Diplomirana novinarka, strastvena planinarka i naša suradnica za Life, Mija Dropuljić, odnedavno u svoj životopis može staviti još jednu titulu, a to je – Hercules.

Riječ je o najtežem izazovu ovogodišnjeg Highlandera, projekta koji je pokrenula skupina hrvatskih zaljubljenika u planine uz sportski pristup planinarenju, baveći se organizacijom planinarskih događanja u više od dvadeset zemalja svijeta.

Tijekom izazovnog formata »Hercules« sudionici su u pet dana prepješačili stotinu kilometara netaknutim dijelovima prirode u nacionalnim parkovima Sjeverni Velebit i Paklenica.

Avanturisti su kilometre brojili kroz različite vremenske uvjete koji su varirali od lijepih sunčanih trenutaka do nemilosrdne bure i ledene kiše, zbog čega su brojni i odustali, a samo najhrabriji u svoje knjižice ubilježili posljednji pečat i primili certitikat.

S našom smo Mijom razgovarali o pripremi za ovaj hvalevrijedan pothvat, izazovima koje je proživjela na stazama, opasnostima koje krije neispravna oprema i njezinom motivacijom da, usprkos svemu, nastavi do svoga cilja.

Riječke stepenice

Mija, prije svega – čestitamo! A zatim kako to da si se, nakon toliko godina planinarenja, prijavila tek sada?

– Već neko vrijeme gledam Highlander i zapravo mi je dugo bila želja da se okušam u tome. Plan je bio pohoditi jedan od događaja prošle godine, no tada nisam bila u fizičkoj formi.

Naime, početkom prošle godine sam nakon prijeloma gležnja hodala na štakama i rehabilitacija od ozljede trajala je duže nešto što sam planirala. Štake sam skinula sredinom veljače, a krajem godine sam odlučila pohoditi Highlander Medvednicu, jednodnevni format Lyra te Highlander Velebit, petodnevni format Hercules koji je dug 100 kilometara i počinje na Zavižanu, a završava na obali u Starigradu.

Kako su tekle pripreme za takav izazov?

– Upravo odluka da odem na Velebit bila je najbolja motivacija da povratim staru (čak i bolju) formu. Po prirodi sam inače štreber, pa kada nešto odlučim, tomu pristupam disciplinirano. S pripremama sam krenula početkom ove godine, a općenito se prije dužeg Highlandera savjetuje imati pokoji kilometar u gojzericama.

Primjerice, za Hercules format se savjetuje proći minimalno 100 kilometara prije samog događaja. Pripreme su bile na više razina, pa sam tijekom godine minimalno dva puta do čak četiri puta mjesečno išla na planinarske izlete na razne terene.

Kombinirala sam izlete koji su bili kilometarski duži s onima koji su bili kondicijski teži (veća nadmorska visina).

Tijekom tjedna sam obavezno odrađivala trening snage s naglaskom na leđa i ramena zbog težine ruksaka, pilates za gipkost te sam vozila indoor bicikl za kondiciju.

Kako su tjedni išli, tako su i treninzi postajali duži i teži. Uz to sam odradila i nekoliko višednevnih planinarskih izleta kako bih tijelo naviknula da svakodnevno hodanje.

Primjerice, ljetni godišnji odmor smo proveli aktivno u Kranjskoj Gori u Sloveniji, pa je rezime prije Highlander Velebita iznosio: 36 planinarskih izleta i više od 400 prijeđenih kilometara.

Tri tjedna prije samog događaja odradila sam dva planinarska izleta s ruksakom koji sam planirala nositi s punom težinom na leđima. I ono najsmješnije – svaki dan sam nakon posla hodala po kvartu s punim ruksakom i šatorom, što je brojnim susjedima izgledalo poprilično smiješno.

To je bilo razdoblje kada sam bila presretna što Rijeka ima toliko stepenica – bio je to odličan trening.

Nekoliko dana prije Highlandera Velebit tijelu sam pružila odmor, jela puno ugljikohidrata jer sam znala da ću tijekom pet dana početi gubiti na težini. Također sam otišla na masažu kako bi mi tijelo bilo potpuno spremno.

Šatorski podstanar

Možeš li nas provesti kroz dane koje si provela u izazovu na stazama?

– Prije samog događaja moj najveći strah bio je prvi dan, tijekom kojeg smo trebali proći 34 kilometra Premužićevom stazom od Zavižana do Skorpovca.

No, kako to inače biva, ono čega se najviše bojimo, na kraju ispadne najlakše.

Prvi dan bio je izazovan, no ono najgore tek nas je čekalo. Velebit inače nije lagan i zahtijeva iskustvo, a kada na to nadodamo izuzetno loše vrijeme (jaka kiša, grmljavinsko nevrijeme i bura) koje je tada jako zahvatilo Hrvatsku, treći i četvrti dan bili su pravi izazov.

Sjetite se kako vam je bilo u gradu, kod kuće unutar sigurnosti i topline vlastitog doma, i onda zamislite kako je bilo nama s više od 15 kilograma opreme na leđima na stazama i u šatorima na otvorenom.

