Domagoj i Hrvoje Boljar. Braća. Jedan je zadužen za ekonomiju, drugi za tehnologiju i razvoj. Tako su i fakultete upisali i završili. Tako su i u svojoj firmi podijelili poslove. Isto kao što su onomad svirali u bendu, jedan bubnjeve, drugi bas gitaru. Instrumenti različiti, ali oba ritam sekcija. Jer, njih dva i ne znaju jedan bez drugoga. Pa kad jedan padne, drugi je tu da ga s poda diže. A bome, padali su ovi često, odnosno znaju i što je stečaj i što je bankrot, ali znaju i što je poslovni uspjeh. Uspjehu je ime Miret.

Novinari pišu kako je Miret projekt i hrvatski brend najekološkijih tenisica na svijetu. No, ako napišete i da su momci prvaci, i to svjetski, na polju održive mode, nećete pogriješiti. Ili, ipak, hoćete!? Jer, što god napisali Hrvoje je tu da vas nauči još nečem novom o ekologiji, održivosti, razgradnji, ekološkim materijalima. Hrvoje i Domagoj! Ovo je priča o njima, o njihovim tenisicama, o održivom razvoju, o startupu, strasti i hrabrosti. U najmanju ruku sve to.

Šampionke održivosti

Evo nas u ZICER-u – Zagrebačkom inovacijskom centru. Tu dolaze oni u kojih je u pravilu višak dobre ideje, a manjak novca, pa dobiju prostor da razviju ideje do gotovih proizvoda. Gdje stoluju braća Boljar, odnosno njihova tvrtka što se razvija po startup principima, lako je zaključiti. U ‘izlogu’ im tenisice Miret! Tenisice izgledaju lijepo.

Na nogama braće izgledaju i bolje. Nije da ih nose samo reklame radi. Hrvoje u njima i nogomet igra! Nogomet!? U čudu smo, jer se tenisica čini nježna, više ljetna. I tu smo, pokazat će se, posve u krivu. Pa se zato Hrvoje malo smijulji, prije nego krajnje ozbiljno kaže da on svoju najbolju, onu savršenu cipelu koju je obećao djedu, još nije napravio.

Kaže, nije ju napravio, premda su Miret tenisice, praktički nekidan, među strukom i velikim obućarskim gigantima, proglašene šampionom održivosti. A braća Boljar u sve uđoše praktički bez novca, na startup pogon. Valjda je i zato ovaj razgovor krenuo negdje od sredine, jer ovi momci su kroz svoj poslovni vijek iskusili svašta.

– Moraš biti lud, moraš, za izgurati ovakve ideje. O.K., mi smo zbog toga puno u životu žrtvovali, prije svega živaca, a i novca. Kod našeg projekta se radi o fizičkom proizvodu, a on treba jako puno vremena u razvoju prije nego uopće dođe do kakvog tržišta, proizvodnje, prodaje.

E, tu je onaj dio procesa u kojem moraš od nečega živjeti, a proizvod samo razvijaš. To je najgore – kazuje u dahu Domagoj.

Priča na neki način počinje još od njihova oca, elektrotehničara koji se dao u obućarstvo. Tvrtka se zvala Mr. Joseph.

– Pripremali smo svoj vlastiti mali projekt unutar tatine firme koji je zapravo bio naš prvi zaokruženi projekt. Godina je bila 2009. i taj nas je projekt doveo do toga da smo radili za velike svjetske firme – veli Domagoj.

Spominju se kako su baš u to neko vrijeme otišli u London, pa jedno deset posto boravka potrošili na razgledavanje grada, a 90 posto na gledanje u tuđe noge i cipele. Reklo bi se, studijsko putovanje.

– Zaključak je bio da je tenisica definitivno nova cipela. Ali, danas i nije važan taj zaključak koliko je važan Hrvojev zaključak iz 2015. da je i ta obuća prošlost, da je katastrofa i da proizvodimo smeće – prisjeća se Domagoj.

– Smeće!? – malo blijedo gledamo.

