Što se tiče odgoja djece, Japanci nas imaju mnogo čemu naučiti i dovoljno je vidjeti japansko dijete da biste znali koliko je obrazovano i samostalno. Japanska djeca od malih nogu idu sama u školu. Nije li to iznenađujuće? Ali druge važne osobine koje ovi mališani posjeduju jesu izraženo poštovanje i poslušnost prema roditeljima i učiteljima.

Ako ste se ikada zapitali u čemu je tajna japanskih roditelja, ovdje ćemo vam otkriti.

Djeca se od malena mogu naviknuti na izbjegavanje odgovornosti. Nešto što je apsolutno pogrešno jer će to u budućnosti donijeti ozbiljne probleme ne samo akademske, nego i osobne te profesionalne jer neće moći preuzeti odgovornosti i ispuniti zacrtane ciljeve. A to nitko ne želi svom djetetu!

Mnogim roditeljima je zapravo teško natjerati svoju djecu da slušaju i ispunjavaju svoje dužnosti.

Teško ih je priviknuti da ustaju rano kako bi krenuli u školu, pospremili krevet, pokupili igračke, pisali zadaću ili pomogli oko nekih kućanskih poslova.

U Japanu postoji roditeljski sustav koji se zove “ikuji”, prema kojem je dijete do 5 godina Bog, od 5 do 15 je sluga, a od 15 nadalje je ravnopravno, piše Sharing Ideas.

Ali mnogi ljudi to shvaćaju doslovno: čini se da im je prije 5 godina sve dopušteno, a onda je sve zabranjeno. Zapravo, cilj “ikuji” filozofije je odgojiti člana kolektivnog društva, gdje su osobni interesi na drugom mjestu. To je svojevrsni stres, a japanski roditelji nastoje u takvim uvjetima odgojiti stabilnu osobu koja može pronaći svoje mjesto u sustavu bez podcjenjivanja vlastite vrijednosti.

U prvoj fazi (“Bog”) okružuju dijete bezuvjetnom ljubavlju i podrškom. U drugoj fazi (“odgojnoj”) ta ljubav ne ide nikamo, ali dijete počinje aktivno učiti živjeti prema pravilima društva i traži svoje mjesto u njemu.

Istodobno, velika privrženost majci, nastala u prvim godinama života, uvelike utječe na dijete: ono će se truditi da se ponaša ispravno kako je ne bi rastužilo.

Zanimljivo je da se u japanskim školama ne pridaje važna uloga samo obrazovanju, već i odgoju. Nema konkurencije, nitko nije bolji ni lošiji od ostalih.

Kako bi dijete naučilo živjeti u kolektivnom društvu, mora ga se naučiti što znači uočavati i poštivati osjećaje i interese drugih.

Zato Japanke jako poštuju osjetljivost svoje djece.

Ne pritiskaju ih, ne posramljuju ih, nego se s pažnjom ophode prema emocijama mališana. Na primjer, ako dijete pokvari kolica, mama u Japanu bi mu rekla: “Kolica sada osjećaju toliku bol da žele zaplakati.

“Mama u Europi bi vjerojatno rekla: “Prestani to raditi! To nije u redu .” I dodala bi predavanje koliko je morala raditi da mu kupi tu igračku.

Japanci ne tvrde da su ispravne samo njihove metode odgoja, a zapadne vrijednosti u konačnici imaju veliki utjecaj na njihove tradicije. No, japanski pristup temelji se na smirenosti, strpljenju i stavu punom ljubavi prema djeci. I to vrijedi naučiti.