Dizajnerica tekstila i odjeće Vesna Jakić, spiritus movens Udruge Ruta Cres, na ovogodišnjem 13. izdanju Crescendo Music Festivala na Cresu predstavila se zajedničkim umjetničkim projektom u kojem sudjeluje milanski fotograf Francesco Moretti. Riječ je o izložbi fotografija »Lavender Dance« u kojoj se pojavljuje talijanska plesačica Vanessa Bertoletti u kreacijama Vesne Jakić u polju lavande gdje je plesala uz zvuke meha Mata Muntza. Bio je to povod za razgovor s ovom kreativkom koja od malih nogu šiva i kreira, članicom ULUPUH-a – tekstilna sekcija, čiji modni curriculum vrvi zanimljivim modno-umjetničkim projektima. U razgovoru za Life otkrila je kako stvara, ali i kako promišlja modu i modnu industriju kroz ekološki pogled.

Za početak nam ispričajte kako je došlo do suradnje s Astrid Kuljanić i sudjelovanju na ovogodišnjem festivalu Crescendo?

– S Astrid Kuljanić je počela suradnja kad je utemeljen Cresendo prije 13 godina. Astrid mi se obratila sa željom da u sklopu festivala bude mali sajam lokalnih proizvoda koje je u to vrijeme organizirala Ruta. Na svakom smo se festivalu predstavljali izložbom radova Rutinih projekata. Zatim sam godinama radila scenografiju za festival, a zatim je Astrid nastupala u mojim kreacijama. Fotograf Francesco Moretti je fotografirao Astrid u Cresu u kreaciji morska sirena, pa je tu kreaciju ponio u New York i napravio nove fotografije. Nakon dvije godine svi smo se troje našli u New Yorku, gdje je Astrid u kreaciji »Šumska haljina« nastupala u Carnegie Hallu. Sljedeće smo se godine našli u creskoj šumi Tramontani… Nikad ne znam koja je sljedeća inspiracija, ali znam da je s njima tako inspirativno raditi i družiti se.

Kako ste koncipirali svoj ovogodišnji nastup na festivalu?

– Uz sudjelovanje na izložbi fotografija »Lavender Dance« prisutna sam i posredstvom modnog događaja »Renesansni Cres«. Riječ je o haljini od isfilcane vune i svile. Može je se dodirnuti da se osjeti materijal, a kroz fotografije Francesca Morettija može se uživati u slikama na kojima je Astrid u renesansnom kostimu na ulicama renesansnog Cresa. Moram vam priznati da volim renesansu. Prve sam renesansne odore radila prije 25 godina, za renesansni zbor Vatroslav Lisinski iz Zagreba, zatim renesansni muški kostim za Creski muzej te kostime za Pučko učilište u Malom Lošinju povodom 100. godišnjice Josipa Kašmana. A svakako bih spomenula kostime za karnevalsku udrugu Vežgani 2009. godine, kad nas je 160 u renesansnim kostimima bilo na Riječkom karnevalu.

Otkrijte nam malo kako je započela vaša modna priča?

– U trećem osnovne počela sam crtati modele haljina i to sam radila kroz cijelu osnovnu školu. U osmom su mi razredu kupili šivaću mašinu. Završila sam Srednju tekstilnu školu u Rijeci, a zatim sam diplomirala na Tekstilno-tehnološkom fakultetu u Zagrebu smjer Dizajner tekstila i odjeće.

Kako biste opisali svoje kreacije koje su nastale u recentnom periodu?

– Kreacije koje su nastale u posljednje su vrijeme totalna sloboda ideje i impulsa. Vuna je jedan novi izazov.

Recite nam nešto više o materijalima kojima se koristite?

– Materijale stvaram. Već 20 godina vodim projekte na koji način iskoristiti vunu. Kad skupim vunu, sortiram je, puna je smreke i zahtjevno je dok odvojim ono što je moguće oprati. Potom je šaljem na češljanje, zatim bojim i u tom dijelu procesa puno isprobavam što sve može nastati nijansiranjem, a što nastaje kad se razne boje ponovo isčešljaju na stroju. Vunu ufilcavam s viskozom, svilom i pamukom. Naša je vuna grublja i uvjetuje što se od nje može napraviti.

Otkrite nam kako stvarate: što vas inspirira, kako od ideje dolazi do realizacije kreacije?

– Skice radim kad nekom drugom trebam predstaviti što planiram. Dok sam radila s raznim materijalima uvijek je na neki način bilo ograničenja, npr. mogu li od tih materijala napraviti što sam zamislila. Naime, ako smijer niti materijala u krojenju okrenem na drugu stranu, mogu pogriješiti ili otkriti potpuno nove efekte. Danas puštam da sve što »dođe«, to i napravim, ali da bih to napravila, trebam eksperimentirati s bojenjem vune, s filcanjem vune raznih drugih matrijala, a tim se radom otvara slika kako će izgledati na kraju. Zatim dugo razmišljam kako napraviti kroj, a kad sjednem za mašinu, dođu na red i ostali praktični detalji, gdje se što veže ili kopča.

Kad je riječ o spoju mode i ekologije, što nam možete posebno naglasiti?

– Moja je moda nastala kad sam dobila mašinu i na tavanu našla hrpe robe koja je donesena s raznih strana, posebno ona iz Njemačke, ‘70. godine prošloga stoljeća, koja je imala dezene i razne rastezljive materijale. To sam prekrajala, rezala, šivala i tako stvarala svoju modu »La Šufit«. I danas je tako. Naiđem na odjeću od zanimljiva materijala i dezena koji me inspirira, prekrojim i nosim. Kad netko prazni ormare, preberem robu, nađem uvijek nešto zanimljivo i pošaljem onima kojima bi bila upotrebljiva. Previše ima odjeće, premalo se nosi i dobro je da je razmjenjujemo. Čak i oni komadi odjeće koji su kvalitetni, ali su nam dosadili, drugomu će biti zanimljivi. Danas ima puno second hand dućana i mnogi tamo kupuju. Prvo jer je vrlo prihvatljiva cijena, a drugo što njihova ekološka svijest zna da je tekstilna industrija jedna od najvećih zagađivača.

Koja je vaša vizija mode budućnosti s obzirom na cjelokupno stanje na planeti Zemlja?

– Modu će uvjetovati vrste materijala. Nevjerovatno je kakve sve mogućnosti prerade već danas postoje – vuneno se vlakno može obraditi da se matrijal uopće ne gužva. Momentalno me zanima kad ćemo početi proizvoditi materijal od konoplje.

Za kraj razgovora recite nam kakve su vam želje i planovi za budućnost?

– Planovi su svakako istraživati i raditi s vunom, a želje su uvijek vezane za izazovne, inspirativne i kreativne projekte.