Zovite me Dženi, samo Dženi, bez gospođa. Nikad se nisam uspjela toliko uozbiljiti da se osjećam gospođom. Volim ostati zaigrana! – na početku je našeg razgovora kazala Dženisa Pecotić, jedna od najuspješnijih kostimografkinja u Hrvatskoj.
Unatoč tome što je nedavno proslavila 70. rođendan, nimalo se ne osjeća tako. Najljepša su joj druženja i razgovori s unucima, jer uz njih najbolje napuni baterije svoje zamaštanosti. U bogatoj kostimografskoj karijeri »odjenula« je stotine kazališnih predstava od »Labuđeg jezera«, »Ane Karenjine«, »Enciklopedije izgubljenog vremena«…,ali i kao suautorica dizajnirala je službene odore časnika i dočasnika hrvatske vojske, specijalne i pravosudne policije. Dobitnica je brojnih nagrada i priznanja, ostvarila je nekoliko samostalnih izložbi, a ovog ljeta, u povodu 40. obljetnice rada, priprema izložbu u zagrebačkoj Galeriji Kranjčar.

Ove godine slavite dvije okrugle brojke, visoku obljetnicu profesionalnog rada, a prije nekoliko dana proslavili ste i rođendan. Koliko ste se sreće nakupili za sve to vrijeme?

– Da, uistinu su okrugle i visoke na tom mom putu, a citirala bih jednu budističku izreku koja kaže kako ne postoji put do sreće jer sreća jest put.

Imate li već sad točan datum kad će biti predstavljena vaša izložba u Galeriji Kranjčar? Što ste ili ćete pripremiti?

– Otvorenje moje izložbe je predviđeno za 6. srpnja. Radni naslov je »Dženina soba čuda«. Sam pojam »Soba čuda« potječe iz kasne renesanse i ranog baroka kada su Europljani otkrivali nove svjetove iz kojih su donosili »neobične« predmete i tako stvarali prve zbirke iz kojih su zapravo i nastali prvi muzeji.

Recikliranje

Volite izrađivati kostime za lutkice, smatrate kako grandioznost umjetnika ne ovisi o veličini već izvedbi. Ipak, ako govorimo o mogućnostima artikulacije, konačno i ugodi, nije li ona veća što je više materijala pod rukama spremnog da se upliće u slojeve i nabore?

– Recikliranje je postupak o kojemu već duže vrijeme razmišljam. Moje lutke – objekti su spontano proizašle iz tog razmišljanja. Opremam ih i dizajniram im odjeću isključivo od zaboravljenih, zagubljenih i odbačenih predmeta i materijala. Puno materijala i velike nabore ostavljam kao mogućnost prilikom izrade kazališnih kostima.

Kostimografija je vaš izraz, ali uvijek napominjete kako je glazba vaša prva ljubav. Slušate li glazbu dok osmišljavate kostime?

– Ne, ne slušam glazbu dok radim. Za mene je glazba čista emocija i velika je zavodnica koja me odvlači u neke druge svjetove.

Photo: Marko Lukunic/PIXSELL

Polazište kostima je ipak tijelo i pokret, što pretpostavlja i savršeno poznavanje ljudskog tijela i zanatskog dijela kreiranja, modeliranje. S obzirom na to da je stvaranje kostima timski rad, uspijete li taj zahtjev uvijek ostvariti u svim suradnjama?

– Najčešće uspijem. Rezultat dobrog timskog rada nije isključivo kvalitetno sašiven kostim, jer se to podrazumijeva, već »ono nešto neuhvatljivo« što taj kostim čini posebnim i jedinstvenim.

(Ne)moguće ideje

Kako započinje proces razmišljanja? Pretpostavljam da krećete od kazališnog djela, ali čime ga dovršavate razmišljajući o interpretatoru, sceni, posebnoj rečenici u tekstu, određenoj ariji, misli….?

– Jedino pravilo je da pravila nema, jer projekti se razlikuju. Primjerice, upravo počinjem raditi kostime za predstavu »Napokon orkestar!« s redateljicom Petrom Radin i Zagrebačkom filharmonijom, a kojom će se otvoriti Festival djeteta u Šibeniku. Nakon pročitanog teksta i odslušanih songova prošla sam još jednom s Petrom kroz svaku rečenicu teksta. Taj dio osmišljavanja kostima mi je i najdraži. Ideje pršte, moguće i nemoguće, a koje će se realizirati, iskristalizirat će se s vremenom.

Koji trenutak vaše karijere je bio najvažniji, najpresudniji na putu vašeg uspjeha?

– Članica sam ULUPUH-ove Sekcije za oblikovanje odijevanja već punih četrdeset godina. Koketirala sam i sa Sekcijom za kostimografiju gdje sam često viđala našu neprikosnovenu kostimografkinju Iku Škomrlj – Ajki. Ajki me silno privlačila svojim držanjem, ponašanjem, izgledom, a ponajviše radom koji sam redovito pratila u kazalištima. Presudan za moju karijeru je bio trenutak kad mi se obratila s ponudom da joj asistiram na jednoj predstavi. Ta je prva suradnja prerasla u dugogodišnju, intenzivnu i kreativnu zajedničku priču.

Što bi prema vašem mišljenju danas najviše moglo utjecati na oblikovanje mladog kostimografa?

