O tome koliko su životna tkanja nepredvidiva i zamršeno jednostavna, svjedoči i umjetnički put priznatog hrvatskog kipara Ivana Midžića koji se po završetku Akademije upustio u izradu nakita koji ga je odveo u oblike i prostore koji i danas pridonose njegovoj kreativnosti i na drugim poljima.

Osječanin sa stalnom adresom u Zagrebu, već se petnasetak godina bavi oblikovanjem neobičnog nakita kojeg su prepoznali i brojni celebritiyi i modni dizajneri. Ipak, njegov fokus stvaranja i izražavanja zaokupljaju i brojni drugi projekti. Ovog je proljeća imao izložbu pod nazivom “EkoTehnologija – Posveta Kargo kultovima”, a uskoro priprema izložbu neobičnog koncepta s idejom “povuci liniju” koja će sadržavati brojne radove “ne umejtnika”. Napad na “kulturni elitizam” njegova je najnovija ideja, a žica i majstorije koje završe u oblicima narukcica, ogrlica i prstenja koji nose otiske alata i umjetničkog trenutka, godinama skupljaju sve veći broj obožavatelja.

Svi vole Vaš nakit, brand “midzo” osvojio je brojne, među njima našli su se i neki celebrityji primjerice Nataly Cole, Pet Shop Boysi…

– Rekao bih mnogi vole brand “midzo”! Volim se hvaliti, i priželjkujem, da su to probrani kupci istančanog ukusa. To me veseli, a što se tiče celebrity-a, malo mi to znači, financijski nikako, a ne vidim to ni kao potvrdu u radu. Recimo, drago mi je kada moj rad odabiru žene koje cijenim i u profesionalnom i karakternom smislu, umjetnice, intelektualke, kao pjevačica Lela Kaplowitz, kao Aleksandra Mindoljević Drakulić ili kao operna pjevačica Dubravka Šeparović Mušović.

Nakit radite više od 15 godina, kako ste započeli, što Vas je odvelo u tom smjeru?

– Nakit sam počeo dizajnirati i izrađivati zbog novca. Nakon što sam na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu diplomirao kiparstvo trebalo je od nečega živjeti. Prijatelji su imali prodajno mjesto u Splitu pa su mi predložili da napravim nešto za prodaju da vidimo hoće li ići. U početku je bilo zaista skromno, ali vremenom je financijska korist rasla, a moj umjetnički identitet se počeo oblikovati oko nakita. Nakit je preuzeo velik dio moje kreativnosti i zauzeo isto mjesto kao i moj konceptualni umjetnički rad. Mogu reći da je u jednom trenutku i preuzeo većinu mog djelovanja, iz nakita sam razvio svoj likovni izraz. Nastali su crteži i skulpture istog likovnog izraza i senzibiliteta. Sad kad pogledam unatrag izgleda kako nije bila presudna samo egzistencija da uđem u taj svijet, jer teško da bi se u tome održao do danas. Zaista uživam u svakom modelu koji napravim.

Kipar Ivan Midžić u svom ateljeu, snimio Davor Kovačević

Izlagali ste i izvan hrvatskih granica, a nakon Pariške izložbe pohvale su stizale i iz modnih kuća Jan Paul Gaultier, Rick Owensa, je li to bilo blizu međunarodnoj suradnji? Bi li to bio uopće Vaš cilj?

– Ne bih se vezao uz ta imena. To su bili snovi mog prijatelja koji jako cijeni moj rad, pa je radio na tome. Neki kontakti su ostvareni, ali daleko od suradnje, a i ne vidim da pripadam tom svijetu ni po dizajnu ni po karakteru. Možda griješim, ali moj domet je tu gdje sam sada. Ja zapravo nisam pravi dizajner. Dizajner radi skice, uzima u obzir puno više parametara, stil, trendove, materijal, razmišlja o udobnosti, praktičnosti, prilagođava proizvod procesu proizvodnje. Ja sam kipar i tako pristupam materijalu, neposredno, direktno, uzmem kliješta, žicu, lim i krenem, pa kamo me odvede. Moj nakit je od sirovih materijala, često grub, grube obrade, s tragovima alata na sebi. Punica mi je u početku govorila da tko će kupiti te teške narukvice. Onda se dogodi da neka sitna ženica kupi najveću i najtežu narukvicu koja joj prekrije pola ruke. Sada mi to punica više ne govori, tada smo bili na ratnoj nozi, a sada smo u primirju, do daljnjeg.

