Maja s kćeri Editom Misirić - poznatom voditeljicom RTL televizije / Snimio Davor KOVAČEVIĆ
Dok se jutrom budem budila s osmijehom i budem sretna žena, do tada ću i raditi. Znate li vi što znači raditi posao koji voliš? Eh! Najljepša stvar koja postoji, kaže Misirić
povezane vijesti
Već samo ime Frizerskog ateliera Monet nagoviješta radost, sigurnost, iskustvo i, iznad svega – boje. Sretne i zadovoljne mušterije – to je cilj Monetove osnivačice Maje Misirić, poznate i utjecajne zagrebačke frizerke s karijerom dugom gotovo pola stoljeća. U Križu, nadomak Ivanić Grada, njezin je frizerski studio Uno, a u Vlaškoj 62 stanuje Monet – simbol za trend, klasiku i avangardu, odnosno – za sve što vam srce poželi. Maja je u Unu dopodne, a u Monetu popodne, neumorna je, znatiželjna i sretna žena, a kako i ne bi bila kad ona frizeraj ne radi, već ga živi.
– Na poslu sam dvanaest sati dnevno, nemam drugih obaveza, nemam muža pa ne moram voditi brigu o njemu, ha-ha, ali imam mačka! Djeca su mi već velika i, zapravo, bila sam počašćena odgajati ih u nekim drugim vremenima. Kada su oni bili mali, bilo je reda, odnosno tada si ga mogao postići. Mojim mlađim kolegicama danas, u tom smislu, doista nije lako, tvrdi Maja, a njena kći Edita, naša poznata novinarka i voditeljica, klima glavom uz osmijeh dok je majka frizira prije još jednog radnog dana ispred televizijskih kamera.
Životna podrška
Edita je, kaže Maja, simbol njenog salona, te uz sina, njena najveća životna podrška.
– Rijetko idem i na godišnji. Bude tu pokoje putovanje s prijateljicama, more, na primjer, ne volim, ali obožavam planine. Najviše volim kada se obitelj okupi baš u Križu, a svaki slobodan trenutak koristim za šetnju u prirodi koja mi predstavlja život.
U Križu ima dvoje zaposlenih frizera, a u Zagrebu jednu djelatnicu, pa je pitamo prihvaćaju li mušterije ruke njenih djelatnika ili žele isključivo njene?
– Treba ljude priviknuti, naviknuti ih i na moje zaposlene frizere. Teško je na početku, ali idemo korak po korak, uostalom, ja znanje rado dijelim – pa svi moji djelatnici, od kojih su neki sa mnom i više desetljeća, znaju što naše mušterije žele. Važno je, zapravo, dostignuti razinu sigurnosti. Imala sam naučnicu koja je jedva znala nekakve osnove, ali mušterije su je obožavale! I to je također bitno – da te vole i da ti vjeruju. Baš zbog tog kontakta s ljudima ja sam po cijele dane u svojim salonima, moram poput duha iz lampe kolati, ha, ha, kazuje Misirić.
Svojevremeno je posjedovala tri salona.
– Budila bih se ujutro, a nisam znala u kojem sam salonu dopodne, a u kojem popodne. Željela sam biti prisutna, s time da ne mislim da sam nezamjenjiva – nitko nije, ali ja doista živim ovaj posao. Jedan me vaš kolega jedared pitao – kako ste uspjeli tako dugo opstati? Tako što radim punim srcem, kao prvoga dana. Što bi moja Edita rekla – mama, ti grizeš! Djeci znam reći – molim vas, onoga trenutka kada više ne budem za ovaj posao – recite mi! Kada postanem onaj tip frizerke koja se konstantno žali na bolove i jedva radi svoj posao, tada se mislim umiroviti. A dok se jutrom budem budila s osmijehom i budem sretna žena, do tad ću i raditi. Znate li vi što znači raditi posao koji volite? Eh! Najljepša stvar koja postoji.
Frizerski je posao, tvrdi naša višestruko nagrađivana frizerka, pomalo čudan, iako to ljudi ne percipiraju. Sastoji se od tehničkog i kreativnog dijela.
– Tehnički dio, šišanje kao takvo, jest matematika, geometrija. Glava vam je okrugla, sve se reže pod određenim kutom. Kao što
matematičari cijeloga života vježbaju, tako i mi moramo. Pa ja sam, do pandemije COVID-19, svake godine s dvojicom kolega, 25 godina za redom, išla u London na edukaciju. Planiramo opet, samo da ovaj vrag nestane. Lijepo je što se možemo igrati s prelaskom te granice tehničkog i kreativnog, možemo zalaziti u apstrakcije i avangardne frizure koje doista znaju biti prava pravcata umjetnička djela, prepričava srčano Misirić i dodaje kako zna lijegati u krevet, dobiti ideju za frizuru, ustati i staviti je na papir, baš kao što to rade i ostali umjetnici jer, ako to ne napravite, ‘ideja je hitra i u tren oka pobjegne’.
