U gradu Cresu mnogo je lijepih vrtova, a mi smo posjetili jedan prepun raznih biljaka, od kojih dominiraju bugenvilije.

Svojim svijetlo i tamnoljubičastim te purpurnim cvjetovima zaokružuju ukupan čarobni dojam ovog doma. U vrtu je više od 200 vrsta cvijeća i mediteranskog bilja, a iza kuće šezdesetak stabala masline.

Na samom ulazu razgranao se puzavi ružmarin, omiljena biljka naše domaćice, koju ona redovito šiša, ali je svejedno dostigao već dva metra dužine.

Tu su i menta, kadulja, lovor, timijan, lavanda i mnogo dekorativnog bršljana koji omekšava dojam ovih robusnih mediteranskih biljaka.

S druge strane ulaza raširio se plavi plumbago, pravi praznik za oči, a da vrt ne bi ostao bez opojnih mirisa, pobrinule su se tri vrste jasmina.

Boju pak dodaju ružičasta i crvena hortenzija, dok je bijela hotenzija jedna od najvećih i najimpresivnijih koju smo ikada vidjeli.

Nažalost, cvjetovi su krajem kolovoza već bili uvenuli, pa se njihova izvorna boja ugasila i postala zelenkasta, ali uz malo mašte možemo zamisliti kako ovaj živopisni vrt izgleda u jeku njihove pune cvatnje. Još kada se uz njih rascvjeta ljubičasta glicinija, kolorit dobiva svoj puni izričaj.

Narančasta zavjesa

U vrijeme kada smo mi posjetili ovaj vrt, cvjetala je tekoma, obavijajući stepenice na ulazu za kat poput kakve narančaste zavjese. Kako sav ovaj biljni raj ne bi bio previše statičan, na nekoliko mjesta se lagano njišu pampas trave u punom cvatu. Uljuljkani u ovakvom ugođaju, u potpunosti razumijemo zašto se Cres reklamira kao otok bez stresa.

Dubravka ovdje živi već 30 godina, a njen suprug Pino je tu i rođen. Ona je iz Zagreba, no kaže da je život na otoku mnogo ljepši.

– Tu je život tako lijep da ne znam što bi mi netko trebao ponuditi da se vratim u Zagreb. Tamo sam dnevno potrošila dva sata na prijevoz, a ovdje ta dva sata imam darovana. Do posla mi treba 15 minuta, a biciklom i manje, pa imam puno više slobodnog vremena.

Onaj tko nije živio u velikom gradu, može misliti da je tamo ljepše živjeti, ali prevarit će se. Ovdje je život baš po mjeri čovjeka, govori ova vrtlarica s dva fakulteta, koja je također imala dvije karijere, jednu diplomirane inženjerke graditeljstva, a drugu, nakon što je diplomirala teologiju, vjeroučiteljice.

Biti vjeroučiteljica na otoku je lijep posao, kaže nam ova mama dvojice odraslih sinova, Antonija i Lovre. S njom se slaže i suprug Pino, inženjer telekomunikacija, u mirovini otprije deset godina.

On je svojedobno također radio u Zagrebu, a na otoku je radio u Telecomu. Budući da je na Cresu i rođen, a i posao ga je vodio posvuda po otoku, dobro razlikuje otočni od života na kontinentu u velikom gradu. Prisjeća se vremena kada su u Zagrebu živjeli u malenoj garsonjeri.

Omiljene begonije

– Mislim da bih umro u Zagrebu u garsonjeri da smo tamo ostali. Ovdje je neopisiva sloboda i bez obzira koliko težak posao radili, priroda vas za tren oporavi, govori Pino, koji je sve stijene oko kuće sam kopao, a bilo ih je mnogo, od kojih su neke još uvijek tamo ostavljene, za ukras i kao podsjetnik na početke. S gromačama mu je pomagala i Dubravka, onako nježna i naizgled krhka.

No, kada se nešto voli, onda je tu i snaga da se to ostvari.

– Mislila sam u Zagrebu da ću graditi mostove, ali radije mi je graditi ljudske odnose i živote, kaže skromno, posve zadovoljna svojim odabirom nakon toliko godina. Ispraćajući nas, pokazuje nam svoje omiljene begonije, aloju kloja se jako razmnožila nakon što su je donijeli iz Sanrema i mnoge druge biljke koje sve sama razmnožava iz grančice, uvijek im nalazeći najbolje mjesto u vrtu.

Tu je i nekoliko dekorativnih panjeva, donesenih s Tramuntane, iz Belog, a koji su sada pretvoreni u idealno stanište za čuvarkuće i druge sukulente. Na izlazu nas ispraća ruža penjačica koja, istina, na kraju ljeta malo manje cvjeta, ali možemo je zamisliti kako izgleda u punom cvatu.

Tu je i čempres, bez kojeg bi se sve činilo praznim te agave, koje kad procvjetaju moraju zamijeniti novima te jedna mlada maslina koja je odlučila rasti u procjepu između dvije kamene stepenice.