Modni dizajner Boris Pavlin predstavio je novu kolekciju Carte Blanche, nastalu u vremenu globalnog lockdowna, strepnje i usamljenosti. Inspirirana buntom sedamdesetih provučenim kroz prizmu izolacije, kreirana je estetika krhka i oštra poput papira.

U četrnaest vizuala, kroz objektiv tima Matković/Vild, ispričane su ideje i osjećaji istog broja mjeseci pretvorenih u tkaninu.
Istraživanjem svile, od mekih kremastih baršuna, do prozračnog ali čvrstog organdija, svaki se od modela iz nove kolekcije na jedinstven način sljubljuje sa ženskim tijelom.

Ne postoji jedna Pavlinova žena, svaka je drukčija i nova, razigrana i ozbiljna, nježna i jaka, lijepa u svojoj različitosti.

MALI BUNT

Vaša se nova kolekcija zove Carte Blanche, što je fraza koju često prevodimo kao »potpuna sloboda djelovanja«. Je li to jedna od vaših vodilja u stvaranju?

– Ni jedno stvaralaštvo, pa tako ni dizajn, nema potpunu slobodu djelovanja, ograničeni ste prvenstveno formatom, materijalom, čak i vremenom izrade.

Što je zapravo i dobro jer se vaša kreativnost fokusira kroz poprilično jasnu prizmu izvedivog i neizvedivog. Ideje se tako rađaju i oblikuju unaprijed zadanim okvirom i postaju pročišćenije i jasnije. Iskreno, u samom radu više mi koristi takav čvrsto definirani set pravila od potpune kreativne slobode.

Osobno, uvijek započinjem tkaninom, igram se njome, proučavam njeno ponašanje, pad, način na koju je mogu primijeniti, i tu počinje moj proces promišljanja o svakom novom komadu.

Carte Blanche ovdje se zapravo referira na krajnji cilj, ženu koja će te komade i odjenuti. Odnosno, idejom da je svaka haljina dovoljno tematski drukčija da kolekcija u sebi ima širinu potrebnu za potpunu slobodu u tome kako želite izgledati. Moj mali bunt protiv ustaljenih trendovskih narativa.

NAJGORE JE BITI BESPOSLEN

Kolekcija je nastala u vrijeme globalnog lockdowna. Što je on donio u vaš kreativni svijet?

– S obzirom na to da sam od početka pandemije do danas, baš kao i mnogi drugi, prošao puni spektar psihičkih stanja, od zabrinutosti, letargije, anksioznosti i na kraju depresije, u jednom trenu shvatio sam da je jedini način da se trgnem da se zatrpam poslom, inače ne bih uopće izlazio iz kreveta.

Što sam i učinio; uz rad na novoj kolekciji, paralelno sam počeo surađivati na nekoliko velikih reklamnih projekata sa Švicarskom (marketinškom agencijom), i to je bilo jedno ludo kreativno i zabavno razdoblje u kojem nisam imao vremena stati ni pet minuta. Jedan tjedan smo radili pripremu za kampanje koje smo snimali za njih, već sljedeći radili fittinge za moju kampanju. I tako tjednima. I bezbroj videopoziva i sastanaka. Barem meni, najgore je biti besposlen.

Poznato je da rad na vašim kreacijama često traje tjednima. Biste li rekli da je u pitanju pravi slow fashion?

– Da, luksuz izrade svakog pojedinačnog komada tjednima je uistinu školski primjer slow fashiona. Tradicionalne tehnike ručnog rada koje primjenjujemo zbog svoje zahtjevnosti ne funkcioniraju u fast fashionu, pa čak ni u klasičnom pret-a-porteru. Sve se radi polako, precizno, a mano. Unikatno. Danas je to uistinu rijetkost.

UNIKATNE HALJINE

Nova je kolekcija već neko vrijeme vani. Kakve su reakcije?

– Izrazito pozitivne. Izašavši s većim, gotovo lukbukovskim formatom od 14 modela u kampanji, prvi put sam mogao predstaviti veći dio kolekcije od 22 komada odjednom, kao koherentnu cjelinu.

U predpandemijskom dobu, kada su kampanje morale biti snimljene do sredine siječnja, jednostavno nije bilo vremena završiti sve modele za potrebe snimanja, te smo odabirali sedam, osam lookova koji su najtematskije predstavljali tu kolekciju.