Sada sve zvuči kao zgodna anegdota, ma kada se dogodilo i nije bilo tako.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Od čega se radi đon

– Ja ulazim u njegovu kancelariju, a on čupa kosu i kaže: »Mi radimo smeće! Ja ne mogu više ovako! Ja ovo moram promijeniti!« Rekoh mu: »Što moraš promijeniti!? Kakvo smeće!? Pa radimo vrhunski proizvod!« A on će: »Da, ali to je smeće, to je ekološka katastrofa!« E, taj njegov zaključak je bio onaj bitan! – prepričava Domagoj.

Godine 2017. nakon duge bolesti umire im otac, Josip Joža Boljar. Ali, nije to bio okidač za okretanje nove stranice. Uostalom, nije ih otac nikada ni tjerao da se ovim poslom bave. Ono bitno jest da su taman tad rezultata počele davati godine što ih je Hrvoje uložio u to da brata Domagoja uvjeri u potrebu zaokreta, usprkos činjenici da ne znaju ni gdje naći vremena ni resursa za razvijanje tog eko projekta i eko materijala.

– U to doba nije se u mainstream medijima pričalo o održivosti, da je plastika nešto loše. Ni danas se ne priča dovoljno da je plastika skoro jednak problem kao CO2. Nitko u obućarstvu nije razmišljao o tome, a meni je jedan dan sinulo: »Čekaj malo, od čega se radi đon? Od nafte! A ljepilo? Isto nafta! Poliester je isto nafta. Što je koža? Prirodni materijal, a štavi se, puni teškim metalima kojima je cilj da ne bude biorazgradiva, da je bakterije i gljivice ne mogu probaviti!«

Svi materijali za obuću ciljano su napravljeni da budu nerazgradivi, da budu dugotrajni, dugovječni, a samim tim to znači da su izuzetno loši za okoliš. Ta spoznaja da je zapravo sve to od plastike i jako nezdravo bila je šokantna – kazuje Hrvoje.

Samo, nije bilo ni lako ni dovoljno doći bratu i reći dosta je sa smećem i hajmo raditi ekotenisicu.

– Imamo stroj koji ‘jede’, imamo zaposlene ljude i ne možemo preko noći prestati raditi ciple samo zato što je meni sinulo da je obuća loša za ljude. Ali napravili smo plan; hajmo malo pomalo razvijati projekt i kad ga jednog dana razvijemo, kad vidimo da se dobro prodaje i od toga možemo živjeti, sve druge projekte više nećemo raditi – slikovito će Hrvoje.

Elem, sumirajmo na tren do kud smo s pričom došli. Prvo je tu očeva tvrtka koja je uslijed krize otišla u predstečaj, a onda i u stečaj, dakle propala. Njih dvojica osnovali su svoju firmu i počeli malo po malo proizvoditi male serije visokokvalitetnih luksuznih brendova. Hrvoje, međutim, shvaća da je to što rade ‘smeće’, ali ne možeš živjeti samo od odluke i ideje, pa se i dalje radi u firmi.

– S jedne strane smo se čupali iz financijske katastrofe i dobivali sve više klijenata, ali je zato ovaj naš projekt koji je doveo do Mireta bio na marginama. Radimo na njemu jedan posto vremena, pa dva posto, pa s nula resursa…

S druge strane ulagali smo u strojeve, stvorili smo krug klijenata, radili za velike firme kao što je Paco Rabanne. Išli smo prvo na to da ustabilimo firmu. Međutim, 2018. u proljeće svi su nam klijenti podbacili s narudžbama. Kao da je neka mini korona bila. I ta nježna biljka, kakva je firma u nastajanju bila, odjednom je opet bila pogažena. Propali smo preko noći, 45, 46 ljudi uključujući i nas – priča Domagoj.

Umjesto da ustabile tvrtku oni se, iskreno će Domagoj, praktički bave pokapanjem pokojnika.

– Ne spašavanjem, već pokapanjem pokojnika od firme. Morali smo to privesti kraju, platiti zaostale plaće… – kaže Domagoj.

