Granica. Prelazak granice. Pasoši i kontrole. Generacijsko je to pitanje, ako ne i trauma. Nikada mladost neće shvatiti tu mješavinu ushita i strepnje i sad kad se granice prelaze kao da ih nema.

Ma, ušli vi nonšalantno u susjednu državu, ili po starinski plašeći se da će vas carinici dobrano ispregledati, i opet je tu ljubomoran ushit čim se iz Hrvatske zagazi na slovensku stranu.

I to je, vjerojatno, generacijska neka trauma, to što se Slovenija čini urednija, sređenija, posloženija, čišća. Ili je, vrag bi ga znao, možda jednostavno tako.

Da dojam o svekolikom redu i promišljenosti u susjeda bude čim snažniji, kriv je ovaj put i cilj puta. Ide se, naime, vidjeti kako to funkcionira Knjižnica sjemena.

Odnosno, ide se vidjeti kako to uz knjige u Goriškoj knjižnici Franceta Bevka Nova Gorica u isti mah možete posuditi dobru literaturu i šaku, dvije, tri sjemena, graha, rotkvice, ili buče. U nas uz knjigu ide kava, recimo. U susjeda uz knjigu može i sjeme iz kojeg će niknuti biljka taman tako i taman toliko da se sjeme poslije vrati natrag u knjižnicu onako kako bi se i knjiga vratila nakon posudbe. Jer moto i jest: »Izposadi – vzgoji – deli«. Ili, štono bi se slobodno prevelo – posudi – uzgoji – dijeli.

Prva od mnogih

Goriška knjižnica prva je slovenska knjižnica koja je u svojim prostorima otvorila Sjemensku knjižnicu, da bi se zatim krenule one otvarati svud po Sloveniji pa ih sad ima 22 i sve su nastale u praktički u godinu, dvije.

Goriška je i dalje prva i po tome što su osmislili aplikaciju taman takvu da mogu pratiti što se sa sjemenjem događa na njegovom putu iz knjižnice do vrtova pa opet natrag u knjižnični fond. Komplicirano?

Ako i jest, objasnit će nam sve Saša Vidmar i Ana Kosič, knjižničarke dakako. Jedino što jake snage sedme sile sami sebe kunu cijelim putem jer ništa slovenskog ljeti ne nauče od slovenskih turista, a kako odavna ni slovenska strana ne uči u školama ni hrvatski jezik, bit’ će bome izazovno pričati o poljo-knjižničarstvu. Širok osmijeh u Saše Vidmar zato lakšim u startu čini sve.

Kreće Saša odmah u akciju, ‘ne da’ nam da se najprije nadivimo samoj građevini, veličini betonskog zdanja u kojem se o svemu vodilo računa pa i o tome da u prizemlju, u kutu klavir ima.

Kaže, knjižnica sjemena krenula je ožujku, 2020. taman tu negdje pred COVID. Tako su u početku korisnici mogli sjeme naručivati od doma, baš kao i knjige u doba pandemije. Kud baš za COVID-19!?

– Poklopilo se tako. Nismo znali da će COVID-19 biti – na to će, posve logično, Saša.

Ako ćemo pravo pandemija nije za vrtove i prepoznatljivost Knjižnice sjemena ni bila tako loša. Ljudi su silom prilika morali biti kod kuće taman da vrtovima posvete veću pažnju, a gdje je vrta, tu je i sjemena.

A gdje bi ga čovjek nabavio lakše nego da ga posudi u knjižnici. Priznaje i Saša da se brzo širio glas i prepoznatljivost knjižnice putem društvenih mreža.

Pa ako su u Americi ovakve knjižnice nastale onomad i u znak otpora multinacionalnim kompanijama koje su genetski modificirale ama sve, ova goriška je možda i zahvaljujući COVID-19 brzo stala na branik zaštite okoliša u kraju u kojem je vrtlarstvo draga i raširena aktivnost. Ima li onda neke kulture koja je posebnost goriškog kraja, autohtona neka sorta?

– Solkanski radič – k’o iz topa će Saša.

Onima koji su pokrenuli Knjižnicu sjemena na pameti je bilo štošta. Spomenut će tako Saša među ostalim i samodostatnost i održivost, baš kao i očuvanje biološke raznolikosti.

