Vikend prije Božića Peggy Malbaša otišla je u Rim, u Vatikan. Papu vidjela nije, makar ništa protiv ne bi imala, ali je zato vidjela ono što je vidjet’ prvenstveno htjela – jaslice.

Vidjela je svoje jaslice i to na Trgu svetog Petra među više od 100 jaslica iz cijelog svijeta. Još uvijek su tamo, još uvijek ih se dade vidjeti, jer šesta međunarodna izložba »100 jaslica u Vatikanu« započela je 9. prosinca i traje do 7. siječnja.

Preko 300 autora prijavilo je svoje radove, odabrano ih je mrvu više od 100, a među njima i posve posebne jaslice naše Peggy iz Dugog Sela.

Posebne, jer ovakve da je na njima svaka figurica satkana od komušine i prirodnih materijala, nema nitko. Peggy tako u Vatikan i iz Vatikana natrag u Dugo Selo, a mi k njoj u njenu željeznariju.

Pa kad uđeš u prvu prostoriju kupiti možeš od čavla do lanca, od lopate do kacige. Ali, kad produžiš iza kase ulaziš u posve drugi svijet, svijet u kojem mašta dobiva obličje.

U drugoj sobi je prava pravcata izložba Peggynih radova i vrijedne starine. Zapravo, onaj koji uđe može na osnovu njenih figurica sasvim lijepo rekonstruirati kako se to u Dugom Selu nekada živjelo.

Peggy nas je odmah ulovila kako gledamo u figuricu u nastajanju. Objašnjava nam kako sav taj proces traži vremena, traži sušenja, traži znanja da se materijal natjera da je podatan da se njime radi. Zagledali se mi u ovčicu. Čini se k’o prava.

– Ova je bila probna, pa je malo predebela. One u jaslicama su top – na to će Peggy.

Foto: Davor Puklavec/PIXSELL

Foto: Davor Kovačević

Konopljina pređa

A onda priča kako ju je spasilo kad se sjetila stare konopljine pređe, pa je rezuckala da runo dobije. Ljepila se ovčica mala i par sati. A u jaslicama što su u Vatikanu njih sedam ovčica.

– U jaslicama su 23 figure. Plus zdenac, sjenik, lojtre, grablje… Unutra u štalici su naravno jaslice sa sijenom, pa starinska metla, pa posuda za mlijeko… – nabraja Peggy ne bi li lakše predočili ono u čemu sada turisti iz cijelog svijeta uživaju.

– Pa vi ste, bome, Svetoj obitelji učinili prostor luksuznijim nego što je po priči bio – velimo.

Smije se na to Peggy, možda malo i jest tako. Nego, kakav je osjećaj vidjeti svojih ruku djelo na Trgu svetog Petra!? Peggy priču vraća mrvu unatrag, sve do početka, do odluke da se prijavi na natječaj.

– Jaslice sam morala napraviti za gotovo mjesec dana, da bih stigla. Pa to iščekivanje rezultata, samo da znam jesam li prošla ili nisam. Tih mjesec dana iščekivanja mi je bilo valjda najdužih mjesec dana u životu – priznaje Peggy.

Zadnji dan za prijavu uratka bio je 30. rujna.

– Ja sam 5. rujna odlučila da radim jaslice – kaže Peggy.

– Uuuu, bome na knap! – velimo.

– Ha, ha, ha – smije se Peggy. Ali, kad je došao mejl da je prošla u njoj se, priznaje, mali milijun osjećaja pomiješalo.

– To se ne da opisati. Pomiješalo se svega, od uzbuđenja, sreće, nevjerice, a suze teku. Plakala sam valjda mjesec dana još. Tu su stajale jaslice ispred mene i kad ih pogledaš suze i opet dođu na oči. A kad dođeš tamo….

Mislim da svi koji rade jaslice imaju tu želju da im se tamo jaslice nađu – ističe Peggy. Nema, doduše, u njenoj radionici čudesa trenutno ni jednih jaslica. Ova što su na izložbi tek su treće koje je dosad napravila.

– Na godinu će ih biti puno više. Probat ću i negdje drugdje u Europi ići na izložbe – kaže.

Problem je, veli, podrška koje na lokalnoj razini i nema. Ona se tako učlanila u Udrugu prijatelja hrvatskih božićnih jaslica. Od njih je podršku dobila, logističku prije svega. Ali…

– Tradicijske stvari, običaji, zanati, sve to kod nas izumire. Nemaju ljudi više za to osjećaj – detektira Peggy.

Ni »u« od umjetnog

Što se pak same izrade jaslica tiče reći će nam kako većina onih koji ih rade čine to s umjetnim figurama.