Nakit Vas zabavlja, izjavili ste kako se zabavljate oblicima i da se pri izradi misaono ne unosite pretjerano, ipak Vaš nakit “pokupi” energiju ?

– Kada ste već spomenuli energiju, moram i ja spomenuti da su neki znali držati ruku iznad nakita govoreći kako zrači nekom energijom. Lijepo je vidjeti i taj doživljaj vlastitog rada. Bilo kako bilo, uživam u svakom komadu kojeg izradim, pa eto možda je to ta energija. To je prilično težak fizički posao, materijali pružaju otpor, treba ih savladati. Misao se ne unosim pretjerano, ali zato svakako se unosim intuitivno, iskreno i bez zadrške.

Izvodite u metalu, aluminiju, bakru, srebru, čeliku.. žica je već dugo Vas materijal? Što je intrigantno u tom materijalu za Vas?

– Volim metale, miris, boju, teksturu, način na koji se obrađuju. Možda zato jer mi je otac bio vrsni majstor. Odrastao sam okružen alatom i služim se njime od kada znam za sebe. A kako je jedan djed bio bravar, drugi stolar, stric električar, gdje god bi došao nešto se radilo, pa sam naučio raditi i alatom za drvo. Obrađivao sam razne materijale, ali mi je metal ipak najdraži. No posežem za raznim materijalima ovisno kako mi se uklapa u umjetnički koncept.

Ipak, ovog proljeća bili ste zaokupljeni nečim sasvim novim, drvenim skulpturama pod nazivom “EkoTehnologija – Posveta Kargo kultovima” predstavili ste se u sasvim novom ruhu?

– Ovdje je koncept zahtijevao drvo. Serija radova koji se bave ekologijom, energijom, srazom civilizacija, našim suvremenim odnosom spram modernih pop bogova. Naime, Kargo kultovi se javljaju na Pacifičkim otocima još u 19. stoljeću. U nadi da će im se bogovi, predstavnici zapadnjačke civilizacije, vratiti i opet davati hranu, odjeću i kojekakve slične terete, počeli su graditi drvene replike naše tehnologije. Tijekom vremena su gradili avione, satelitske antene, a danas izrađuju mobitele, vizire, slušalice. Ja sam izradio EKoMobitele, EcoSmartphon, EcoFliper, EkoMotore, EkoGeneratore, EkoPunjače, EkoBaterije, EkoKonzolu za igrice, EkoTelevizore, EkoRadio. Smatram da nismo daleko od tih domorodačkih društava, njima treba samo korak do nas, a i nama do njih, u kojem smjeru tko treba ići diskutabilno je. Ovi radovi me zabavljaju, jer sam kao dijete izrađivao drvene flipere i stolne nogomete na kojima sam se igrao. Izrađivao sam i drvene puške i nunčake, no to spada za neki drugi koncept koji bi se bavio međuljudskim odnosima i neprekidnim ratom, možda mi je to sljedeći niz radova, vidjet ćemo.

snimio Davor Kovačević

I Pinokio je našao mjesto u Vašem slijedu misli, rekla bih da se volite šaliti, ali i biti pomalo ironičnim što je ipak karakteristika ozbiljnosti.

– Pinokio je našao mjesto u slijedu misli Nataše Govedić, pisala je predgovor za izložbu “EkoTehnologija”. Ona uvijek doda novu vrijednost mojim radovima, nešto o čemu prije nisam niti razmišljao i to me oduševljava. Pohvalne su mi je takve britke refleksije na moj rad, ona je vrsna intelektualka i sve što izlazi iz njezina uma ima jako dobro utemeljene argumente. Recimo mom radu “Mrlja” je dala novu dimenziju o kojoj nisam niti pomišljao. To je crtež koji nastaje tako da neki tekst upisujem u crtež, slovo na slovo. Pomislio sam kako bi bilo da jedan njezin roman tako pretvorim u crtež. Rekla mi je kako je to destruktivno i agresivno. Jako mi se to svidjelo. Nastala je komunikacija između umjetnika. Napao sam njezin rad, shvatio sam da je to tako i nastala je nova serija radova. Počeo sam upisivati svoje tekstove, nastali su crteži s kratkim tekstom koji ne govori što piše u crtežu, ali daje naslutiti, provocira. Postao sam destruktivan prema sebi, a u isto vrijeme je u tome nešto oslobađajuće jer mogu pisati što god želim, najintimnije, vulgarno, kako god. A što se tiče ironije, autoironija je uglavnom sadržana u mojim radovima.