Bez pritiska za sezonski datum izlaska, mogli smo završiti puno više toga i kampanju snimiti krajem ožujka, te predstaviti malo zaokruženiju priču. Publika je to znala prepoznati, i s obzirom na to da se radi o unikatima, haljine već polako nalaze svoje nove vlasnice, bez obzira na trenutačnu epidemiološku situaciju u državi, što me čini vrlo sretnim.

Iza vas je više od petnaest godina rada, što ste prošle godine obilježili slavljeničkom kolekcijom. Po čemu ćete najviše pamtiti tih prvih petnaest?

– Bilo je to sad već 16 godina učenja. Svaki novi izrađeni komad, svaka nova tehnika koju smo probali, svaka pojedinačna haljina donijela je nešto novo i izgradila me u dizajnera kakav sam danas. I to još uvijek traje.

Modni dizajner Boris Pavlin, Foto: Press

ČETRDESETAK KOMADA GODIŠNJE

Što biste izdvojili kao najveći uspjeh u svojoj dizajnerskoj karijeri?

– Činjenicu da sam ostao dosljedan sebi i onom što stvaram. Kada izrađujem haljine, gotovo opsesivno pazim da je svaki detalj savršen. Svaki model je mali svijet za sebe, gotovo poput skulpture prilagođene specifičnom ženskom tijelu.

Nikad ne koristim prečace i ako je potrebno, istu stvar ću napraviti 20 puta dok njome nisam zadovoljan. Ne baš poslovno najlogičnija politika, ali svaka žena koja je kupila haljinu Borisa Pavlina, zna točno koji nivo predanosti i kvalitete je dobila s tim.

Imate li nekih neostvarenih želja kad je vaša profesija u pitanju?

– Imati vremena igrati se pret-a-porterom. Poslovna cijena svih ovih godina usavršavanja studija za slow fashion i tehnike coutura, učinila nas je vrlo specijaliziranim za ono što radimo, i to radimo jako dobro.

No, svaki put kada pomislim da bih sljedeće sezone mogao dodati neku manje zahtjevnu liniju kao brži i dinamičniji kreativni outlet, stanem u fazi planiranja.

Stavljajući stvari na papir jednostavno nikada ne mogu opravdati dovoljno vremena ni energije potrebno za tako nešto. Izrađujemo 40-ak jedinstvenih komada godišnje i bilo kakva disrupcija našeg prirodnog ritma rada dodatnim procesima tu brojku bi značajno srezala. A to jednostavno ne možemo učiniti.

Foto: FRANJO MATKOVIĆ

INTROSPEKTIVNI PUT

Dosad ste materijale često kupovali na putovanjima. Kako je pandemija utjecala na taj dio vašeg posla?

– Volim putovati, i u normalnim uvjetima provodim i do nekoliko mjeseci godišnje izvan Hrvatske. Svaki novi grad nova je avantura, svaka nova zemlja ima drukčiju kreativnu energiju koju pokušavam disati punim plućima.

I da, to često zna uroditi sumanutim potragama za autentičnim ili specifičnim tekstilima za svako područje, no iskreno uživam u tome. Neki skupljaju salvete, ja skupljam tkanine.

Lockdown i zatvaranje međunarodnih granica bio je šok. Moj dotadašnji život se doslovno u nekoliko mjeseci preokrenuo naglavačke, kako privatno, tako poslovno. Tvornice su se zatvorile, shipping je stao, svile u Europi je gotovo nestalo u jednom trenu, i cijeli taj ogromni sistem je jednostavno kolabirao i do danas se nije u potpunosti oporavio.

Najviše je zapravo nastradala čitava »high end« grana tekstilne industrije, to nije nešto što se u pravilu naručuje online sjedeći doma u pidžami. Na neki način, moje sakupljanje materijala s različitih svjetskih destinacija je bio pojas za spašavanje za koji nisam ni znao da ga trebam, jer su u trenu kada je globalno svega ponestalo, police s materijalima u radionici i dalje bile pune.

Putovanja su dizajnerima često inspiracija za nove kreacije. Što vas trenutačno najviše inspirira?

