Zahtjevan srednjoškolski program često ne dopušta razvijanje vlastite kreativnosti u potpunosti i bavljenje onim prema čemu osjećamo kakvu strast, no takvo što nije spriječilo Alena Žitinića iz Rijeke da se bavi modom, odnosno šivanjem unikatnih odjevnih komada, preciznije reprodukcijom povijesne odjeće i kostimografijom.

Žitinić je završio srednju školu za primijenjenu umjetnost i dizajn, a ljubav prema šivanju i dizajniranju odjeće bila je oduvijek prisutna, pa se i sam interes počeo javljati rano.

Iako ni sam ne zna koliko je odjeće i kostima sašio, tim se poslom bavi već dugo, a sudjelovao je i u raznim projektima: bio je angažiran od Milenij hotela više puta, a izrađivao je i kostime za HNK Ivana pl. Zajca, za predstavu »Michelangelo Buonarroti«. Ono po čemu je ovaj krojač, dizajner i kostimograf prepoznat jesu unikatni odjevni komadi koji su reprodukcija povijesne odjeće, prema raznim periodima i epohama.

Kako se počeo baviti tim poslom, zanimljive detalje o procesu izrade replike povijesne odjeće, razvoju mode općenito, detalje o pojedinim modnim komadima te o razlikama mode nekad i danas govori za naš list.

Foto: Mateo LEVAK

Barbie modeli

Kako nam je uvodno rekao, ljubav prema šivanju i dizajniranju odjeće počela je vrlo rano, još prije osnovnoškolskog obrazovanja, a prvi su mu modeli bile Barbie lutke koje ga nisu zanimale kao igračke, već kao primjerci savršenih malih manekenki. Uz to, znao je crtati i razne kreacije, većinom za princeze iz bajki, a kasnije kad je u ruke uzeo tkaninu, iglu i konac, počeo je ručno šivati te realizirati svoje ranije nacrtane kreacije.

– Za vrijeme osnovnoškolskog obrazovanja modeli su mi bile prijateljice, a redizajnirao sam postojeću odjeću koju smo imali. Za vrijeme srednje škole imao sam manje slobodnog vremena, no u tom sam periodu izradio svoj prvi povijesni kostim – bila je to jednostavna haljina u stilu 1850-ih godina s plastičnim obručem promjera otprilike 2,5 metara koji se nije pokazao kao previše funkcionalan, a upravo nakon toga zaintrigirala me izrada originalne krinoline s opsegom od barem četiri metra, pa sam krenuo u izradu funkcionalne podsuknje.

Kad sam nakon niza eksperimenata i raznih pokušaja postigao što sam htio, odlučio sam sašiti haljinu šivaćom mašinom, a rezultat je bila pamučna haljina s ukrasima od satena i s promjerom od četiri metara u donjem dijelu inspirirana 1860-im godinama, čiji sam gornji dio redizajnirao prema kroju iz Burde, a donji dio osmislio u troslojnom pagoda-stilu, kaže Žitinić te nadodaje kako je nakon toga uslijedila izrada kreacija i po uzoru na ostala povijesna vremenska razdoblja.

S obzirom na to da je htio studirati kostimografiju u Zagrebu kojoj se htio potpuno posvetiti i koja je tada bila samo izborni predmet, priča, odlučio je otvoriti krojački obrt u kojem se bavio šivanjem i krojenjem po mjeri i želji klijenata, većinom suvremenih komada odjeće, no usporedno s time i dalje je uspijevao realizirati svoja kostimografske ideje te sudjelovati i u nekim projektima.

Kako govori, Milenij hoteli su ga više puta angažirali za njihove projekte, za izradu promenadnih haljina, haljina za posebne večeri, za projekt kraljice čokolade, za kopiju haljine Mona Lise te za razne modne revije koje su se uglavnom nazivale vremeplovima, no suradnja s riječkim HNK-om ipak mu je bila iznimno iskustvo.

– Posebno zadovoljstvo mi je bilo raditi kostimografiju za riječko kazalište, točnije za predstavu »Michelangelo Buonarroti«. To iskustvo bilo je izvrsno jer sam se uspio dokazati i u toj kostimografskoj sferi, rekao bih.

Što se tiče same predstave, radilo se o stilizaciji renesanse, o mojoj »interpretaciji« toga razdoblja, što i jest bit same kostimografije – da se vidi nešto tvoje, bez strogog držanja kanona određena razdoblja. To mi je iskustvo ostalo u lijepom sjećanju jer sam surađivao s ljudima koji vole ono što rade, a u takvoj je ekipi uspjeh neizostavan: divni ljudi i ugodno druženje kroz rad, riječi su kojima Alen opisuje svoje iskustvo u riječkome HNK-u.

Foto: Mateo LEVAK

Eliptična krinolina

Osim suradnje s kazalištem kad je radio kostime za vrlo uspješnu predstavu »Michelangelo Buonarroti« te šivanja na zahtjev klijenata, Alen je u svoje slobodno vrijeme izrađivao kostime i haljine za različita povijesna razdoblja, a kako sam kaže, svako povijesno razdoblje ima svoje zanimljive karakteristike, no njemu je najzanimljiviji onaj period 1860-ih godina, posebno onaj kasnijih istih godina. Haljina je tih godina, kaže, bila formalnoga tipa, no profinjena i skupa.