U nje, međutim, ništa umjetno nema. Jest, priznat će ona kako su lijepe figure živih boja što ih rade Talijani, ali umjetni su to materijali. Stoga i ne čudi što se nije dala natjerat’ za posjeta Rimu da i jednu umjetnu figuru kupi.

Tek je kupila nešto minijatura poput glinenih mikro vrčeva, samo zato što u Hrvatskoj više takvo što nitko glinom ne radi. Ma, da nije Peggy ipak, gledajući konkurenciju, dobila kakvu ideju za svoj rad.

– Mislila sam da ću je dobiti, ali i nisam baš. Svidjela su mi se jedno tri rada – na to će Peggy. Veli nam da je bilo još radova od komušine, primjerice našle su se tu jaslice i gospođe iz Poreča, baš kao i one iz Slovenije, a s komušinom rade puno i Ukrajinci.

Ali, u svih je puno manje figura bilo u jaslicama.

– Sva sreća da ste imali samo mjesec dana da napravite jaslice za prijavu. Da ste imali dva, bilo bi figura i dvostruko više – šalimo se. Ma, u svakoj šali mrva istine.

– Znate što je bilo najgore!? Jaslice stoje tu preda mnom pred put. Nikakve promjene više ne smije biti, a meni je još svašta došlo na pamet, od novih figura do promjene razmještaja starih. Ha, ha, ha – priznaje Peggy.

Pitamo Peggy što je bilo najzahtjevnije za napraviti. Spominje ona magarce, ovčice.

– S ljudima je, znači, ipak bilo lakše – primjećujemo.

– Kad su figure u pitanju onda je tako – duhovito će na to Peggy. Jaslice su u Rimu. I veliki je to uspjeh one koja se zapravo s izradom figura od komušine i ne bavi dugo.

Počelo je prije nekih pet godina tako što je na internetu naišla na figurice.

– Bile su to figurice žena koje su nosile nešto na rukama. Pogledam početnu cijenu i rek’o: »Bome dosta skupo, ali zgodno izgleda« – priča Peggy.

Foto: Davor Kovačević

Prva pa žena

Otad nije prestala misliti na te figure, a kada je 2018. organizirala izložbu o starinama i nošnjama svoga kraja, shvatila je da joj je doma ostalo dosta komušine koju je koristila za izradu aranžmana na izložbi.

– Donijela ja to na stol i tako sam krenula. Prva figura bila je figura žene – sjeća se Peggy. Na internetu je našla ponešto o tehnici izrade, no brzo shvatila da joj taj sistem izrade konstrukcije uopće ne paše.

Ima ona danas vlastiti sistem koji je, kaže, jednostavno naišao. – Kad imaš volju, kad nešto radiš bude to kao neka sudbina. Voljela sam modelirati i prije, krenula u školu primijenjene umjetnosti i jako voljela s glinom raditi.

Poslije sam krenula u nekom drugom smjeru, ali ostalo je nešto u rukama. Moj prvi rad u prvom srednje, od gline golubica, nju je profesor napravio da se od nje napravi odljev koji je stajao izložen u vitrini u prizemlju škole – priča Peggy.

A nije da nije bilo izazova. Reći će tako Peggy da u početku nije znala ni što od komušine valja kao materijal, a što ne, valja li od mekše komušine skrojiti rukave figuricama, ili je bolje da je komušina tvrđa.

Sve je, kaže, shvatila kroz rad. Nama pak u oči upada raznolikost tih figurica, raznolikost poslova koje obavljaju i koje je Paggy na ovaj način ovjekovječila. Guščarica vodi guske, postolar je za radnim stolom, tu se pegla, ide u vinograd, muzu krave…

– Sve je to zato što volim tradiciju, volim čuvati uspomene. Na zidu možete vidjeti i obiteljske fotografije mojih predaka, nošnje, ručne radove što sam ih pokušala sačuvati – priča Peggy.

Od te njene pozamašne kolekcije, ili zbog nje, rodila se ideja da se te, 2018. godine napravi izložba starina njenog dugoselskog kvarta. Odabrala je tad Peggy 15-ak obitelji, svatko je donio nešto iz kuće i fotografije i stare uporabne predmeta, a njena susjeda je tad i uredila knjigu »Potomci i preci Šaškovca«.

Bila je to prva izložba te vrste u zadnjih 30 godina. Bacamo se na gledanje fotografija. Pokazuje nam tako Peggy svoju baku Međimurku u narodnoj nošnji, a onda i bakinu sestru koja je bila misionarka u Indiji duge 32 godine.

