Linea Exclusive, LINK by Ogi Antunac & Zoran Mrvoš, Lisca, Nebo, Rio, Emporio… tek su neka od zvučnih modnih kuća i brendova gdje je svoj pečat kreativnosti utisnuo dizajner Zoran Mrvoš. Njegov je rad utažio modnu glad brojnih ljubiteljica kvalitetnih odjevnih komada, a njegova misao vodilja kroz plodonosnu dizajnersku karijeru uvijek je bila praktičnost, udobnost i pristupačnost mode. Nije moda samo glamur. Ona je dio naše svakodnevice.

A uz modu za Mrvoša je dio svakodnevice i briga i ljubav prema psima. Danas, osim što ih uzgaja, svoje ljubimce, hrtove, učinio je zaštitnim »licima« nove modne linije pa su hrtovi danas oslikani na majicama i platnenim torbama. Sve o ovom modnom poduhvatu, ali i o stavovima o modi, dizajnu i životu Zoran Mrvoš nam je otkrio u razgovoru.

OPSJEDNUT PSIMA

Vaša ljubav prema gracioznim hrtovima seže u najranije djetinjstvo. Možete li nam predstaviti vaš prvi susret s hrtom i vašu povezanost do današnjih dana? Koliko dugo uzgajate hrtove? Kako izgleda briga o tim životinjama? Kakvi su karakterno? Postali su vaše muze pa nas sve zanima.

– Još kao dijete bio sam opsjednut psima. Kupovao sam časopis Zov, maštao o rasnim psima. Na izložbi u Opatiji koje su se održavale na Ljetnoj pozornici, prvi put sam vidio hrtove. Govorimo o 1985. godini i od tada ih nisam mogao zaboraviti. Jedno vrijeme sam maštao o bokserima, pa sam htio »lesija«, koker španijela, ali uvijek sam se vraćao hrtovima.

Prvog svog hrta kupio sam impulzivno. Dok sam radio u Linei Exclusive, na pauzi sam prelistavao Plavi oglasnik i ugledao oglas o prodaji štenaca. Zaključio sam da je došao trenutak za mog hrta. Sjeo sam u auto i otišao u Ksaver kod gospođe Jasminke Papić i kupio svog prvog borzoia – Lavu.

Tako sam ušao u svijet kinologije i izložbi. Nakon nekoliko godina je u moj život ušao i afganistanski hrt, Amadeus. To je pasmina o kojoj nikad ranije nisam razmišljao na način da bude moj pas. Bili su mi lijepi, ali znao sam da ih je teško održavati. Šetao sam s poznatim uzgajivačima, danas mojim prijateljima, Darkom Petreškim i Majom Dragović, koji su tada imali štence i jedno mi ponudili. Tek kad sam došao kući, shvatio sam što sam napravio.

Počeo sam učiti o groomingu i toj poprilično kompliciranoj pasmini. Prekrasni su u dlaci, svi im se dive, ali zaista su zahtjevni za održavanje i karakterno. Nakon Amadeusa polako su pristizali i drugi psi. Afganistanka Erin, borzoica Bela.

Foto: Nataša KOVAČIĆ

ODJEĆA NAMIJENJENA SVIMA

Koliko pasa danas imate?

– Danas su svi živi osim Lave, i uživaju na selu u penziji. U jednom mi je trenutku baš trebao neki mali pas. I naravno, što ću, hrta Vipeta. To mi je bila pasmina koja mi nikad nije bila zanimljiva.

Mali, nema dlake za održavanje, ali kud tri psa, može još i jedan mali četvrti. Nakon mjesec dana, oduševio me karakter i osobnost tog, dotad neuglednog psića i već sam bio u potrazi za drugom vipeticom, ali kako sam dotad već proučio rodovnike, linije, što mi se sviđa, a što ne, došao sam preko Darka Petreskog, koji je poznati i priznati kinološki sudac do uzgajivačnice Castelbudria u Španjolskoj odakle je stigla Dita. Sada su u kući dvije ženke.

Neki normalan slijed je uzgoj. Iz Velike Britanije dovodim mužjaka Acea i kreću prva legla. Trenutačno u kući živi pet vipeta, jedan borzoi i dva afganistanca te leglo oštenjujemo kao i jučer uz neprospavanu noć.

Kako se rodila ideja za kreiranjem odjeće s likom ove predivne životinje?

– Zbog situacije u kojoj se nalazimo više od godinu dana, najviše smo u trenirkama, pidžamama i udobnoj odjeći. Moda se preselila u dnevne boravke. Odlučio sam dizajnirati odjeću koja je namijenjena svima. Važno mi je da je udobno i jednostavno. Fokusirao sam se na unisex garderobu s likom svojih omiljenih životinja. A njihov lik sam stavio i na platnene torbe jer one su nam svakodnevni dodatak kada odlazimo u trgovine i na tržnice. Printovi su autorski radovi.

