Vrhi Ćićarije, crvena kuća za odmor i kuća Spod Korit, plava, idealne su za obiteljski ili pak aktivan odmor, za istraživanje obližnjih planinarskih, biciklističkih staza i penjališta, ujedno odlično ishodište za obilazak Istre.

Prvi su to i za sada jedini turistički smještajni kapaciteti u Brgudcu, a brgučkim turističkim lastama njihovi vlasnici Adriano Marković i Nataša Vidulin, životni i poslovni partneri iz Lovrana, nisu mogli nadjenuti bolja imena, u selu podno popularnog izletišta i izvora vode Korita i Brajkovog vrha, tisućnjaka Ćićarije, naselja koje je sa svojih 747 metara nadmorske visine najviše stalno naseljeno mjesto u Istarskoj županiji, na zapadnom ulazu u Park prirode Učka.

Kuća za odmor Vrhi Ćićarije

U proljetnom ugođaju

Ljeti više gostiju

Upravo su zakoračili u treću sezonu otkako se bave turizmom u Brgudcu, a prvi gosti, pamte kao danas, bili su im Talijani, iako po statistici nisu najzastupljeniji gosti. Među njima i mladi par iz Bologne. Studenta glazbe privuklo je što je u plavoj kući klavir, tako da je mogao svirati, a njegova je djevojka čitala. Uživali su u Brgudcu i odmarali se punih tjedan dana.

Kuća Spod Korita ima sedam ležajeva, a Vrhi Ćićarije četiri. Prva ideja Nataši i Adrianu bila je da se neće koncentrirati samo na dva mjeseca ljeti. Logično je bilo da će gosti dolaziti ljeti jer su na čistom zraku, u prirodi, mogu planinariti, šetati, biciklirati daleko od ljetnih gužvi u priobalju, ali je privatni i poslovni dvojac bio uvjeren da će im Brgudac biti zanimljiviji na proljeće i na jesen. Smještajni kapaciteti ipak se više pune ljeti, valjda po inerciji, kako obala, tako i kontinent, no sezona se produži sve do blagdana Svih svetih te oko Nove godine.

Domaćih gostiju više je u listopadu i studenom, uz njih u posezoni dolaze planinari, biciklisti, ali i penjači iz Češke i Mađarske. Strani gosti češći su ljeti i Brgudac im je baza za istraživanje unutrašnje Istre i ostalih područja Hrvatske, uživaju u odmoru i u gastronomiji. Idu i na more, ali im ono nije primarni motiv dolaska.

Brgučki iznajmljivači s lovranskom adresom pamte obitelj iz Litve, prvi je put došla u Hrvatsku i »ubola« baš Brgudac. Rado se sjećaju mladih gostiju iz Njemačke s osmomjesečnom kćerkicom. Vlakom su putovali do Beča, Torina, Genove, Pariza, Ljubljane, gdje su iznajmili auto i došli u Brgudac, odakle su odlazili na izlete po Hrvatskoj, u Zagreb, na Plitvička jezera.

Gostima se, kažu gotovo uglas naši sugovornici, prvenstveno sviđa način na koji su uredili kuće, u starinskom štihu, prevladavaju kamen i drvo. Dosta je restauriranog namještaja jer Adrianov brat Dino vrsni je majstor restaurator, ali i recikliranih predmeta. Gotovo svaki komad ima svoju priču, secesijska kovana ograda na balkonu, ormar koji je još 1908. godine deponiran u Deposito Mobili Fiume, kotač starog istarskog voza kao rasvjetno tijelo, kuhinjska vitirina stara moguće i 150 godina.

Svaki predmet ima svoju priču

Bira Brgučanka kao sajamski suvenir

Blagodati civilizacije

No, gostima su na raspolaganju i sve blagodati civilizacije, pa i hidromasažna kada u dvorištu. »Dragi Adriano! Kućica je savršena, nemoj se ljutiti na mene ako iskopiram tvoju da napravim istu ovakvu.« Zapisao je to Gibonni, koji se je početkom godine s društvom odmarao u crvenoj kući.