I na čudi da su drugi krenuli preslikati sistem Goriške knjižnice, Seed Library danas je više pravilo nego iznimka kad ga 22 knjižnice imaju. Razlika između Goriške knjižnice i ostalih slovenskih inačica je jedna, ali itekako važna.

– Ostale knjižnice rade sve na ruke, mi preko računala. Razvili smo aplikaciju za potrebe posudbe sjemena bilja koja korisnicima omogućuje posudbu, ali i darivanje sjemena bilja. To nam omogućava da pratimo put sjemena, da vidimo što se s njim događa. Zbog toga je ovo društveno-znanstveni projekt – ističe Saša.

Najjednostavnije rečeno podaci o sjemenu se prikupljaju u veliku bazu podataka da ih znanstvenici mogu koristiti u svojim istraživanjima ukoliko žele. Sve to pričamo dok stojimo do lijepog drvenog ormara s puno ladica punih uredno posloženih vrećica sa sjemenjem. On je, zapravo, knjižnica. Na svakoj ladici lijepo piše čije sjeme ona ‘skriva’. Kako posudba funkcionira, objasnit će nam Ana.

– Ana je zadužena za statistiku – smješka se Saša.

Ana na to vadi iz džepa rekvizit bez kojeg ni jedan ozbiljan statističar ne može, papirić na kojem su najvažniji podaci.

– Na papiru je statistika. Zanima li vas? – veselo će Ana.

– Naravno da nas zanima – spremno odgovaramo.

– Do sada naša Knjižnica sjemena ima 286 korisnika. U knjižnici je 378 vrsta sjemena, odnosno 1.913 vrećica sa sjemenjem. Prošle godine su korisnici posudili oko 350 vrećica sa sjemenjem.

Najviše su posuđivali sjeme salate, graha, buče, paradajza. Što se svih slovenskih knjižnica sjemene tiče, zajedno imaju 1.304 korisnika, 2.511 vrsta sjemena, odnosno 12.070 vrećica sa sjemenjem – precizno će Ana.

Pri tom priznaje da su spomenutim brojkama itekako zadovoljni.

– Na početku nismo očekivali toliki interes, tako da smo jako zadovoljni da su i ostale knjižnice prepoznale vrijednost ovog projekta – kaže Ana.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Ništa bez članstva

Statistiku smo riješili, sad valja naučiti kako se u praksi tu posuđuje sjeme da bi se, kad naraste od njega biljka i plod, sjeme vratilo natrag u knjižnicu baš kao što se knjige vraćaju. Sedma sila je poželjela zelje, otvorila ladicu sa zeljem, kad ono zelje nestade. Sve je zelje posuđeno.

– Dajte vi meni onda grah – rekosmo.

Pa smo od svih ponuđenih vrsta odabrali grah topolovec. Sad smo već na polju aplikacije specijalno izrađene za ovu prigodu. Ana tvrdi da je aplikacija taman tako napravljena da je korisnik može lako sam koristiti, koristili se vi slovenskim ili engleskim jezikom, imali mladenačke godine ili bili u mirovini.

– Stariji se lako snađu, a ako i ne, tu smo da im pomognemo – ističe Ana.

Prvo se, dakako, trebate prijaviti tako što skenirate vašu člansku iskaznicu. Knjižnicom sjemena se, naime, mogu koristiti samo oni koji su učlanjeni u knjižnicu kao takvu.

Onda valja izabrati sjeme koje će se posuditi, skenirati kod na vrećici koju ste odabrali, aplikacija to registrira i manje više to je – to. Tri vrećice se mogu posuditi na dan, najviše deset vrećica možete imati na posudbi.

Nove posudbe kreću kada se sjemenje počne vraćati natrag. A to novo sjemenje, uči Ana, moraju korisnici zapakirati u vrećice i ispuniti kratak obrazac da se zna koje je sjeme. Ako pak poklanjanju neko sjeme, pa nisu sigurni posve koje je vrste, tu su rubrike s drugim podacima o biljci.

– I onda se printa etiketa, zalijepi na vrećicu i pospremi u katalog – uči Ana.

Da sve bude slikovito, otvorila nam je ona svoj korisnički profil. Nema, doduše, ona svoj vrt, ali imaju ga njeni roditelji pa mu to dođe skoro k’o isto. Lijepo se tu vidi što je posudila, a što vratila i kada.

– Ako netko zaboravi vratiti sjeme, kucate li mu na vrata i utjerujete li dug, ili ne naplaćujete zakasninu – ozbiljno pitamo makar je kroz šalu.

