Čarobno iskustvo

Posjetili smo jednu od najvećih i najljepših špilja u Istri. Mramornica je – pravi dragulj

Gordana Čalić Šverko

Foto: Milivoj Mijošek

Foto: Milivoj Mijošek

Uređene i osigurane staze vode kroz njezinu unutrašnjost ispunjenu sigama raznih boja od zagasitocrvene do mliječnobijele

Zaronite u podzemni svijet špilje Mramornice i dopustite da vas njen svjetlosnježni sjaj apsorbira. Tako posjetitelje vabe u jednu od najvećih i najljepših špilja na području istarskog poluotoka. Zvuči primamljivo, pomislili smo, i zaputili se u Stanciju Drušković kod Brtonigle nedaleko od Agroturizma Sterle gdje nas je dočekala simpatična Nikolina Hercig Krastić, turistička vodičkinja koja se šest godina bavi speleologijom, a znanje o špiljama izbrusila je upravo vodeći turiste kroz Mramornicu.


Otključala je rešetke na vertikalnom ulazu u špilju, no razočaranje nije moglo biti veće kada smo shvatili da u špilji nema struje, moguće stoga što su tijekom radova na obližnjoj cesti oštetili kabel, i da je njen obilazak, a kamo li fotografiranje, u mrklom mraku istarskog podzemlja, bez ikakve rasvjete, gotovo pa nemoguća misija.


Kad smo već ciljano zbog Mramornice došli u Brtoniglu, Nikolina je predložila barem kratki obilazak uz škrto svjetlo male baterijske lampe. Prihvaćamo izazov i spuštamo se strmim metalnim stepenicama kroz uzak otvor desetak metara u dubinu i već na samom ulazu, čak i pod skromnim svjetlosnim snopom, nazire se prava podzemna čarobnica. Jedan od dragulja istarskog podzemlja, do punog je izražaja došao u pola našeg obilaska kada se vratila struja i svjetlost je diskretno obasjala impozantnu podzemnu galeriju.




Podzemna galerija

Špilju sačinjava jedna prostorija. Svod je prepun stalaktita, stalaktitnih cjevčica, heliktita, kosih stalaktita i zavjesa. Špilja obiluje stalagmitima različitih veličina stalagnatima, špiljskim stupovima promjera i do 0,8 metara. Boja siga varira od zagasito- crvene do mliječnobijele, ovisno o količini i vrsti minerala u vodi koja ih je stvarala.

Čarobno iskustvo!


Posjet špilji moguć je samo uz pratnju vodiča. Uređene i osigurane staze vode kroz njezinu unutrašnjost ispunjenu sigama raznih boja od zagasitocrvene do mliječnobijele. Sačinjava je jedna prostorija dužine 93 metra, širine 51 metar i najveće visine pet metara. Dubina na ulazu je deset metara, a najveća dubina 20 metara ispod zemlje. Temperatura u špilji je konstantno 14 stupnjeva Celzijevih.


Promaknuo bi nam minijaturni bijeli špiljski rak koji živi u mraku špilje da nam Nikolina nije skrenula pozornost na njega kao i na nekoliko šišmiša u hibernaciji. Upravo se zbog njihovog zimskog sna zimi ne može u obilazak špilje bez najave i posebnih pravila. Ukoliko se šišmiša probudi, više neće zaspati, nego će vjerojatno uginuti.


Stalaktiti vise sa svoda špilje. Nastaju taloženjem kalcijevog karbonata iz kapljica vode. Stalagmit je forma koja raste od poda prema stropu. Ako se stalaktit i stalagmit spoje, nastane špiljski stup, stalagnat.


– Najstariji stalagnat u Mramornici ima više od tri milijuna godina, a nekada davno dijelom su ga razbili i uzimali njegove dijelove kao suvenire, uvjereni da sige imaju nekakvu vrijednost jer se svjetlucaju poput kristalića, prenosi nam Nikolina zanimljivosti špilje Mramornice.