– A imali smo vrhunsku firmu, postali poznati u Parizu kao vrhunski servis za razvoj i proizvodnju obuće – dodaje Hrvoje.

– Da nam se to nije dogodilo, možda bi ta tvornica dan danas radila, ali je zato s druge strane pitanje bi li onda ikad ovaj naš projekt uopće nastao – zaključuje Domagoj.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Zadnji poguranac

Bilo je toliko teško da su prvi i jedini put u životu osam mjeseci radili odvojeno, svatko svoj posao da bi, s obiteljima, preživjeli.

– I to smo probali – smije se Domagoj.

– I bi li opet – pitamo.

– Ne bih ja to više – iskreno će Hrvoje.

– Jako smo komplementarni, jedan ima jednu snagu, drugi drugu, a kad jedan padne, drugi ga diže. Rijetko smo oba »down« – konstatira Domagoj.

Tad na scenu stupa ZICER koji je bio nositelj jednog natječaja. Pa je tvrtka postala i članom EIT Climate-KIC akceleratora, u kojem su projekti vezani za okoliš i klimu. Tu su, kako kaže Domagoj, dobili 15.000 eura i od tad se kugla kotrlja.

– Godina je 2019., proljeće – veli Domagoj.

– A godine 2018. u proljeće smo bankrotirali – kaže Hrvoje.

Oni koji imaju iskustvo tradicionalnog poslovanja i poduzeće, sada projekt vode kao klasičan tehnološki startup po svim njegovim zakonitostima.

– I prije nego smo prihvatili filozofiju startupa razmišljali smo kako ne možeš lansirati neki novi inovativan proizvod drugačije nego preko Kickstartera. To je platforma za grupno financiranje koja otprilike funkcionira na ovaj način; mi imamo ideju, doveli smo je do neke razine i sada nam treba zadnji poguranac da od te ideje napravim proizvod – pojašnjava Domagoj.

Zahvaljujući kampanji, momci su dobili novac za proizvodnju tenisica. Javilo se 562 financijera, prikupili su 68.210 američkih dolara. Domagoj će kazati, manje nego su očekivali. Manje, jer je deveti dan kampanje udarila pandemija! Ali, proizvod je bio vani.

– Karakteristika startupa i jest ta da se mora s proizvodom izaći na tržište koje će ga prihvatiti, ili odbiti. Dok sjediš doma i samo razvijaš, ti zapravo samo sanjaš – ističe Domagoj.

Eto nas sada i na terenu samog proizvoda. U zemlji u kojoj se do ekologije drži k’o do trinaestog praseta, momci su uspjeli baš s takvom idejom, onom koja se rodila iz Hrvojeva duboka gađenja klasičnom izradom cipela.

– Pitate me kako je do toga došlo!? Od malih nogu ja sam s tatom obilazio tvornice obuće. Vodio me po Italiji, išao sam u kožare, tvornice ljepila. Sva sam to vidio nevinim očima. Dođeš, vidiš te ogromne i skupe strojeve i misliš – ne može se to promijeniti. Uvjeren si da je to tako i da samo tako to mora biti.

Ali, ja sam to gledao i nije mi bilo jasno kako se sadržaj kante na kojoj je nacrtano osušeno drvo i mrtva riba može izliti u kanalizacijski otvor. Kako je to moguće!? Tko bi to napravio!? Onaj kog’ više nije briga. Otud je krenulo. Ja sam industriju vidio iznutra, a to ljudi ne vide i ne žele znati. Isto je to kao, recimo, s klaonicom. Ljudi žele komad mesa, ne žele vidjeti da je to bilo malo tele – priča Hrvoje.

Foto: Davor KOVAČEVIĆ

Strast i zdrav razum

Ljudi ne žele znati, veli Hrvoje, kako se tenisice rade, ne žele znati da to Kinezi u Italiji šivaju iza ponoći kad je struja jeftinija, u podrumskim prostorijama. On je to vidio i shvatio da sve to mora ljudima reći. Pa su razvili projekt ekoloških tenisica, proizveli i prvu seriju.