– Počela je s Majkom Terezijom, a poslije je bila s fra Gabrićem, kazuje Peggy. Tu su i prabaka i pradjed, pa njeni roditelji, svi koji su zaslužni da je Peggy, kako kaže, miks Međimurja i Posavine. Nejasno je, zapravo, samo to zbog čega i ovo što Peggy ima u radionici i ono što je bilo na izložbi ne može biti dio nekog stalnog postava da i klinci znaju tko su i što su i tko su im preci.

Ona će pak na to reći da je u nas tako da jednostavno ne ide ako nisi simpatizer prave političke opcije, jer politika i ovakve stvari kroji. Veseli zato da su građani s ovim što radi oduševljeni.

I stvarno, nema nikog da je ušao u željeznariju po nešto a da nije Peggy pitao kako je bilo u Rimu. S druge strane jasno je da je njenim figuricama teško cijenu odrediti, pa da recimo bude suvenir ili na prodaju.

Treba tu svega pripremiti unaprijed, u prirodi prikupiti, jer ako nisi komušine dovoljno nabrao onda kad je u prirodi ima ništa od posla.

Violinist Andre Rieu

Evo i figura folkloraša lokalnih kako plešu, evo pralje, evo vinograda i vinogradara kojih više tu i nema i grožđa što ga je napravila od gline da stoji na pravim malim čokotima što joj ih donijeli prijatelji vinogradari.

A evo i znani violinist Andre Rieu, od komušine dakako!

– Obožavam ga! Prošle godine je bio u Zagrebu u Areni, ali trebalo je imati COVID potvrdu. No, vidim da opet dolazi i dobit će svoju figuricu i to novu – poručuje Peggy.

Jedino što će na toj novoj figuri morati violinistu svjetliju kosu učiniti. Slaže se s tim Peggy, ali i uči kako je boja kose možda i najveći problem kod izrade.

Komušina brzo tamni, tako da je u svih kosa onako crvenkaste nijanse. Koliko je Peggy figurica napravila ona ne zna jer ih ne broji. Čini se laiku da ih u ateljeu ima sigurno preko 100, dok će Peggy reći da bi moglo biti da ih je napravila preko 250.

Ima tu još jedna zanimljivost.

– Nikada se nasekirati ne mogu dok radim, pa čak i ako ne uspije nešto isprva. Materijal treba poštovati, jer s njim se može puno više dobiti oblika nego što čovjek misli, samo treba biti strpljiv – uči Peggy.

Foto: Davor Kovačević

Posljednja večera

Strpljivost. Makar, Peggy već zna i što će za Uskrs raditi. Napravit će posljednju večeru, Isusa kako nosi križ i prizor kad je uskrsnuo. – Dobra je stvar s posljednjom večerom što ne može imati više likova nego ih ima – šalimo se.

Smije se Peggy, ali je posve ozbiljna kad veli kako bi voljela da jedan dan atelje bude tamo gdje je željeznarija, a željeznarija tu onako pride. Da pak mještani znaju što ova željeznarija krije, u izlog Peggy uvijek stavi neki od svojih radova.

– Još mi je jedno ostalo za pitati, koliko god možda nemoguće bilo odgovoriti, ali koja je vama najdraža figurica među ovim blagom – pitamo Peggy. Priznaje Peggy da voli sve što je vjerske tematike i gušćaricu.

A nama je, da priznamo i to, najdraža krava! Eh, da bar svatko od nas ima tu sreću da pronađe neku zanimaciju, talent koji će ga smirivati i veseliti onako kako Peggy veseli izrada figurica od komušine.

– Mislim da svatko ima nešto u sebi, ali se ne trudi da pronađe i probudi u sebi taj ispušni ventil – zaključuje Peggy. U radionici Paggy Malbaše ne da vrijeme nije stalo nego više života ima nego na glavnoj ulici velegrada.

Tu će samo laik misliti da su figure statične, dok će onaj otvorenog uma iščitati mali milijun dobrih priča. Možda mu se pri tom i učini da se prije nekako lakše živjelo.

Peggy u to uopće ne sumnja, jer, kako kaže, nisu se ljudi glupostima zamarali. Pa kad Peggy pitamo što će nam za Božić poželjeti, ona će poželjeti sretan i blagoslovljen Božić i više skromnosti.

– Više osjećajnosti. Jednostavno se trebamo spustiti na zemlju, okrenuti jedni drugima, više se družiti, više smijati – poručuje Peggy.

O tom govore svi njeni radovi, pa i jaslice koliko god tema bila zadana. Zato i jesu među odabranima da im se cijeli svijet divi.