Umrla je Anita Baričević Kalina (1937. – 2020.). Već je više godina bila slaba i bolesna, ali kako to uvijek biva, njezin nas je odlazak ipak zatekao i iznenadio. Za one koje poznajemo i volimo uvijek nam se čini da odlaze prerano. Osim toga, Anita je bila nevjerojatno čvrsta i odlučna osoba, učinila je sve da svoju bolest umanji, da je prikaže manjom i bezopasnijom, da ne traži suosjećanje okoline i da ne izgubi intenzitet kojim je proživljavala svaki svoj dan.

Suradnja s Radojkom Šverko

A imala je vrlo sadržajan život. Odrastala je u Rukavcu, završila je srednju farmaceutsku školu u Zagrebu, zaposlila se kao laborantica u ljekarni u Opatiji i u slobodno vrijeme pomalo šila u roditeljskoj kući u Matuljima, te nakon kratkoga braka sama brinula o sinu Arsenu i roditeljima.

Dvojica prijatelja, slikari Ivo Kalina i Jozo Janda, zapazili su njezin krojački, kreatorski talent i predložili joj da se ostavi apoteke i laborantskog posla i da pokrene pravi modni salon.

Naročito se pročula i postala poznata kad je 1969. kreirala haljinu za mladu pjevačicu Radojku Šverko, za njezin prvi veliki internacionalni nastup na Festival del Atlantico, na Tenerifama na Kanarskim otocima, na kojem je Radojka osvojila treće mjesto. Poznanstvo s Radojkom Šverko preraslo je u blisko prijateljstvo koje je potrajalo više od pola stoljeća, te joj je desetljećima kreirala i haljine za najvažnije nastupe. Usto je godinama vodila i zapaženu modnu rubriku u Novom listu.

Iako je Anita prvenstveno bila »šilica« i modna kreatorica, njezin ukus i urođena profinjenost približili su je umjetničkom svijetu pa se već u mladosti zbližila sa slikarom Ivom Kalinom, s kojim je cijeli život ostala u burnom odnosu. Velike strasti prate i velike bure i potresi, razlazi i mirenja, no Kalina i Anita bili su dvoje ljudi za koje se moglo reći da su imali prirodnu i iskrenu potrebu jedno za drugim.

Podržavala ju je i umjetnikova majka koja joj je, unatoč njihovim intimnim burama, iznajmila prostor za salon u njihovoj vili na Lipovici, u kojoj je godinama radila. Kad je kasnije sama uredila udoban stan u potkrovlju kuće na Dražici, nasuprot opatijske tržnice, njezin je dom postao okupljalište brojnih prijatelja, umjetnika i intelektualaca. Na kraju se k njoj preselio i – Kalina.

Foto: DAMIR ŠKOMRLJ, Anita Baričević Kalina i Ivo Kalina

Intelektualni i umjetnički salon

Svoj je stan pretvorila u pravi intelektualni i umjetnički salon, kakav se može usporediti s već zaboravljenim damskim salonima devetnaestoga stoljeća, koji su nekad bili važnija umjetnička okupljališta od nekih formalnih umjetničkih institucija. Ovamo su doista navraćali mnogi – čuveni glagoljaš Branko Fučić, najbolji poznavatelj glagoljskih spomenika i istarskih fresaka. Dolazio je nerijetko i pjesnik Boro Pavlović, neobičan lik koji je pisao i o suvremenoj arhitekturi i skladao ozbiljnu glazbu.

Dolazili su i Kalinini prijatelji sa zagrebačke Akademije, Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Boris Dogan, Jozo Janda. Bliski su joj prijatelji bili i neki političari poput Marina Črnje, odvjetnika, suca i ministra rada, boračkih i invalidskih pitanja. Bila je u dugogodišnjem prijateljstvu i s Daroslavom Ćikovićem, opatijskim gradonačelnikom, kao i poslije u dobrom suradničkom odnosu s Axelom Luttembergerom i Ivom Dujmićem. Prijateljevala je i s uglednim novinarom Ivom Kiriginom, specijalistom za turističke teme, kao i s glumcem Gallianom Pahorom, prvakom Hrvatske drame HNK-a Ivana pl. Zajca.

Njen su salon posjećivali i brojni mlađi slikari i kipari poput Claudija Franka, Maura Stipanova, Mirka Zrinšćaka, Marina Bratovića, kao i likovni kritičari Berislav Valušek i Milan Bešlić, te galeristi Đurđa i Zdravko Kopas, fotografi Borislav Ostojić i Duško Istog Žorž.

Podrška i oslonac

Iako su neki od njih isprva dolazili ponajprije zbog Kaline, godinama nakon njegove već davne smrti 1995. godine, mnogima je bila zaštitnik i pružala im podršku. U njoj su uvijek mogli pronaći oslonac, od nje dobiti ohrabrenje i razložan savjet, a u nevolji i – novac.