– Haljinu toga razdoblja podržavala je eliptična krinolina, a taj joj je oblik davao takvu formu da je na prednjem dijelu bila manje izbočena, a zadnji je dio bio naglašeniji.

Radi se, naime, o skupoj haljini, no vrlo profinjenoj koja je bila formalnoga tipa. Takve su haljine bile izrađene od delikatnih materijala, ukrašene finom čipkom i cvijećem, a to je djelomično prikrivalo bazu haljine. Takve haljine formalnoga tipa bile su jedina prilika da žena izgleda i decentno i erotično, i to zbog dekoltea i golih ramena, no cjelokupan izgled upotpunjavala je frizura, skupocjen nakit, rukavice i lepeza, priča Alen.

Osim odjeće toga razdoblja, dosta su mu intrigantni, kazuje, Rimljani i njihove specifične odore koje su oponašale grčki stil, a raspadom rimskog carstva dolazi do utjecaja Bizanta, što je direktno utjecalo i na ranosrednjovjekovnu modu.

Kasnije, u doba gotike, kad su u arhitekturi bili popularni šiljasti oblici, utjecaj se također vidi, primjećuje Alen, i na primjeru mode, jer su žene primjerice nosile šiljaste konstrukcije na glavi, duguljaste rukave na špic i cipele sa završetcima sličnih oblika. Uz to, u vrijeme poznatih križarskih ratova, pod utjecajem islama, također postaju popularni šeširi u obliku turbana.

Sve to, kaže, pokazuje odnos mode i arhitekture.

– Kasnije, kroz renesansu utjecaji su razni, ovisno o zemlji. Primjerice, Italija ima svoju arhitekturu koja je naizgled jednostavna i elegantna, a takva je bila i moda, dok je pak u Francuskoj ili Engleskoj priča posve drukčija. Što se baroka tiče, centar mode je bio Versailles, a to znači nevjerojatna pompa i kićenost.

Tijekom romantizma moda postaje jednostavnija, kao i sama arhitektura. Za arhitekturu kroz povijest nije bila uvijek najbitnija funkcionalnost, već estetika mnogo više, pa u tom smislu i grandioznost te pokazivanje moći.

Također, bitno je reći, s obzirom na to da se mnogi pitaju kako su žene u 18. i 19. stoljeću ulazile kroz vrata s onako velikim haljinama, da su te haljine bile savitljive, pa je ona u 18. stoljeću funkcionirala po principu sklopivosti, no ako je haljina bila prevelika, žena je mogla proći i bočno, dok je haljina u 19. stoljeću bila ipak više savitljiva pa je ulazak bio manje problematičan, kaže Žitinić te nadodaje kako su na modu utjecali i ratovi te razne društvene promjene.

Foto: Mateo LEVAK

Pagoda-stil

Od svih kostima koje je radio, najzahtjevniji mu je, govori, bio prvi kostim, upravo haljina s opsegom od četiri metra u pagoda-stilu 1860-ih godina, jer nije imao dovoljno znanja i iskustva, a bila je vrlo zahtjevna za realizaciju. Da bi ta haljina bila funkcionalna, pojašnjava, osoba je trebala imati mogućnost dizanja i spuštanja ruku bez pomicanja dijela haljine u visini struka, što je riješio »boningom«, odnosno učvršćivanjem gornjeg dijela savitljivim trakama koje su čvrsto prianjale uz tijelo i naglašavale struk.

– »Ključ« je da se ne osjeti težina, a tu je igrao ulogu korzet. Naime, kod haljine iz 18. i 19. stoljeća žene, za razliku od renesansnih, nisu imale osjećaj da je haljina teška, prije je bila nepraktična, no to je zato što su ispod imale korzet koji je, iako se često poimao kao »spravom za mučenje«, zapravo bio praktičan za ono vrijeme iz više razloga.

Korzet je bio u funkciji donjeg rublja koji je davao formu tijelu kakvu je žena htjela, a u vrijeme kad se nosio i nije bio tako težak za nošenje kako se danas to percipira, već je sve ovisilo o tome kakav se opseg struka želio postići, pritom uzimajući u obzir i opseg struka osobe bez korzeta, ističe Žitinić.

Kako je dalje pojasnio, jako stezanje nisu prakticirale žene nižeg staleža ili sluškinje, već aristokratkinje za koje je to bilo poželjno i uobičajeno, no one nisu obavljale nikakve fizičke poslove, pa su mogle nesmetano nositi korzet.

– Aristokratskim ženama struk je bio prirodno dosta uži nego što je to danas struk neke vitke djevojke, i to zbog toga što su se one izgladnjivale, pa su mogle postići idealan struk od nezamislivih 37 centimetara.

