Manchester, britanski polumilijunski grad poznat po dva premijerligaška kluba, prijestolnica industrijske revolucije, dugo je godina bila dom Lauri Jurišić, sve dok jednog ljeta u Francuskoj preko terase nije ugledala fatalnog Vrgadina Tomislava i na prvu se zaljubila.

Ljetna se romansa tako pretvorila u brak koji traje već više od desetljeća, okrunjen s troje prekrasne dječice. No ono što nas je kod Laure posebno zaintrigiralo nije samo njezina ljubavna priča već i činjenica da je prije tri godine zadarsku zamijenila vrgadinskom adresom, postavši postupno omiljenom nevjestom ovog otoka.

Posjetili smo je tako na Vrgadi gdje je, kaže nam, pronašla svoj mir i dom, a njezina djeca sredinu u kojoj mogu uživati i igrati se. Veliko urbano središte gdje je radila kao dizajnerica interijera u velikoj prodavaonici namještaja zbog ljubavi isprva zamijenila Španjolskom, a potom i Hrvatskom.

U 15 je godina veze sa suprugom hrvatski izvrsno naučila, s primjetnim vrgadinskim naglaskom. Laura i njezina obitelj, dodaje, samo su jedna od njih nekoliko koje su se u posljednjih nekoliko godina vratile na otok, pomladile ga i uske otočne kale ponovno ispunile dječjom cikom. Dok su joj suprug i sin Roko radili, s njom, Jurom i malom Rozom prošetali smo otokom i saznali što ga to u Laurinim očima čini savršenim mjestom za život.

Ambiciozna i kreativna, Laura u narednim godinama želi otvoriti suvenirnicu i tradicionalnu dalmatinsku kuću.

– Suprug i ja smo se upoznali u Francuskoj kada sam ja bila na odmoru s obitelji, a on radio kao kapetan jahte. Upoznao ih je prije mene, jer su ga jednu večer došli pitati da im posudi malo mlijeka. Prošle su dvije godine tijekom kojih se niti jednom nismo vidjeli. Sudbina je htjela da se ponovno susretnemo, priča Laura.

Ljubav na prvi pogled

Ostalo je, kako se kaže, povijest. Ljubav na prvi pogled. Družili smo se tek desetak dana, svi su oko nas smatrali kako je to samo jedna kratka ljetna romansa koje se nitko od nas neće sjećati. Kući sam se vratila plačući jer nisam mogla bez njega, prisjeća se Laura, dodavši kako se ubrzo vratila u Francusku, gdje ju je Tome dočekao na aerodromu.

– Otišli smo na naše omiljeno mjesto gdje me je zaprosio. Tog smo se ljeta družili s prijateljima i mojom obitelji, uživali u opuštenoj atmosferi i zaljubili se preko ušiju, sa smiješkom nam govori Laura, dodavši kako je bez Tome izdržala tek mjesec dana, jer brzo je odlučila dati otkaz na poslu, prodati auto i stan prepustiti sestri te se preseliti k Tomi u Francusku, u Antibes.

U proljeće su počeli zajedno raditi na brodu na Mallorci. Kaže nam kako je ovu odlučujuću odluku napravila u 24. godini života, na početku uzbudljive profesionalne karijere, iako su joj svi govorili kako ta veza neće uspjeti zbog razlika u mentalitetu.

– Nakon Mallorce smo neko vrijeme živjeli u Barceloni, a potom smo se preselili u Zadar, točnije u Murvicu, gdje smo živjeli 13 godina. Suprug i dalje radi kao kapetan na jahti koja je sada usidrena u Dragama, tako da imamo sreću jer može dosta vremena provesti kući s nama.

Naš prvorođenac Jure stigao nam je 2011. Kada je došla pandemija odlučili smo lockdown provesti na Vrgadi, gdje smo do tada dolazili vikendima i kada smo bili slobodni. Budući da smo na otoku bili slobodniji, kao i mnogi naši prijatelji i rođaci, zimu smo proveli na otoku, koju sam unatoč nevjerici i čuđenju, preživjela, šali se Laura.

Dodaje kako je pravi život na otoku živi tek u zimi, kad je prazan, bez buke tisuća turista koji dnevno dođu na Vrgadu.

– Nas je sedmoro dva i pol mjeseca živjelo na otoku, bez ikakvog kontakta s kopnom. Tada sam prelomila i odlučila kako povratka na kopno nema. Iskusila sam sve teškoće, od jake bure, do izolacije i nepovezanosti s kopnom. Naš je život u Murvici bio lijep, ali stalno smo bili u nekoj preši.

Između naših sinova, njihove škole, treninga i izvannastavnih aktivnosti nismo imali vremena uživati zajedno. A ni ljetne nam gužve nisu prijale. Ovdje, pak, nema stresa, gužve i rasporeda. Često ne znamo niti koji je dan u tjednu. A tek društvo. Najbolje na svijetu, poručila je Laura. Pohvalila se kako se vrlo brzo prilagodila otočnoj svakodnevici, mada su je mještani sa zanimanjem dočekali kada je prvi put nogom kročila u porat.

