od maslaca i bučinim uljem! A sve na tanjuru domaće, baranjsko, s lokalnih OPG-ova. Inače, ovaj je Osječanin 18 godina radio u vrhunskim opatijskim hotelima, od Amadria Park Hotela Milenij, preko Bristola, Design hotela Astoria, do Design hotela Navis.

– A onda me nostalgija vratila natrag. Hoću u svom kraju napraviti nešto novo. Jer, Baranja je čisti hedonizam. Baranja ima sve – ističe Saša.

Ostalo je još samo jedno riješiti: odakle smo poznati i mi njemu i on nama. Banija! Tamo smo se viđali, tamo je Saša kuhao za stradalnike čim je zatreslo, a to je bilo i jest baš veliko.

Makovi me smiruju

Ima Lug i svoju umjetnicu, slikaricu Annu Klajo čije će slike biti izložene na Festivalu. U njenu kuću jedva da još koje platno stane, a slikati je počela tek prije deset godina, po stare dane reklo bi se.

Prije nije stizala, ali žudjela za tim jest. Motivi svakojaki, što joj se svidi ona slika. Ima i motiva Luga, ima i crvene paprike na platnu, ali najviše je cvijeta maka.

– Kad nešto nije u redu, ja odmah moram crtati makove. To me smiruje – pojašnjava nam dobra i draga umjetnica Anna.

Turistički potencijal

Ima Lug i turističkog potencijala. Vedran Grizbaher, mladi profesor talijanskog jezika, u Osijeku živi, ma je vidio da se u Lugu prodaje starinska kuća, pa ju je odlučio kupiti i uz pomoć roditelja krenuti pomalo s turizmom.

Danas je to Kuća Biljkinog oca u koju dolaze gosti i naši i strani, taman da Vedran kaže kako bi naša turistička zajednica trebala u promovideima staviti naglasak na kontinent.

– Ljudi će dolaziti na more i bez velike promocije, a za kontinent toga treba, s tim da ovdje ima potencijala za cjelogodišnji turizam, ne dvoji Vedran.