Inače, kad govorimo o korzetu, postojala su tri principa stezanja, »lacing«, odnosno kopčanje kad se žena nije stezala, već samo zakopčavala i vezala korzet, zatim »normal lacing« ili uobičajeno stezanje od 5 do 10 centimetara te »tight lacing« ili jako stezanje od 10 do 15 centimetara, no nerijetko i više, kaže Žitinić.

Foto: Mateo LEVAK

Manjak kreativnosti

Danas pak, uočava, modni trendovi donose sve manje kreativnosti, a prisutan je pluralizam, masovno dupliciranje i kopiranje nekih neostilova, posebice iz raznih razdoblja dvadesetoga stoljeća. Ipak, danas svatko ima velike mogućnosti izbora i nema neke neugodnosti za pojedince koji iskaču stilom i odijevanjem, zbog čega su drukčiji.

– To nam evidentno govori da su moda i društvo u uskoj vezi. Nekad, za razliku od danas, ljudi su bili lišeni slobode modnog izričaja, dok je danas modna sloboda vidljiva na ulicama svijeta. Moda je nekad imala poruku, a to je bio ekonomski, odnosno društveni status, dok danas moda ima poruku liberalnosti i individualnosti.

Moda je, između ostalog, također važan povijesni faktor i pokazatelj društvenih i ostalih povijesnih strujanja i promjena, pa bi u tom smislu bilo zanimljivo široj javnosti predstaviti jednu interaktivnu izložbu s ciljem dodatnog informiranja i educiranja o važnosti i ulozi mode kroz povijest.

Ta bi izložba pokazala povijesni presjek mode, no i pokazala suodnos mode i arhitekture, kao i njihovu simbiozu koja je trajala i koja još uvijek traje, zaključuje i predlaže Alen Žitinić.

Foto: Mateo LEVAK

Muška moda

Što se tiče muške mode, ona nikako nije zanemariva, naglašava naš sugovornik, a od ranog srednjeg vijeka pa do kraja osamnaestog stoljeća bila je skuplja od ženske.

Tako su, primjerice, u ranom srednjem vijeku muškarci bili odjeveni u tunike s plaštevima od skupocjenih materijala jarkih boja uz ostale skupe modne dodatke poput zlatnih lanaca, krune i ostalog nakita. S druge strane, priča, u gotici su se nosile tajice i tunike koje su sezale do koljena, također uz dodatke poput krzna i nakita, a u baroku je pak muška moda bila najskuplja u povijesti odijevanja.

– Barok je primjer perioda kad je muška moda bila najskuplja, a muškarci su se izgledom doimali feminizirano. Nosila su se skupa odijela zvonolikog oblika s više slojeva, a ispod su se nosile vrlo često bijele svilene čarape i kratke hlače do koljena. Višeslojna odijela bila su često izvezena nitima od srebra ili zlata te ukrašena dugmadi koja su nerijetko bila dekorirana draguljima i ostalim nakitom. Cipele su imale petu i kopču od plemenitih materijala, s mašnom ili, opet, s draguljima.

U jednom su se periodu 18. stoljeća nosile i skupocjene perike i šeširi s često dekoriranim nojevim perjem, pojašnjava Žitinić te dodaje kako 19. stoljeće donosi promjenu u izgledu muškaraca, a žena postaje simbol financijskog statusa muškarca, dok on preuzima ulogu ozbiljnog stupa društva.

Foto: Mateo LEVAK

Društveni status

Što se tiče mode nekad, govori nam Alen kako je to bio jedan od načina pokazivanja društvenoga statusa, pogotovo u devetnaestome stoljeću, a da bi netko bio u trendu, trebao je biti i imućan, još više zato što su se trendovi tada, od početka devetnaestog do početka dvadesetoga stoljeća, mijenjali svakih pet do deset godina.

Pratiti visoku modu onoga vremena, dakle, biti u trendu značilo je i pratiti stroge kanone te kupovati odjeću koja je bila vrlo skupa za srednji, a još više i za niži stalež, stoga si mnogi to nisu mogli priuštiti, što danas ipak nije slučaj.

– Danas se, primjerice, nečiji status ne može odrediti na temelju odijevanja i odjeće koja je svima cjenovno pristupačna, pa si danas gotovo svatko može priuštiti i poneki markirani komad, a mnogi mogu kupovati i gotovo sve markirano.

Danas naglasak nije samo na estetici, već i na udobnosti i funkcionalnosti, a s druge strane, prije se recimo znalo što se nosi, dok je to danas teško odrediti, jer vlada pluralizam stilova. Također, danas je veći naglasak na modi i odjeći, a manji naglasak na psihofizičkim potrebama individue.

Sve to nas dovodi u vezu s postmodernizmom i pričom s krojačima koji su nekad bili gotovo marginalizirani, a tek 1970-ih godina dolazi do promjene, pa oni koji stvaraju modu dobivaju naziv i status modnog kreatora. Jedan od njih, svakako vrlo značajan, koji se smatra prvim velikim dizajnerom postmodernizma je Giorgio Armani, priča Alen.

Foto: Mateo LEVAK