– Lovimo ribu, sadimo voće i povrće. Nije lak život na otoku koji je izvan sezone rijetko povezan s kopnom. No uživamo u miru i tišini koja otok krasi veći dio godine. Ljeto je za nas dvostruki mač. Većina živi od turizma i ugostiteljstva, no prava Vrgada živi izvan sezone, u zimu i jesen kad trgamo grožđe pa pravimo vino i beremo masline. Okupi se tada cijela obitelj i nekoliko vikenda provedemo zajedno u vinogradu i masliniku, dodaje Laura.

Ljetna romansa pretvorila se u brak

Demografski procvat

Sa svekrvom se počela baviti izradom suvenira, tj. jastučića s lavandom.

– Već deset godina radimo zajedno. Kada su mi sinovi počeli ići u vrtić, iz hobija smo počeli s tom idejom, a jastučiće sad prodajemo diljem obale. No želja mi je, kada Roza malo poraste, otvoriti svoj obrt za suvenire i otvoriti tradicionalnu kuću za turiste i posjetitelje, istaknula je.

Dvanaestogodišnji Jure, osmogodišnji Roko i Roza koja tek treba proslaviti prvi rođendan, prva Vrgadinka rođena nakon čak šesnaest godina i niza sinova, pomladili su otočku demografsku sliku i napunili lokalnu osmoljetku.

Dok je Područnu školu »Dr. Blaž Jurišić« prije nekoliko godine pohađao tek jedan ili dva učenika, sada ih je osmero. Mnoge su se mlade obitelji odlučile vratiti na otok.

– Kada sam prvi put došla na otok svi su već znali tko sam i kako sam završila s Tomom. Za razliku od Britanaca koji su jako pristojni i suzdržani, tu su svi brutalno iskreni, tako da mi se prve dvije godine života u Zadru bilo jako teško prilagoditi. Tada nisam baš voljela dolaziti na otok jer mi je bilo teško sporazumjeti se s otočanima koji su, kao i mnogi Dalmatinci, kuriože.

Tek kada sam savladala hrvatski polako sam počela pronalaziti svoje mjesto u otočnoj zajednici, prisjetila se Laura.

Kaže kako je Vrgada mala zajednica koja izvan sezone broji oko 170 žitelja.

– Sada mi se čudno vratiti u Englesku, tako da doživljavam svojevrsni obrnuti kulturni šok. Čim su moji roditelji shvatili da je Hrvatska moj novi dom, kupili su kuću u Dubrovniku gdje smo proveli mnoga lijepa ljeta. Iako su na početku bili skeptični jer smo se Tome i ja brzo vjenčali, danas zajedno s nama uživaju na Vrgadi.

Uskoro krstimo Rozu, tako da obitelj stiže na otok, a moje prijateljice i ja smo već rezervirale let za Manchester za moj 40. rođendan, najavila je Laura.

Vrgada je njezinu obitelj, kaže, brzo zarobila. Oduševljava ih činjenica da na otoku nema automobila i kako se svi koriste karijolama i frezama za prijevoz.

– Čim je moja mama vidjela Tomu i način kako se pogledavamo odmah je znala da će »biti problema«. Ubrzo po preseljenju učlanila sam se u KUD »Skuti materini«, a sudjelujem i u svim otočkim programima i događanjima, kazala nam je.

Laura je i članica KUD-a “Skuti materini”, Foto: KUD “Skuti materini”

Malootočni život

Otočni joj život i običaji, dodaje, pašu. Obožava Vrgadu, njezinu usporenu svakodnevicu i običaje.

– Svoje sam mjesto pod suncem našla upravo na Vrgadi. Sve bih napravila za ovaj otok i ljude koji tu žive. Zajedno se veselimo, plačemo, čistimo i uređujemo otok. Organiziramo fešte, slavlja i blagdane. Kod nas dolazi i sv. Nikola i Djed Božićnjak, a u karijoli nose darove. Vrgada je savršena: niti prevelika, niti premala. Pomalo je izolirana, ali ipak blizu kopnu.

Iako se otok pomladio i obogatio djecom, moja je Roza jedina bebica na otoku. Drugo je najmlađe dijete već u drugom razredu, tako da već sada strahujemo za budućnost škole, požalila se Laura. U srednju školu zajedno će poći čak troje dječaka.

– Jure, Jakov i Dorijan zajedno će krenuti u srednjoškolsku avanturu, steći prva prijateljstva i okrenuti novu stranicu u životu. Ima dana kada brod danima ne plovi, što počesto znači da ni učiteljice ne mogu doći na posao, tako da se nastava održava online. I trudnicama je također teško kada se približe terminu, jer na vrijeme treba doći u Zadar kako nas porod, naročito ako je vrijeme loše, ne bi iznenadio kući, pojasnila nam je Laura teškoće malo otočne svakodnevice.

– Sjećam se dočeka koji su nam otočani priredili kada smo se s Rozom vratili iz rodilišta. Ona je prava zvijezda otoka, svi je poznaju i svi je vole. Unijela je dašak svježine u svakodnevicu ljudi koji su tu cijeli život. Kad smo stigli na otok dočekali su nas s velikim natpisom »Dobrodošla kući Roza«, što dokazuje da smo svi mi jedna velika obitelj.

Obožavam taj starinski mentalitet i činjenicu da nekog možeš nazvat u podne i u ponoć. Svi zajedno pazimo na djecu i držimo se one da cijelo selo odgaja djecu. Oni uživaju, trče po otoku, istražuju i plivaju, oduševljeno će Laura, zaključivši kako Vrgadu ne bi mijenjala ni za što na svijetu.