Lik mog ruskog hrta naslikao je beogradski umjetnik Nikola Skakić. A sliku mog afganistanskog hrta potpisuje zagrebačka umjetnica Martina Kalčić. To su stvarni psi i u tome je čar ove kolekcije. Cijela je minimalistička, a dominiraju bijela i crna kao i u većini mojih ranijih radova. Uvijek se fokusiram na jednostavnost, s dozom pomaknutih detalja. Modele je predstavila moja prijateljica, velika ljubiteljica pasa, bivša modelka Dora Kamenski.

Foto: Nataša KOVAČIĆ

STALNO SAM AKTIVAN

Za vas modni znalci kažu da kreacijama pomičete granice ženstvenosti. Vidljivo je to kroz vaš rad u Linei Exclusive, Lisci, Emporiju, Nebu, riječkoj tvrtci Rio… Kako biste vi opisali svoje kreacije? Čime se vodite u procesu nastanka svojih kreacija?

– Kreacije radim za stvarne ljude. Pratim potrebe tržišta i volim udovoljiti ukusima publike. Važno je da su komadi nosivi i kvalitetni i da im se ljudi vraćaju. Često kreiram asimetrične komade i u novim kolekcijama mijenjam samo poneki detalj. Moji klijenti često traže ono što su već imali prilike nositi.

Tako da je razlika između zimskih i ljetnih modela tek za 30 posto drugačija. Volim nadograđivati ono što je već prepoznato kao atraktivno i nosivo. Posebna mi je čast kada ljudi pamte moj rad.

U to sam se uvjerio kada sam se doselio u Petrinju i kada su mi prilazile žene u banci, trgovini, na ulici kojima sam radio haljine za njihove posebne prilike i kada pamte moj rad po lijepom. Na kraju, ono što je najvažnije je pozitivan feedback običnih ljudi.

Više ne surađujete s Ogi, nego ste se fokusirali na samostalnu karijeru. Koje su prednosti i nedostaci samostalnog rada?

– Sve ima svoje prednosti. Ono što je sigurno, više radite kada ste »svoj gazda«. Mnogi bi pomislili da je olakotna okolnost što sami određujete svoje radno vrijeme, količinu rada te birate s kim i kako ćete raditi.

No kada radite samostalno i vodite posao, morate misliti i na papirologiju, dogovarati poslove, nadgledati radove i mentorirati, morate misliti o svakom detalju i nema opuštanja. Za mene trenutačno rade četiri gospođe i imam odgovornost da očuvam njihova radna mjesta i da svi budemo zadovoljni svojim radom i njegovim plodovima.

Svakodnevno sam na relaciji Zagreb – Petrinja i stalno sam aktivan. Ne fokusiram se na glamur. Radili smo u proteklom razdoblju i medicinsku opremu, maskice, odjeću za konobare, kreirali smo navlake za stolice… Sve za čime postoji interes i potreba u danom trenutku.

POZITIVNA STRANA PANDEMIJE

Kako se pandemija COVID-19 odrazila na modni svijet? Što je drugačije u odnosu na svijet prije nje? Što ste kao dizajner shvatili, naučili, promijenili u novonastaloj situaciji?

– Nije se ova pandemija odrazila samo na modni svijet, već na sve segmente života. Sve se usporilo. Ljudi su shvatili da su ranije mnogo više kupovali ono što im zapravo i ne treba. Sada su ljudi postali praktičniji i skromniji. Paze na to što kupuju i što im je neophodno za preživljavanje, ali i na to što im pomaže u tome da se osjećaju ugodno i udobno. To je pozitivna stvar ove situacije.

Hoće li modni svijet biti jednak kada prođe pandemija?

– Imam osjećaj da će ljudi, kada sve prođe, neko vrijeme još biti oprezni kada je konzumerizam u pitanju i njihove navike, ali sve će se opet vratiti na staro. Ljudi vole zaboraviti ono što je loše i sigurno će početi ugađati sebi na sve načine. Bit će opet sve kao i prije.

IDILA U BLIZINI PETRINJE

Danas živite u Petrinji, gradu koji je mnogo propatio zbog potresa. Kako ste se odlučili na život u gradu iz kojeg su mnogi otišli? Kako u ovom trenutku izgleda život u tom kraju?

– Zbog pasa sam tražio kuću izvan velikih gradova. Veliko prostranstvo i priroda su mi bili neophodni kako bi njima bilo ugodno i kako bih im omogućio slobodu i sve što im je potrebno. Razmišljao sam o mjestu u blizini Zagreba kako bih mogao biti svakodnevno u ateljeu, ali i kako bih se mogao posvetiti životinjama. Slučajno sam došao u Petrinju, zapravo u mjesto koje je 3 kilometra udaljeno od Petrinje i zaljubio sam se u mir i prirodu. I tu sam ostao. Psima je divno. Borave u prirodi, trče, igraju se s pticama i vjevericama, a prvi su nam susjedi ovce. Meni je blizu Zagreb zbog posla i sve funkcionira. Signal za mobitel i internet često puca nakon potresa i tužno je gledati kako su prošli Petrinjci, ali vjerujem da će s vremenom biti bolje, da će se grad obnoviti i da će se poboljšati kvaliteta života ljudi. Meni ovaj mir i ambijent koji je antistresna terapija odgovara i inspirira me. U planu imam mnogo toga i radujem se novom stvaranju.