Stari Brgučani mukotrpno su koračali kroz povijest, na škrtom kraškom području, a na taj slobodoljubivi, gorštački način života, ponosni su njihovi nasljednici koji ga prenose iz generacije u generaciju. Nataša Vidulin jedna je od njih. Kao dijete dolazila je u Brgudac kod pranone Lucije Turković i none Ane Brajković.

– Nona Ana se s troje djece, mojom mamom, tetom i ujcom, svojevremeno preselila radi škole u Rukavac iznad Opatije. U Brugdcu je škola bila do trećeg razreda, a u Lanišću do osmog. Njen brat Josip koji je trbuhom za kruhom otišao u Australiju gdje je kopao poludrago kamenje, opale, pomogao joj je da kupi kuću preko Učke da bi se djeca mogla dalje školovati, prenijela je dio obiteljske povijesti Nataša.

– U Brgudcu je ostala prababa Lucija, Luce, i kada god smo mogli, vikendima i praznicima, dolazili bi u Brgudac. Nona Ana, obiteljskog nadimka Jadrićeva, radila je u Liburniji, u hotelu Ambasador i kada je otišla u mirovinu, odlučila se vratiti u Brgudac.

Voljela je obrađivati zemlju. Zemlja je izvrsna, niti je treba zalijevati, dovoljno je hladno da nema nametnika, ništa se ne tretira. Dan-danas, mi stavimo krumpir u zemlju i na jesen ga iskopamo, nema tu puno filozofije, kazala je Nataša i dodala da im njena mama Mirjana u svemu puno pomaže, a podrška su im i kćeri, 12-godišnja Iris i 15-godišnja Laura Vidulin Marković.

Oživili svoj san

Nameće se pitanje kako su se Lovranci, Primorci, odlučili na Natašinoj djedovini upustiti u jedan takav poslovni poduhvat u malom selu na Ćićariji, na kontinentu.

– Kuća je neko vrijeme bila zatvorena, zapuštena. Mamin brat kojemu je to sve pripalo, tako su se u obitelji dogovorili, vidio je da volimo Brgudac i ponudio je prije osam godina prodati je po vrlo fer uvjetima. Prva ideja bila je urediti je kako bismo imali nešto u Istri.

Ništa posebno ambiciozno, ali Adriano je u horoskopu ovan i često ide glavom kroz zid. Uz pomoć prijatelja krenuo je u temeljitu rekonstrukciju kuće i štale. Doslovno svu žbuku potukao je do golega kamika, sve grede, sve daske, obavijene stoljetnom prašinom, prebrusio, premazao impregnacijom za drvo.

Puno prijatelja pomagalo nam je u oživljavanju našeg sna. Bilo je to tri, četiri godine posla, jako puno fizičkog rada. Crvena kuća uređena je u nekoć ruševnoj štali. Kada smo uredili plavu kuću, zovemo je tako po plavim škurama, počeli su se u njoj slaviti rođendani, dječji, naši, organizirati fešte.

Svi su obožavali doći u Brgudac. Neki od naših prijatelja koji iznajmljuju apartmane na priobalju, govorili su nam da je tu lijepo i da bismo i mi mogli iznajmljivati.

Nismo se baš vidjeli u tome i zbog našeg osnovnog posla, salona namještaja 2MD u Iki kraj Opatije, no prelomili smo i krenuli. Moram reći da imamo najbolje susjede na svijetu. Teta Marija mladim talijanskim gostima pekla je palačinke.

Elvis je Austrijancima nabrao gljive sunčanice. Mi živimo u Lovranu, no prvi susjedi Saša Aleksić i Darija Brajković koji stalno žive u Brgudcu, na raspolaganju su kada zatreba. Našim gostima se, osim netaknute prirode, jako sviđaju upravo mještani Brgudca, domaćini, ali mislim da su ipak najveća prednost ono što uzimamo zdravo za gotovo, mir i tišina, uvjerena je Nataša.

Neočekivan gost na balkonu