– Mislio sam da će ljudi pohrliti, da će biti oduševljeni, da će reći da je to to i da više nikad neće ništa drugo obuti.

Ali, to se nije dogodilo. I meni je to bio šok. Bilo mi je teško za nastaviti, i tko zna bismo li da nismo poduprijeti fondovima i Kickstarterom – priznaje Hrvoje.

Jedno četiri, pet godina, ako ne i šest, razvijali su projekt. Više puta skoro odustajali. Najteže je bilo riješiti materijale.

– Ja znam obućarski svijet, dva puta godišnje sam na najvećem sajmu obućarstva u Europi, znam sve dobavljače, ali nitko nema nešto zdravo ili prirodno – veli Hrvoje.

Svega je tu u tom svijetu, ponajprije onog što se zove greenwashing, da prikazujete neki proizvod ekološkijim i prirodnijim nego što stvarno jest. Zato je Hrvoje krenuo van obućarske industrije tražiti partnere koji imaju znanje o ekologiji i materijale na prirodnoj bazi kako bi s njima razvijao materijal pogodan za obućarstvo.

– Zato je i trebalo šest godina da dođemo tu gdje jesmo, jer je toliko komponenti. Na kraju imamo partnere iz devet europskih zemalja za nabavu sirovina i materijala, svih tih komponenti kako bi se sve to sastavilo ovdje u Hrvatskoj – veli Hrvoje.

U konačnici napravili su tenisicu čiji je sastav čudesan i nevjerojatan.

– Sedam je biljaka u najnovijoj varijanti; konoplja, pluto, kaučuk, kenaf, juta, pamuk, kukuruz, eukaliptus i vuna koja jedina nije biljka! I sve je to nužno. Bez nečega od toga ne ide – ističe Hrvoje.

Koliko je teško bilo doći do materijala svjedoči i podatak da u klasičnoj cipeli zna biti od osam do deset vrsta ljepila. Za sve njih trebalo je naći adekvatnu, prirodnu zamjenu. Pa su tu polimeri od kukuruza, pojačanja od kenafa, reciklirane jutene vreće, kaučuka iz Azije i vuna s Novog Zelanda.

– Materijale je bilo najteže riješiti. Mi radimo s ogromnim firmama, jer jedino one koje imaju puno novca mogu odvojiti i novca i vremena za razvoj materijala budućnosti, ekološkog materijala s jako malim negativnim otiskom na okoliš. Bilo je jako teško uspostaviti komunikaciju s tim velikim firmama, jer smo mali, bilo je teško doći do toga da za nas nešto razviju.

I zato volimo svoje dobavljače i držimo ih kao malo vode na dlanu, jer su u nama prepoznali snagu i budućnost. Oni su nam velika podrška – veli Hrvoje.

– Ali, čime ste zadobili njihovo povjerenje!? – pitamo.

– Strašću i zdravim razumom – u glas će braća.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli MIRET (@miret.sneakers)

Udobne i oku ugodne

Dok drugi svoje kutije za cipele zatvaraju selotejpom, oni to rade špagom. Dok drugi kod dostave imaju jednu kutiju za cipele, drugu za transport, treću za transport transportne kutije, u njih je za sve jedna kutija, a onaj papir u koji se zamata cipela je reciklirani. Samo je tri posto ‘neprirodnog’ materijala u Miret tenisici.

– Mogli smo napraviti tenisice od papira i reći da su kompostabilne i razgradive, samo što ti treba tisuću pari za jedan dan. I otud tih tri posto koje čini sintetičko ljepilo i sintetički konac koji toliko produljuju vijek tenisice da je samim tim puno jače ekološka nego da je napravljena bez toga – pojašnjava Hrvoje.

Tih tri posto čini da imamo ekološku tenisicu koja traje i to je još jedna ‘sitnica’ koja je braći Boljar uspjela, a drugima i nije. Pritom nisu nikada smetnuli s uma da cipela mora biti i udobna i oku ugodna, osim što je kvalitetna i održiva.