– Može se dogoditi da jednostavno sadnja nije uspjela. Ako se to dogodi, samo treba upisati zbog čega se dogodilo – na to će Ana.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Ormarić s kulturama

Pored centralnog računala Knjižnice sjemena je i literatura vrtlarske tematike dakako, ili pak ona koja uči što s plodovima sadnje raditi. Samo, ovo je projekt koji zahvaća puno više od promidžbe vrtlarstva.

Glavna nit vodilja i načelo sjemenskih knjižnica je promicanje biološke raznolikosti, lokalne proizvodnje hrane, samodostatnosti i vraćanja sjemena u ruke ljudi, a ne velikih agrokemijskih multinacionalki.

No, ovo je možda ipak i prije svega projekt koji jača zajednicu i čini njene članove povezanijima dok ih uči kako proizvesti hranu koja nije ničim tretirana, koja je domaća, autohtona.

– Postojanje sjemenskih knjižnica jača lokalnu zajednicu, omogućuje razmjenu dobrih praksi te potiče zaštitu i očuvanje autohtonih i tradicionalnih biljnih vrsta. Knjižnica sjemena projekt je neformalnog obrazovanja, osvještavanja i poticanja stanovnika lokalne zajednice na aktivnost i odgovornost u svom okruženju i društvu općenito – pojašnjava Saša.

Ili, štono bi se reklo, nije knjižnica samo da se knjige u njoj posuđuju. Gledamo tako ormarić s kulturama, ima tu i ladica »drugo raslinje«, pa ono što je »medovito«. Ova je biblioteka živi organizam.

– Sjeme mednih biljaka nismo imali, ali kako su ljudi počeli nositi to sjeme, morali smo ih dodati. Različite knjižnice po Sloveniji imaju različite ormare s različitim sjemenjem različitog bilja. Sve ovisi od toga koje raslinje gdje uspijeva. Pa kad se svi okupimo, razmjenjujemo i iskustva i sjemenje – priča Saša.

Nego, vratimo se mi na tren Aninom korisničkom profilu. Vazda pretjerano znatiželjno novinarsko oko primjećuje da je Ana dužna vratiti i sjeme buče i sjeme graha, dok je akciju s kukuruzom uredno odradila.

– Ni buča, ni grah mi nisu uspjeli – skrušeno će Ana.

Dogodi se to i najboljima, a da ne uspije buča, kriva je tuča, što je uredno na i navela, dok je lani primjerice problem bila suša. Ova je biblioteka itekako osjetljiva na vremenske prilike.

S druge pak strane svratili smo mi u idealno doba za sadnju. Knjižnica sjemena uostalom i jest djelatna od veljače do listopada. Došli smo u vrijeme kad je posudba najintenzivnija.

Na žalost to ne znači da je gužva kod ormara sa sjemenjem pa da kojeg korisnika ulovimo. Razloga za to valja tražiti i u samoj aplikaciji, činjenici da se može naručiti materijal iz daleka, pa ga iz centralne knjižnice nose put manjih područnih gdje ga korisnici preuzimaju. Stoga, da bi svoje korisnike vidjeli licem u lice, osmislile su knjižničarke i vrtlarski susret subotom.

Savršen stroj

S druge strane, aplikacija je tu i da ‘natjera’ starije korisnike da se digitalno opismene.

– Pa vi ste savršeno organiziran stroj. Moram vam do kraja posjeta naći neku grešku u sistemu – velimo domaćicama.

Smiju se one na ovo, baš kao što su se nasmijale na evidentnu činjenicu da im u priči o Knjižnici sjemena očito fali muških kolega.

– To je problem knjižničarstva generalno, problem manjka interesa u muškaraca za ovaj posao – kaže Saša.

Otvara to na tren problematiku nerazumijevanja što moderna knjižnica jest za one koji donose odluke. Knjižnica je, ova svakako, i mjesto susreta, učenja, obrazovanja, prostor za predavanja, radionice….

Narodne knjižnice odavno više nisu samo mjesto čuvanja i posuđivanja građe, već sve više postaju mjesto s obrazovnom, kulturnom, informativnom i društvenom funkcijom, gdje korisnici uče razne vještine.

Ili, pojednostavljeno rečeno, narodne knjižnice nude sve više inovativnih aktivnosti i time značajno utječu na lokalnu zajednicu ne libeći se uhvatiti u koštac s temama koje i nisu izravno vezane uz njihovo djelovanje, poput siromaštva, zdravlja, održivog razvoja.