Mislite li da čovjeka treba podsjećati na to odakle dolazi?

– Ne. Ponekad ga treba podsjećati gdje je. Civilizacija se gradi na komunikaciji, svi baštinimo sve i pozvani smo dati novu vrijednost ukoliko to želimo, imamo dovoljno intelektualnih i kreativnih kapaciteta.

Osim nakitom i eko elementima, imate i neke vrlo zanimljive konceptualne radove, primjerice priča o ” novom identitetu” možete li nam to objasniti?

– Preciznije priča o umjetničkom identitetu. Radi se o radu “Oblikovanje umjetničkog identiteta Josipa Svetića”. Josip Svetić je moj prijatelj koji se prije ovog projekta nije bavio umjetnošću, no predložio sam mu, a on je prihvatio da postane umjetnik. Potpisali smo “Ugovor o posudbi identiteta u umjetničke svrhe” i uredno ga ovjerili kod javnog bilježnika, jer se rad u neku ruku bavi birokracijom. Nakon toga sam izlagao svoje radove pod njegovim imenom ili možemo reći da je on izlagao moje radove, s ciljem da jednog dana postane član Hrvatskog društva likovnih umjetnika u Zagrebu.

Nakon nekoliko izložbi u Galeriji Karas, na Trijenalu kiparstva, u Galeriji P74 u Ljubljani, prijavljujem ga za članstvo i on postaje član HDLU-a u Zagrebu. Društvo, institucija, ga priznaje za umjetnika. Nakon nekoliko godina izlažemo u Zagrebačkom salonu, jer je tema bila identitet, a za tu prigodu smo potpisali “Aneks ugovora o posudbi identiteta u umjetničke svrhe”. Sada se postavlja pitanje je li Svetić de facto ili de jure umjetnik ili oboje. Sudjelovao je projektu, sudjelovao je u oblikovanju izložbe u Galeriji Karas.

Pripremate li još nešto u tom smislu, čujem da će te uskoro imati zanimljivu izložbu na kojoj će sudjelovati brojni no name rukopisi?

– Radim izložbu u suradnji s Natašom Govedić, njoj se toliko svidio jedan moj stari rad da mi je predložila da napravimo zajedničku izložbu jer se ona želi kreativno uključiti i pisati o tome. Radi se o radu koji je imao radni naziv “U potrazi za likovnošću”. Davao sam ljudima papir i olovku i govorio da povuku jednu ravnu liniju, ne bi li istražio postoji li razlika između linije umjetnika i “neumjetnika”. Kako Nataša svojim briljantnim opservacijama utječe na moje radove, sada dajem ljudima papir i olovku i samo govorim “povuci liniju”. Ubacio sam i konceptualni dio, da vidimo ne samo razliku u likovnosti već i kako ljudi razmišljaju o liniji.

Sada skupljam linije, svatko mora potpisati izjavu o autorskim pravima i GDPR, time smo uveli i onu birokratsku dimenziju od prije i zapravo pretvaramo linije u umjetnička djela. Odlučili smo izložbu pretvoriti u grupnu izložbu, za sada najmlađi izlagač ima godinu i osam mjeseci, a najstarija izlagačica je moja baka koja ima 89 godina. Ovime demokratiziramo umjetnost, zaista svi postaju umjetnici, poništavamo elitizam. Umjesto umjetnike izmjestiti iz galerije, da se umjetnost proširi van izložbenih prostora, mi sve ostale smještamo u taj sveti prostor umjetnosti. Ja zapravo vjerujem u elitizam u umjetnosti i ovo nije dobro za nas umjetnike, ali se, eto, usuđujem suprotstaviti samom sebi.