Zato je šivačicama koje rade ove tenisice u pogonu u Koprivnici trebao duži proces prilagodbe, baš zbog svih tih karakteristika prirodnih materijala. Tražilo je to, priznaju, puno novih tehnoloških rješenja, a sad slijedi ‘udar’ na još bolji dizajn, iako je već sada u ponudi 14 boja tenisica i brojevi od 34 do 49.

Reći će Boljari kako su oni još uvijek mali, kazati kako su prošlu godinu prodali 1000 pari tenisica i to uglavnom preko Kickstartera. No, em su počeli dobivati globalna priznanja za održivost svoje obuće, pa im u leđa gledaju uistinu veliki igrači, em su za vikend dobili narudžbe iz Norveške, Švedske, Danske, Njemačke, Austrije, Estonije, Grčke, Portugala, Češke, Hrvatske, BiH, Srbije, Slovenije i Ukrajine!

– Dokazali smo da tržište naš proizvod želi, dokazali smo da smo u stanju izgurati dugogodišnji projekt do kraja i Kickstarter kompletno.

Uvijek uspoređujem Kickstarter s penjanjem na Everest; nije uspjeh kad se na vrh popneš, već je uspjeh kad se dole vratiš živ. Za nas je Kickstarter uspio onog trena kad smo svim podupirateljima uspjeli isporučiti tenisice. Sad dolazimo u fazu u kojoj tražimo ozbiljnije investitore i distributere.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli MIRET (@miret.sneakers)

Još uvijek je sve ovo nježna biljka, još tu treba raditi. Često su nam se znali čuditi, pitati nas zar se ne bojimo krenuti ponovo obzirom da smo se poslovno već opekli, propadali. Ne bojimo se. Tjera nas strast i hrabrost. Sada od startupa moramo napraviti i više – ističe Domagoj.

Od prodaje braća Boljar još ne žive. Ali, u njih je, kako vele, uvijek sve bilo na duži rok i nikada se plodovi rada nisu ubirali ‘sutra’. A uz sve te ekonomske aspekte pokazalo se da je njihova zadaća ne samo napraviti proizvod već i educirati i informirati.

– Pokazalo se da kada čuju našu priču ljudi više ne mogu gledati svoje cipele istim očima. I zato je naša misija i dizanje svijesti potrošača o problemu i alternativi. Mi ne želimo da potrošači samo kupuju našu cipelu, nego da se industrija počne mijenjati. Htjeli smo postići da nam je proizvod fizička manifestacija ideje! Mi nudimo alternativu koja je udobna, trajna i lijepa – poručuje Domagoj.

– Mi smo vidjeli tu tamnu stranu obućarstva i krenuli dublje u priču. Shvatili smo da je priroda lijepa, priroda je u nama, mi smo dio prirode i ona je dio nas. Zato se moramo početi ponašati u skladu s prirodom, moramo se truditi zaštititi je, radi nas, radi naše djece, radi budućnosti – naglašava Hrvoje.

I da, istina je kaže Hrvoje, da ljudi ne gledaju svoju obuću istim očima kad čuju štogod o štetnosti gume, ili podatak poput onog da se na svijetu u godinu dana proizvede 24 milijarde pari obuće koja se ne da reciklirati.

– Ima fenomen kojeg astronauti, gotovo pa svaki, dožive. Kad su gore i kad pogledaju našu planetu Zemlju, tu malu oazu života u svom tom crnilu svemira, onda shvate koliko je krhka i koliko nam je važna. To je naša majka, naša kap na dlanu koju moramo paziti. I kad se vrate njihov odnos sa Zemljom se promijeni. Slično je i s našim tenisicama – ne dvoji Hrvoje.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli MIRET (@miret.sneakers)

Samo, bi li otac bio zadovoljan da ih vidi, i njih i njihov uradak!?

– Ma, ne znam. Stari je rek’o, »bješte od cipela«. Valjda bi – smješkaju se Domagoj i Hrvoje, momci koji rade sjajne tenisice i pritom se s pravom ‘prijete’ da će svake sljedeće biti i još bolje.