– Imamo preko 1.000 posjeta na dan – kazuje tako Saša.

– Tisuću!? Pa koliko pokrivate stanovništva – u čudu pitamo.

– Mislim da grad Nova Gorica ima oko 13.000, općina 31.000. A dolaze nam i korisnici iz drugih općina. Na godinu imamo oko 600 događanja. Neki dođu samo u obilazak, neki na kavu, neki po knjige, neki po sjemenje… Mi smo vam skroz popularni (smijeh) – ističe Saša.

Totalno samokritički krenuli smo se pitati zbog čega u Hrvatskoj već nema ovakve knjižnice sjemena, ma Saša ne da na svoje kolege. Ima, veli, i u Hrvatskoj knjižnica koje jako dobro rade na području tzv. zelenih tema.

Bitno je, dodaje, da jedni od drugih uzimamo dobre ideje i da zajedno radimo na napretku struke, a to se, veli, i događa. Što se tiče budućih nekih planova s goriškom Knjižnicom sjemena, ni tu nema puno nepoznanica i mahom su vezani za činjenicu da je Nova Gorica europska prijestolnica kulture 2025. godine.

– Naš je cilj da se čim više proširimo, razvijemo. Naša je knjižnica i zelena knjižnica i dio programa Europske prijestolnice kulture sljedeće godine ovdje u Novoj Gorici – ističe Saša dok nam pokazuje kako se uz knjižnicu u tu svrhu upravo gradi amfiteatar.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Vrt poput laboratorija

Ali, što se tiče Knjižnice sjemena, važnije je reći kako je želja da do 2025. stasa uz knjižnici i pravi pravcati vrt pa da se iz prve ruke vide plodovi knjižničarskog rada. Zapinje malo sa sredstvima, nisu ni u Sloveniji na to imuni, ali namjera je tu.

Želja je, objašnjava Saša, da vrt bude poput malog laboratorija pa se može u njemu provjeriti kvaliteta sjemena, em da vrt dade ploda pa da mali korisnici mogu ubrati i probati maline, borovnice, jagode, zelenilo. Ani bi posebice dobro došao vrt – laboratorij, jer ona je ta koja ima i zadaću da kod kuće testira sjeme, da vidi klija li, je li živo i raste li.

Pa koje klijati više ne može, njega Ana odstrani. Kad smo već spomenuli amfiteatar, red je bio i izaći vani tamo gdje će ga jednom biti. Putem doznajemo da je knjižnica u ovaj prostor ušla 2000. godine. Zgrada je građena namjenski da bude velika centralna knjižnica i izgleda posve impresivno s tolikim betonom i velikim staklenim plohama. Ali..

– Jedini problem je što je ljeti jako toplo, a zimi jako hladno u atriju. Naša knjižnica je super u svemu osim što se tiče energetske učinkovitosti – priznaje Saša.

– Eto ste nam našli manu – smije se pak Ana.

Ana koja je otkad joj je dio posla i briga za Knjižnicu sjemena naučila štošta, recimo, koliko narasti moraju biljke i koliko je mudro pričekati da je lako pobrati sjeme, do toga kako se radi test klijanja. Sva to da bi se sjeme čim kvalitetnije i čim više posuđivalo. Samo, ne da nama vrag mira, mi opet zapeli za to koliko korisnika obavi svoju dužnost pa sjeme koje su posudili i vrati kad ga od svojih biljaka dobiju.

– Mislim da je povrat nekih 60 do 70 posto – k’o iz rukava vadi podatak Ana.

Postotak je, zapravo, sjajan.

– Knjižnica sjemena djeluje na temelju povjerenja i odgovornosti pojedinca. Ljudi su osviješteni i stvarno brinu za sjeme. Ne vrate ga samo kad nije uspjelo, u manjoj mjeri kad to zaborave – ističe Saša.

A kako ga vraćaju Slovenci koji su korisnici knjižnice, tako ga vraćaju i Talijani koji iz susjedne svoje Gorice dolaze u Novu Goricu u knjižnicu po knjige, po sjeme, na razna događanja, pa i da tu na miru uče. Jer ta je granica posve blizu i prelazi se, sve se čini, posve bezbrižno. Uostalom, sjeme za granice, baš kao i znanje, i ne zna.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