Imala je rijetku sposobnost lakog uspostavljanja odnosa s vrlo različitim ljudima različitoga profila, od običnih radnika do umjetnika, intelektualaca i političara.

Stoga je uživala poseban ugled i imala velik utjecaj u društvenom životu Opatije. Posljednjih je godina svakoga jutra pila kavu na opatijskoj tržnici i svi su joj bili na ruku i ako joj je trebalo, bili su joj od pomoći – jer je svakoga znala pridobiti toplom riječi, manjom ili većom uslugom, ljudskim uvažavanjem i toplinom koja nije bila vidljiva na prvi pogled.

Njezin damski lik visoke i uznosite gospođe koja je u ophođenju zadržala iznimnu spontanost, prirodnost i jednostavnost, izazivao je opće poštovanje i svima ulijevao povjerenje.

Anita je bila samo jedna!

Anita Baričević Kalina, Mirko Zrinšćak i Ervin Dubrović, Foto: Damir Škomrlj

Sudbonosna izložba na Rabu

Anitu Baričević upoznao sam ljeti 1990. godine kad sam pripremao Kalininu izložbu u galeriji Knežev dvor na Rabu. Umjetnik je tada već bio u lošem stanju, podosta bolestan i nemoćan i bez njezine pomoći više nije mogao brinuti o sebi.

Tada je već živio kod Anite u njezinu domu na Dražici i više gotovo nije ni izlazio iz stana, Anita mu je nastojala odmjeriti svakodnevnu porciju viskija bez kojega više nije mogao, no brinula je iznimnom pomnjom i ljubavlju o njegovu zdravlju i raspoloženju.

Izložba na Rabu za mene se pretvorila u višednevno druženje koje sam zapamtio za cijeli život. Iako je to bilo posljednje predratne godine, Anita i Ivo te moja Suzana i ja, provodili smo bezbrižne dane. Unatoč društvenoj nelagodi i iščekivanju velikih promjena i događaja koji su već pomalo izazivali zebnju, tih smo se dana ipak uspijevali posve izdvojiti iz već pomalo mračne svakodnevne zbilje i u tom rajskom okolišu, u borovoj šumi, pod palmama terase hotela Imperial, provodili sate i dane smijući se i slušajući Anitine i Kalinine uspomene iz daleke prošlosti. Suzana i ja uglavnom smo slušali i upijali.

Anita i Ivo prepričavali su zabavne i uzbudljive zgode iz svoga ljubavnog života, a ja sam ga povremeno zapitkivao o slikarima s kojima je polazio Akademiju i s kojima je poslije drugovao na Majstorskoj radionici Krste Hegedušića i u Grupi Mart. Anita je imala i posve drukčije priče – rado se prisjećala djetinjstva kod none u Rukavcu, mladalačkih dana kada su ih u Rukavcu posjećivala vesela opatijska društva. U nekoliko smo dana druženja postali neobično bliski, pa smo na kraju svi jedni drugima jeli iz tanjura i uzajamno probavali sva jela koja bismo naručivali.

Kad smo odlazili na spavanje, Suzana i ja bili smo fascinirani osluškujući još dugo njihov radostan smijeh!

Nakon povratka u Opatiju, druženje se nastavilo gotovo svakodnevno. Nisam nikada prije ni kod koga provodio toliko vremena i nisam nijednoga trenutka pomislio da bi to mojim domaćinima možda moglo biti zamorno i da bi im se moglo činiti prekomjerno. Naprotiv, imao sam dojam da Anita sve čini da Kalini uljepša život i da su mu ta druženja važan poticaj.

Često smo nas četvero sami provodili večeri, no katkad bi se pridruživala i Radojka Šverko, dolazio bi i Anitin sin Arsen Stanić, ugledan kirurg ortoped, a nerijetko bi se pojavljivao i gradonačelnik Daroslav Ćiković. Anita je uvijek bila srce i duša, nezaobilazna okosnica svih tih druženja. Upravo smo se u to vrijeme Suzana i ja vjenčali, pa su na svadbi uz kumove jedini uzvanici bili Anita i Ivo!

Jaka do posljednjeg daha

Posljednjih smo je godina, kad je već bila slaba i bolesna, i nadalje povremeno posjećivali, redovito joj se javljali telefonom, čestitali joj rođendan i Božić. Kad smo prije nekoliko godina pripremali monografiju o Kalini, bila je to ponovo prilika za druženje starih prijatelja koje je opet okupljao Ivo Kalina – uz Anitu, bili su tu ponovno Milan Bešlić, Berislav Valušek i ja. Posljednji sam je put čuo prije nekoliko dana, nakon otvorenja stalnog postava Muzeja grada Rijeke u Palači Riječkog trgovačkog društva. Spremao sam se provesti je, zajedno s Radojkom Šverko, postavom koji je izazvao veliko zanimanje.

No, doživjela je novi moždani udar, a zarazila se i koronom. No, držala se do posljednjeg daha – upravo kako smo to od nje i očekivali.