Pokazuje na sigu koju nazivaju knjigom gostiju. Ispisana je potpisima ljudi koji su špilju posjećivali u prošlosti. Najstariji koji je pronađen potječe iz 1775. godine, a zadnji potpis je od 18. lipnja 2004. Špilja Mramornica, Grotta di marmo, dobila je ime po karakterističnoj boji, zbog bjelina koje podsjećaju na mramor.


Mramornica se prvi put spominje još 1770. godine kada ju je posjetio, a potom i opisao poznati putopisac Alberto Fortis. Iako pisani trag o špilji postoji tek od 18. stoljeća, lokalno stanovništvo poznavalo ju je od pradavnih vremena pa su tako Mramornicu u pretpovijesti koristili tadašnji stanovnici Istre.




Flora i fauna

Vrtača u kojoj je ulaz u špilju Mramornicu obrasla je s dvjema vrstama paprati, bijelim trnom, domaćom smokvom, crnim trnom, hrastom meduncem, kupinom. Fauna se sastoji od malog broja životinjskih vrsta, među kojima su šišmiš Myotis myiotis B., babura ili kopneni jednakonožni rak Titanethes albus.

Turistička funkcija


Od travnja do listopada špilja je otvorena od 10 do 16 ili 17 sati, a obilasci se prakticiraju svakih sat vremena. U grupi su minimalno dvije osobe, s kojima se ide u jedan obilazak, a najviše ih je pedeset. Ostalih mjeseci može se obići isključivo uz najavu, ali samo u grupama u kojima mora biti minimalno deset osoba. Obilazak traje pola sata do četrdeset minuta, ovisno o tome koliko je posjetitelja u grupi i na koliko se jezika prevodi. Trenutno se, kazala je Nikolina, vodi na hrvatskom, engleskom, talijanskom i njemačkom. Najčešći gosti su Nijemci i Austrijanci, a kroz špilju prođe dvadesetak tisuća posjetitelja na godišnjoj razini.


Staze su duge 300 metara, s time da se prolazi kroz dva dijela špilje, desni i lijevi. Na najdubljoj točki za turiste, na 20 metara ispod zemlje, vodič u pravilu pokazuje neobične sige. Veći je nagib svoda i kapljica klizi po rubu i na taj način stvara se forma zavjesice. Zanimljivost Mramornice su i heliktiti, jedna od rijetkih vrsta siga koje rastu u raznim smjerovima, prkoseći gravitaciji.


Špilja Mramornica u turističkoj je funkciji od 2008. godine. Na imanju je obitelji Sterle, na Stanciji Drušković. Podzemno bogatstvo ne može biti privatno vlasništvo pa je koncesiju na njeno korištenje dobio Franko Sterle, koji je s obitelji sve upotpunio agroturističkom ponudom. U turističku valorizaciju špilje i njeno uređenje prije petnaest godina uložio je znatna sredstva s time da se trebalo pridržavati određenih kriterija, koju vrstu materijala koristiti za uređenje staza, koju jačinu svjetla treba imati. Prva vodičkinja u Mramornici bila je njegova današnja nevjesta Elisa Krastić Sterle, u obitelji zadužena za špilju i organiziranje posjetitelja.




Alberto Forits

Špilja Mramornica od davnina je poznata mještanima. Pronađeno je više »grafita« s potpisima ranijih posjetitelja, od kojih najstariji potječe iz 1775. godine. Za prvi zabilježen posjet saznaje se iz pisma Alberta Foritsa 1771. godine (Shaw&Adam 2001.) u kojem opisuje istraživanja krša između Pule i Rovinja kao i svoj pregled špilje koju je posjetio 1770. godine. Špilju su i kasnije istraživali pa članovi kluba Societa Alpina delle Giulie bilježe svoj posjet u kolovozu 1885. godine. Tijekom tog posjeta E. Boegan napravio je i prvi nacrt špilje koji je objavljen u časopisu Alpi Giulie 1898. godine.