Brojne nagrade
Nakon što je upisala prvi razred gimnazije – na majčin nagovor, jer majka nije htjela da ‘cijeli život pere tuđe, zmazane glave’, hodala je i obilazila frizerske salone. U najljepšem sjećanju ostali su joj tadašnji mirisi brijačnica i salona, a Maja o njima priča kao Proust o kolačićima madeleine te je, usprkos roditeljskim željama, uspjela upisati frizersku školu u Savskoj ulici i nikada nije požalila. Dapače, s osamnaest je godina otvorila svoj prvi salon, postavši tako najmlađa obrtnica u Jugoslaviji.
Kada su joj djeca odrasla, Maja se odlučila natjecati. Na prvom opatijskom natjecanju nije očekivala nagradu, ali je ona stigla. Poslije su se samo redale, a do danas je nagrađena više puta na najznačajnijim državnim natjecanjima u struci te se, pored spomenutog Londona, educira diljem Hrvatske i Europe.
Nezaobilazno pitanje jest usporedba prošlosti i sadašnjosti, u kontekstu njene struke.
– To je doista teško pitanje. Mladima je jednostavnije jer im je sve dostupno. Mi nismo imali ni Youtube ni internet. S druge strane, zahtjevnije je iz više razloga. Konkurencija je, primjerice, ogromna i moraš se, htio ne htio, nametnuti. Nekada, također, nije bilo toliko stilskih raznovrsnosti. Imali ste pet nijansi boja i rjeđe su se mijenjali trendovi, a danas ih jedva stignete pratiti, iako se sve nekako vrti u krug. Pored navedenog, mušterije su zahtjevnije no ikada prije. Niz je situacija učinilo svoje, a utjecaj medija na ljude je strašan. Pogledajte što žene danas rade od sebe – s obrvama poput klauna, prepune botoksa. Tko voli – nek’ izvoli, ali prije nije bilo toliko iskompleksiranih osoba, ili se to meni bar tako čini. Osim što su mušterije zahtjevnije, mi smo prije bili puno obzirniji. U moje doba pozdravljali smo s ‘klanjam se’ i ‘ljubim ruke’. Kada bi mušterija ušla u salon, šefica me ne bi ni pogledala, a ja sam već trčala kako bih primila kaput. Morale smo naći vremena za masažu vlasišta, pa čak i ruku. Pristup je bio drukčiji. Danas kada kažem djevojkama – dajte, malo izmasirajte mušteriju, one odmah viču kako nemaju vremena, kako se žure, kako im se ne da, i tako dalje.
Ostvarene želje
Maja je u životu imala dvije velike želje koje je i ostvarila. Prva je bila rad u školi, predavala je generacijama niz stručnih predmeta, od 1992. do 2005.
– Pa čak ta generacija 1992. od one 2001. ogromno se razlikovala. Dijelila sam znanje, ostavila sam traga i svoj sam san ispunila. Drugi san – raditi na Eurosongu. Strastvena sam obožavateljica tog natjecanja i uvijek sam razmišljala kako bi bilo divno pratiti nekoga od naših glazbenika. Na koncu se i to ostvarilo. Moje drage djevojke iz grupe Feminnem pratim već godinama. Sjećam se, četiri godine smo išli na Doru i nikako da pobijede. Te, za mene sudbonosne 2010. napokon se prvo mjesto obistinilo. Taj dolazak u Oslo golemo je iskustvo u struci. Doživjeti tu scenu kad uđeš prvi dan u Arenu – wow! Vjerujte, i sad me prolaze trnci. Deset dana smo bili tamo, svaki dan probe kao da program ide uživo. Bilo je suza i smijeha, ali ono što je neosporno – ogromno i neizmjerno znanje tada usvojih.
Oštar i dopadljiv duh Maje Misirić prirodno nam je nametnuo zaključak kako zasigurno postoji, pored dvije ostvarene, i treća velika profesionalna želja.
– Kako obožavam taj skulpturalni dio frizerstva, uvijek sam željela, uz nekog kipara, napraviti nekoliko takvih frizura koje bi rezultirale izložbom. Nadam se da će se to ostvariti.
Nije nam, za kraj razgovora, Misirić htjela otkriti tko joj je, između velikog broja naših slavnih osoba kojima je imala prilike raditi frizuru, ostao u najljepšem sjećanju.
– To vam, nažalost, ne mogu otkriti, ali bila bih nezahvalna kada uz Feminnem ne bih spomenula i Gelato sisters. Nedavno nas je napustio naš dragi Aki Rahimovski kojeg sam frizirala dvadeset godina. Sjećam se, prije jednog povratničkog koncerta u Domu sportova, meni su se ruke tresle. Ja njemu kažem: Aki, imam strašnu tremu, a on odgovara: Draga moja Majo, svaki pravi profesionalac uvijek ima tremu i to neka ti bude na čast.