Foto: Mateo Levak
"Ovdje je baš za odmoriti živce. Volim sjediti tu u zelenilu ispod smokve, piti kafe i gledati kako raste trava", govori Vesna
povezane vijesti
Vesna i Atilio Paliska žive u samom centru Marinića, gdje je već uz glavnu cestu njihov ulaz okićen rožicama, no ništa ne ukazuje na to da biljke zauzimaju i dodatnih 4.500 četvornih metara okućnice. Bilo bi tu što raditi od jutra do sutra da domaćini nisu odlučili pojednostaviti pristup vrtlarenju i sveli svoje ambicije na održivi broj lijepo njegovanih biljaka.
Voćke, loza i masline tu čine važan dio vegetacije, pa se uvijek ima što svježe ubrano pojesti, a kako je druženje s prijateljima važniji dio života ovog vrta, za svakoga ima ponešto. Kad sjednu pod sjenicu koju su Atilio, zet i prijatelji zajedno sagradili, uporabna vrijednost ove okućnice dolazi do punog izražaja.
Šest stabala trešanja, po nekoliko oraha i šljiva, grmovi aronija, lješnjaka i ribiza, kivi, nar, šipak, kruške, smokve, masline i loza, a malo dalje se čuju kokice koje su upravo snijele, a koje ova obitelj drži u luksuznom hotelu za kokoši, kako se znaju našaliti kada pričaju kako su poslije starog napravili novi kokošinjac. Prava idila, no svejedno je šteta što su iskrčili stari vinograd sa 140 trsova.
Grmovi pampasa
– Bilo je preteško za održavanje, pa smo umjesto tolike loze posadili voćke i malo povrća, ono što nam je korisnije za kućanstvo. I inače je održavanje ovolikog vrta jako skupo, ali kada to volite, onda zaboravite i na cijenu i na trud, ustvari sve radite zbog ljubavi, govori Vesna koja je rođena u ovoj kući što ju je još njen pranono izgradio.
– I svaka je generacija ostavila svoj pečat, a bogami smo i mi. Na kraju smo i mi rušili i gradili, nastavlja Vesna dok nam pokazuje dogradnju stare kuće, izmjene na velikom terenu. Samo za pokositi tu se treba dobro oznojiti, a Atilio više voli morem ploviti, no što se mora, nije teško. Za nekoga tko je rođen na Cresu, u Dragozetićima, to je i razumljivo.
– Sutra bih mogao ići živjeti na Cres, otići na barku i loviti ribu, ali za suprugu je to previše usporeno, govori pomalo u šali, više u zbilji ovaj rođeni moreplovac. Vesna, pak, voli razmnožavati biljke, pa je od jednog grma pampasa napravila nekoliko, pravilno raspoređenih po okućnici, koji njihanjem svojih bijelih perjanica unose dinamiku u vrt. Ona je i inače imala prilično dinamičan život, premda joj je izazova, čini se, uvijek premalo.
Godinama je radila u Domu zdravlja kao medicinsko-laboratorijski inženjer, u zvanju višeg zdravstvenog tehničara, a kako je nakon toga krenulo otpuštanje djelatnika, ubrzo se našla u sasvim drukčijem zvanju, kao agentica za nekretnine s vlastitim obrtom, u većem sustavu. Upravo se u ovom zanimanju našla, kaže, i tu je odradila idućih 15 godina. Sada, u mirovini, bavi se iznajmljivanjem apartmana u svojoj kući i taj posao veoma voli jer uključuje komunikaciju s ljudima.
– Gosti ovdje jako vole doći jer je centar mjesta, a onda tu ulaze u jednu zelenu oazu. Mislim da je moj budući rad upravo u turizmu, govori ova neumorna vrtlarica.
Atilio je imao vlastitu firmu za elektroradove, a sada uživa u ljetnim večerima s prijateljima u kuhinjici pod ovom sjenicom i, kaže, nema potrebe igdje drugdje ići. Osim na barku, naravno.
I unuci Elizabeta, Frano i Ivan vole tu biti, u svojim kućicama na starom stablu smokve, dok nona i nono zalijevaju vrt vodom iz stare šterne u kojoj nikada ne ponestane vode. A kad sjednu da se odmore, nema ljepšeg mjesta od njihovog vrta u kojem sve podsjeća na neke događaje vezane uz biljke i obitelj. Kao na primjer na mušmulu donesenu s Cresa, koja je od male sadnice sada izrasla u pravu ljepoticu na samom ulazu u vrt.
Tu su i stare drvene bačve kupljene svojedobno na Beloj nedeji u Kastvu i jedna brenta u kojoj se nekoć nosilo grožđe, stijene i gromače koje su preostale nakon rušenja stare kuće, a koje sada služe za oblikovanje vrta, veliki panj s čuvarkućama, bazga i oleanderi, ruže, lavande koje su sami rasadili…
– Ovdje je baš za odmoriti živce. Volim sjediti tu u zelenilu ispod smokve, piti kafe i gledati kako raste trava, uživati u plodovima svoga rada, sjetiti se onih kojih tu više nema, koji bi bili radosni da vide da se njihovo djelo nastavlja, govori Vesna, priznajući da i nije baš ljubiteljica fizičkog rada, ali kad treba zasukati rukave, tu je.