– Carte Blanche je puno više introspektivni put od jasne inspiracije svijetom koji me okružuje. Moj mikrokozmos, u kojem ima malo anarhije 1970-ih, malo romantike 1860-ih, malo glamura 1930-ih te malo jednostavnosti 1990-ih.

Svojevrsni vremeplov i karta kroz mojih 12 mjeseci pandemije. Neke haljine su ozbiljne i pročišćene do maksimuma, neke nehajno zavodljive, neke gotovo euforične u svojoj romantici. Sve u svemu, iskorak od puno kontroliranije i povezanije estetike koju sam dosad pričao sa svakom novom kampanjom.

Foto: FRANJO MATKOVIĆ

CAVALLIJEV POZIV

Zanimljiva informacija iz vaše biografije kaže da ste svojevremeno odbili poziv slavnog Roberta Cavallija da radite u njegovom studiju u Firenci. Zbog čega ste se tako odlučili?

– Taj poziv je stigao u gotovo prozno neoportunom trenutku. Nakon završenog postdiplomskog studija mode na milanskom Istituto Marangoni, započeo sam s dvije godine stažiranja po manjim talijanskim dizajnerskim studijima, razdoblje koje iskreno ne pamtim kao pretjerano pozitivno ni formirajuće.

Naime, kao svježe diplomirani stažist dizajna, vi ste najmanji i najbeznačajni kotačić ogromne modne industrije Milana, na što vas podsjećaju svaki dan. Niste plaćeni, radni sati traju više od 10 sati, i nemate nikakav relevantni kreativni input u ničemu što studio u kojem stažirate radi. Dehumanizirani ste do mjere uredske opreme, iscrtavajući stotine i stotine projektnih crteža tjedno ili, još banalnije, skupljajući materijale za sezonske mood boardove.

Paralelno s tim gradite svoj portfolio čekajući da skupite dovoljno iskustva da biste ga poslali većim dizajnerskim kućama za sljedeću stepenicu u radnoj hijerarhiji. Moda, barem ona milanska, je industrijski sustav u kojem ljudski resursi imaju najmanju vrijednost zbog goleme količine internacionalnih diplomanata koji svake godine završavaju neku od brojnih talijanskih škola dizajna.

Bez ogromnog početnog kapitala ste potrošni, i to vam jasno daju do znanja od početka. Malo je reći da sam u jednom trenu samo želio otići doma, i pustiti to sve iza sebe. Tada je stigao poziv za odsluženjem civilnog vojnog roka u dječjem domu u Nazorovoj u Zagrebu koji se nije mogao dogoditi u boljem trenutku za mene. Milano sam tada, nakon 3 godine, već počeo mrziti.

Nakon nekoliko mjeseci rada s klincima, u domu su se pojavile vodene kozice, i mene su s 24 godine srušile u krevet. Baš tada, dok sam ležao u plikovima s temperaturom 38, zazvonio je telefon.

Foto: FRANJO MATKOVIĆ

SUVENIR PROŠLOG ŽIVOTA

Tko vas je zvao?

– Otprilike 9 mjeseci nakon što sam predao svoj portfolio, javio se gospodin Roberto Cavalli, i ono što je bilo sasvim nadrealno u toj situaciji je činjenica da je na telefonu bio on osobno. I ja sam bio neopisivo bijesan jer se to događalo nakon svog onog čekanja na taj poziv u Milanu.

On je bio drag i smiješan sa svojim super promuklim glasom, razgovarali smo dobrih 20 minuta i pozvao me u Firencu, bez obzira na to što sam ja na početku maltene režao preko telefona. I kada sam objasnio da trenutačno ne mogu otići iz države, ostavio mi je kontakt i ja sam obećao da ću se javiti čim se vratim u Italiju.

Samo, odlučio sam se ne vraćati. Jednostavno više nisam imao želuca za to. Odlučio sam ostati ovdje i pokušati osnovati nešto vlastito, brend u kojem mogu raditi što i kako želim (i iskreno, inicijalno, uvijek je postojala opcija odlaska, sad kada su vrata bila bar napola odškrinuta, ako bih u Hrvatskoj neslavno propao).

Foto: FRANJO MATKOVIĆ

Ali, eto, još sam tu, a papirić s firentinskom adresom i brojem i dalje visi iznad mog radnog stola kao suvenir nekog prošlog života.