Vaša je supruga Hana također umjetnica, pomaže li to u Vašem umjetničkom stvaranju? Nadopunjujete li se?

– To nema veze s umjetničkim stvaranjem. Toliko smo različiti u radu da nema nikakvih dodirnih točaka, ali smo si velika podrška i poticaj. Sada dijelimo atelje, a još kada nismo imali atelje preskakali smo razne materijale po stanu kada bi nekoga uhvatila kreativna groznica. Ne može svatko razumjeti i podnositi nered koji tada nastaje. I u financijskom smislu se podržavamo, jer umjetnost troši novce, ne prigovaramo jedno drugom za tu potrošnju.

Što je za Vas umjetnost?

– Umjetnost je puno toga, a misao o tome što je sve umjetnost mi sine u određenim trenucima. To je jedna iracionalna potreba pojedinca da opiše stvarnost, recimo. Umjetnost je unutarnja potreba pojedinca da nešto kaže, ne mora biti istina, ali mora biti iskreno, jer se tek onda može nešto iščitati iz nje. Umjetnost može biti i konvencija kada pričamo o umjetnosti kao društvenom fenomenu.

Otkud stvarate, iz racionalnog s intuitivnom frekvencijom, ili…?

– Prije svega sam intuitivan, no konceptualni radovi zahtijevaju i racionalno razmišljanje. Volim intuitivni jezik kojim umjetnik stvara i koji treba odgonetnuti, a za to je potrebno da i druga strana, promatrač bude kreativan.

Kako biste komentirali “kulturni elitizam”, može li on biti sputavajući za umjetnika, odnosno umjetnost općenito?

– U smislu stvaranja za umjetnika ništa ne može biti ograničavajuće, jer on ima unutarnju potrebu za radom koja je neovisna o vanjskom utjecaju. Ograničavajuće može biti i uvijek je bilo da nešto dobiva, a nešto ne dobiva prostor u društvu jer mora proći kroz neke filtere koje opet netko mora oblikovati. Tijekom povijesti su do nas stigla fantastična umjetnička djela, koliko ih je fantastičnih zbog tih filtera propalo ne znamo, ali eto sve nekako klapa i uživamo u remek djelima.

Smatrate li da unatoč elitizmu snažna misao, energija ipak pronađe svoj put, primjerice djela nekih umjetnika nadživjela su autore, prisjetimo se primjerice Van Gogha…

– Tako je, nešto je stiglo do nas, a nešto možda nije, teško je tražiti pravdu u nesavršenom svijetu. Tome treba težiti, ali nažalost savršen rezultat nikada nećemo postići.

Što mislite o grupnim radovima? Surađujete li s drugim umjetnicima, sviđa li Vam se ideja u kojoj svatko doprinosi na svoj način?

– Uglavnom radim samostalno i nisam za grupni rad osim evo za sada ove dvije suradnje, jedna s Natašom Govedić i druga s Josipom Svetićem. Kako za različite koncepte posežem za različitim materijalom koji odgovaraju ideji, tako sam sebi tu dopustio izlet u zajednički rad bez da se osjećam sputano.

snimio Davor Kovačević

Ovog ljeta imali ste izložbu nakita u Biogradu, imate li uvijek radna ljeta?

– Ovo ljeto je više bilo zabavno, jer je rad na izložbi zabava, opušteno, nepretenciozno. Tu izložbu mi je organizirao galerist Tonči Jeličić u suradnji sa Zavičajnim muzejom. Na jednoj lokaciji je bio izložen nakit, a na drugoj crteži i skulpture. Na otvorenju je svirao saksofonist, manekenke su nosile nakit, Paula Jeličić je imala plesnu točku s gutanjem vatre,a bila je i zakuska. Uglavnom jedno lijepo ljetno događanje. Inače su mi ljeta radna, u Zagrebu radim nakit i šaljem na more, a hvatam po dva tri dana odmora. Ovom je ljetu kumovala korona.

Vi se kroz svoj rad, iskaz, zapravo ispred svega sjajno zabavljate?!

– Više je to potreba, a zabava dolazi i odlazi, ponekad je i borba.