– Često me to pitaju, a odgovor je uvijek isti. Odlasci u kazalište, u kino, na koncerte, na izložbe, proučavanje stručne literature, volontiranje u krojačkim radionicama. Internet i društvene mreže naravno da imaju veliko značenje. I, uz ponešto sreće, kakvu sam ja imala, dospjeti u ruke vrhunskog mentora.

Odjeća nas štiti od vanjskih utjecaja, pokriva obnaženost, ali i izražava osobnost. Saznajete li o nekome nešto kroz njegov stil i prije nego što vam se obrati?

– Kao odgovor na vaše pitanje o spoznavanju nekoga uz pomoć njegovoga stila odijevanja citirala bih Oscara Wildea: »Kad se čovjek odjene prema vlastitom ukusu, pitaju ga koga oponaša i što glumi. A one koji stalno nekoga oponašaju i glume, ne pitaju ništa – to im je sasvim prirodno ponašanje.«
Pretpostavljam da se istom psihologijom vodite i kad krenete s radom na novom projektu, predstavi. Imate li među redateljima, scenografima svojih favorita, odnosno »uštimanu ekipu«?
– Umjetnik kojemu se najviše divim je naš proslavljeni i neponovljivi koreograf i redatelj Milko Šparemblek.

Privilegija

Spominjete Milka Šparembleka, također smatrate kako se svaki pravi kostimograf potvrđuje u baletnoj predstavi. Po čemu pamtite te suradnje?

– Surađivala sam s Milkom na desetak predstava. Pamtit ću te suradnje po nevjerojatnoj preciznosti, predanosti, analitičnosti i ogromnom znanju koje je Milko utkao u svaki djelić svoga rada. Doslovno sam uživala tijekom bezbrojnih razgovora, konačnih dogovora, a zatim i proba kojima sam imala sreću prisustvovati. Dugogodišnji rad uz Milka za mene je bila jedna velika fešta i privilegij.

Koji tip predstave vam najviše odgovora, odnosno koje razdoblje u umjetnosti vas osobno najviše intrigira?

– Jako volim balet, kako klasični tako i moderni i suvremeni. Nije mi drago kad sam uvjetovana samo jednim vremenskim razdobljem u umjetnosti. Volim raditi »koktele«, spajati više razdoblja i uspostavljati izvanvremenske kostime. Ako sam ipak »prisiljena« birati najdraže razdoblje, onda bi to možda bio barok.

Zanimljivo je što se kao kostimograf bavite tijelom, a svojevremeno ste izjavili kako vam nije jasno zašto čovjek mora imati tijelo? Jeste li u međuvremenu pronašli odgovor?

– Nisam pronašla odgovor i vjerojatno ga nikada neću niti naći.

Odrasli ste u Zagrebu, ali dio djetinjstva proveli ste i u Sarajevu. Osim toga proputovali ste svijetom i nagledali se različitosti. Koliko je to utjecalo na vaš rad?

– Uz Zagreb i Sarajevo mislim da me ipak najviše formirao München u kojemu sam živjela sedamdesetih godina prošloga stoljeća. A kada već spominjemo putovanja, velika mi je želja vidjeti Japan jer me njihova kultura oduvijek fascinira.

U glazbi najviše volite Gustava Mahlera, a njegov je život bio ispunjen strastima, depresijama, teškim sudbinama… Volite taj rubni ples u životu, između svjetla i tame?

– Volim ja i Gustava Mahlera i Mozarta. Mozartov »Requiem« je za mene nešto najljepše i najdirljivije što je ikada komponirano. A sam život je rubni ples satkan od svjetla i tame, dana i noći, tuge i veselja…

Umjetnički čin

Rekli ste negdje da ste odrastali na bajkama, zamaštani oduvijek?

– Bajke su bile sastavni dio moga djetinjstva, doslovce sam ih gutala i živjela u njima, iako su katkad i tužno završavale. Kad se danas osvrnem na to vrijeme mogla bih ih usporediti s virtualnim svijetom u kojem žive današnja djeca.

Koju bajku ste najradije čitali svojim unucima?

– Čitanje bajki prepuštala sam njihovim roditeljima. Ja sam ih upoznavala sa slikovnicama u 3D obliku, vodila ih u kazalište, na izložbe i na koncerte. Što i danas s velikim veseljem radim.

Čula sam kako u ormaru čuvate haljinu iz 1984. koju ste kupili u Milanu umjesto vjenčanog prstena, zaista zvuči bajkovito! Sviđa li se haljina vašim unukama?

– Da, haljina koju sam dobila umjesto zaručničkog prstena je, srećom, živa i zdrava. A unuke je još nisu vidjele, jer čekam poseban trenutak da im je pokažem. I da je možda i probaju…

Ima li neka kostimografija, predstava koju ste pogledali negdje, nekada, a da vas njezine slike prate do danas?

– Nagledala sam se po svijetu uistinu fantastičnih baleta, opera, drama, pa i koncerata i izložbi. Ja i koncerte i izložbe doživljavam kao umjetnički i kazališni čin. Nabrajanje bi nam uzelo nekoliko stranica Novog lista. A jednom davno, kako uostalom i započinju sve bajke, sanjala sam cijelu kazališnu predstavu. S ludim kostimima, genijalnim glumcima, u nekom potpuno otkvačenom teatru. Jako je se dobro sjećam i sanjarim o tome da je jednom negdje i postavim.