Kristina Paunovski i Maja Kereš su prije 10 godina zajedno s kolegicom Katarinom Jurić osnovale ono što je danas poznati riječki plesni centar K2K. K2K je nedavno održao završnu ljetnu produkciju koja je na pozornicu Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku dovela i malene i odrasle, a ovim smo povodom iskoristili priliku da uhvatimo osnivačice između njihovih obrazovanja, programa i turneja u svijetu.

Kristina Paunovski upravo se vratila iz SAD-a gdje je pohađala šestotjedni program International Choreographers Residency (ICR) American Dance Festivala, a Maja Kereš u Rijeku se privremeno vratila iz Los Angelesa u kojem živi i radi kao plesačica i koreografkinja.

Partnerski odnos s plesom

Djevojke su nam ispričale mnogo toga o svom plesnom putu i o tome kakva iskustva donose kući, osvrnule su se na 10 godina svog plesnog centra, ali su nam rekle i gdje se vide za još jedno desetljeće. Pogađate, ima veze s plesom!

– Moja svjetska iskustva uvijek imaju veze s ljudima. Imaju veze s razvojem kriterija i stavova – prema sebi, plesu i okolini, a moje plesno putovanje odvelo me na različite kontinente i u različite gradove. Ali najviše od svega, obogatilo me, objašnjava Kristina koja je u plesne (i to jazz) vode uplovila 1998., nakon čega su ubrzo uslijedile druge plesne tehnike i prestižne edukacije i obrazovanja, kao ono u Amsterdamu – u Amsterdam School of the Arts, smjer Plesni pedagog, a dobila je i priliku voditi satove u plesnom studiju New Dance Studio Amsterdam.

Za nju je, kaže, ples svrha, ali na njezino poimanje plesa utječe jako puno faktora.

– Reći da mi je ples svrha, prvi mi je impuls. Ali to podrazumijeva puno dubljih stvari i unutarnjeg rada, cijeli jedan unutarnji svijet koji je vrlo senzibilan i promjenjiv. U njega s vremenom dolaze novi kriteriji, saznanja, okolnosti pa i nova poslovna etika i ponašanje, objašnjava, dodajući da joj ples ne znači isto sada kada ima 36 godina, i onda kad je imala 26.

– S plesom imamo partnerski odnos, zato što je jako uvjetovan našom fizičkom spremom, ali i dobi. Ples konstantno zahtijeva neko traganje za svrhom jer se on transformira, kaže Kristina.

Posljedice pandemije

Jedna takva okolnost koja utječe na ovu umjetnost svakako je bila pandemija. Tada su zatvoreni plesni centri, a društvene aktivnosti svedene su na minimum. Kako je ples prije svega društvena aktivnost, mnogi su plesači izgubili osjećaj identiteta, svrhe i pripadnosti.

– Mislim da je meni u razmišljanjima bilo ključno da shvatim da ples nije moj identitet, nego da je samo jedna od ekspresija mog identiteta, kaže Maja koja je u SAD-u ostvarila široko iskustvo surađujući s poznatim koreografima, redateljima, brendovima i glazbenicima, među kojima su Justin Timberlake i Billie Eillish.

– Baš zato što nam je bilo uskraćeno baš sve što se tiče društvenog dijela plesa – edukacije, satovi, posao – morala sam se uhvatiti za misao da ples nije moj identitet, nego da ga volim. Mislim da mi je to bila jedna jako vrijedna spoznaja, nakon čega je bilo lakše nastaviti kroz tu godinu. Zahvaljujem plesu jer me izgradio kao osobu, ali nije jedina stvar o meni, objasnila je Maja.

Svjetsko iskustvo donose u K2K

Kao što možda možemo pretpostaviti, biti plesač, odnosno plesačica, nije isto u Hrvatskoj ili u SAD-u. Kako su nam djevojke rekle, ondje te neće pitati koja ti je prava profesija kad im kažeš da si plesač, jer se u zemljama poput SAD-a plesače cijeni kao radnike i umjetnike te su puno bolje zaštićeni.

Situacija nije sjajna, ali postoje agencije i sindikati koji osiguravaju da se prava plesača poštuju i ispunjavaju. U Hrvatskoj to nije tako pa se i Maja i Kristina često nađu u situaciji da se njihovu profesiju ne shvaća ozbiljno, a pogotovo se ne uvažava sav trud i vrijeme koji se kriju iza jedne koreografije i performansa.

– Los Angeles je puno drukčiji što se tiče pristupa prema plesu i edukaciji, prema učenicima, projektima i općenito profesionalnosti. U L.A.-u sam ušla u svijet filmske i zabavne industrije, gdje mi je trebalo neko vrijeme da se naviknem koliko je različito od iskustava koje sam imala ovdje, objašnjava Maja.

I dalje u Rijeci

Sreća za Rijeku, jer su dvije ovako uspješne plesačice dale doprinos našem gradu. Kada su osnovale Plesni centar K2K, bile su fokusirane na to što mogu ponuditi novim generacijama te ih je to izdvojilo iz mase. Kako kažu, počele su toliko skromno da su samo tražile neki prostor i grupicu ljudi koja će biti voljna učiti od njih i primiti njihova iskustva i znanja koja su toliko željno htjele prenijeti. Sada, 10 godina poslije, najponosnije su na to što su mlađim generacijama uspjele prenijeti vjeru u sebe.

– Ponosni smo na činjenicu da smo bili zajednica koja je ohrabrila ljude da vjeruju u svoje snove, da se odluče na profesionalnu karijeru i profesionalnu edukaciju, kaže Kristina koja se u budućnosti i dalje vidi u Rijeci, uz želju da i dalje putuje, profesionalno se izgrađuje i ples transformira u različite medije.

Jer ipak, ples je dio njihovih identiteta i uvijek će to biti, bilo kao plesačice, koreografkinje ili edukatorice.

Zajedničko im je i da se u budućnosti vide i kao uzor drugima, sretne, uspješne i mudrije. Želimo im svu sreću na plesnom putu, a Rijeci poručujemo da bude ponosna što riječku plesnu scenu oblikuju dvije ovako talentirane i karizmatične plesačice i divne djevojke.