Treći i četvrti dan prošli smo dionicu Baške Oštarije – Panos – Veliko Rujno, a nakon drugog dana pola je sudionika odustalo zbog lošeg vremena. Dio sudionika otpao je i na Panosu zbog smočene opreme i ozeblina te nas je do kraja stiglo pedesetak.

Hodanje je bilo izazovno, no zbog navedenih priprema, bila sam u odličnoj formi i ono mi nije bilo toliki problem. Moj najveći problem dogodio se trećeg dana, kada mi posuđeni šator nije izdržao količinu kiše koja je pala te sam spašavala opremu.

Srećom, na Highlanderu upoznaš nesebične i predivne ljude, pa sam te večeri postala »šatorski podstanar«!

Ujutro se pokazalo da je to bila ispravna odluka jer mi je oprema ostala suha, pa smo nastavili svoju avanturu. Četvrti dan je puhala izuzetno jaka bura, zbog čega je bio pravi izazov spavati na otvorenom. Na sebe sam stavila ‘sto i jedan’ sloj odjeće i zamotala se u vreći za spavanje u astrofoliju.

Kao šlag na kraju cijele ove avanture, posljednji dan ujutro shvaćam da sam, zbog napora i stresa, dobila i menstruaciju, koja je došla prerano.

Unatoč izazovnim turama i promjenjivim vremenskim uvjetima, možeš li izdvojiti najljepše staze?

– Velebit je poseban i svaka dionica nudi nešto drukčije i prelijepo. Osobno volim dionicu Premužićeve staze od Alana do Skorpovca, a moram istaknuti i nezaboravni pogled na relaciji Panos – Stapina, koji je definitivno jedan od najljepših koje sam vidjela u ovoj avanturi.

Možda i zbog činjenice što smo znali da se tu negdje nalazi planinarsko sklonište Tatekova koliba, gdje nas je čekala vatra i gdje smo planirali skuhati topli ručak, što je tih dana bio pravi luksuz!

Neću zaboraviti ni pogled koji se iznenadno otvorio na Paklenicu, što je ujedno bio i znak da je počelo spuštanje k našem cilju.

Proradio inat

Što te, unatoč svim nedaćama, guralo naprijed?

– Dok sam kročila Velebitom, često bez signala, moj muž je bio u kontaktu s mojom mamom (poslije sam vidjela njihovu komunikaciju), koja ga je pitala smatra li da ću putem odustati. On je samo na to napisao: ‘Poznavajući Miju, nikad!’

Šalu nastranu, izuzetno sam uporna osoba koja, kada se zainati, ide do kraja. No ono što me je zapravo guralo bio je osjećaj da moje tijelo može podnijeti sve izazove.

Da sam i u jednom trenutku osjetila da to ne mogu te da se zbog toga potencijalno dovodim u opasnost, odmah bih odustala. Sigurnost je uvijek na prvom mjestu.

No kako sam znala da sam fizički spremna, tako je bilo važno uskladiti i onaj mentalni dio, a tu je proradio inat. Sama sam sebi na stazi govorila da, ako moje tijelo tako hrabro gura, mora to činiti i moja glava.

Kada bi mi bilo teško, doslovno sam si govorila da ja to mogu i da sam spremna na sve!

Na stazi nisam razmišljala deset koraka unaprijed, nego bih se uvijek usredotočila na trenutni izazov.

Tako sam sve prepreke rascjepkala, što je bilo lakše nego da sam gledala cijelu sliku. To mi je pomoglo da doguram do kraja.

Zaključak avanture i najbolja iskustva?

– U više navrata sam rekla da Highlander nisu prijeđeni kilometri, niti da je to prelijepa priroda – ljudi su ti koji ovu avanturu čine tako posebnom.

Svi se nesebično daju, pomažu, pružaju riječi utjehe i motivacije, tu su da te nasmiju, da te dignu kada si na dnu, da ti čestitaju kada si stigao do cilja.

Najljepši osjećaj bio je dolazak u Starigrad, ali ne zbog činjenice što si došao do kraja, nego zbog svih »suhighlandera« koji su te dočekali, koji su pljeskali i oduševljeno vikali.

Takva podrška neizmjerno puno znači jer bez svih tih ljudi ne bih došla do cilja. Highlander mi je vratio vjeru, ne samo u moju vlastitu snagu nego i u ljude. Na velebitskim stazama sam stekla prijatelje za cijeli život.

Što bi poručila svima koji se dvoume ići na Hercules ili ne?

– Nemojte se bojati avanture i izlaska iz vlastite zone komfora! Ovakvi izazovi su oni koji vas mijenjaju, koji vas uče ne samo o svijetu oko vas nego i o vama samima jer ćete nakon toga i sami sebe gledati u drugom svjetlu.

Na Highlanderu sam naučila biti svoj najglasniji navijač, a ta je lekcija neprocjenjiva. No, isto tako, nemojte olako shvatiti ovu avanturu jer priprema je ključna: ona fizička i mentalna, ali i ona koja se tiče opreme, jer nikada ne znate što će vas na terenu dočekati.