Foto: Martina GULIN
Izgledaju poput pravih beba, a kolekcionari su ih spremni platiti i tisuće dolara
povezane vijesti
Procjenjuje da bi joj dan od 72 sata, a i toliko možda, bio dostatan za posvetiti se svemu onom što je zanima, a kako dan na drugim zasad poznatim planetima, sve i da imaju uvjete za život, ne traje dulje, Martina Gulin, kreativka s mnoštvom interesa koja nikad nema mira, i dalje je Zemljanka i »žonglira« između svojih hobija i neobičnih zanimacija.
– Trenutno izrađujem te male komade namještaja od polimerne gline s drvenim elementima te ih oslikavam uljanim ili akrilnim bojama. To je bila jedna od mnogih ideja koju sam imala »na čekanju«. Jednostavno se pojavila želja da izradim ljupki, mali namještaj, nešto što će mi uljepšati ove sumorne dane i okupirati mi misli.
Tako sam napravila prvu antiknu stolicu, svidjela mi se pa sam drugu izradila malo detaljnije i bila još zadovoljnija, a onda sam zaključila da tu fale trosjed i stolić za kavu. A kakav je to stolić za kavu bez miljea!
Sad već gledam pridružiti im nove komade, pa ću se okušati i u radu s drvom, od kojeg ću pokušati izraditi neke minijaturne komade namještaja.
Dosad sam izradila tek jedan jednostavni krevetić u skali 1:12, a sve mi se čini da ću na kraju morati napraviti i cijelu kućicu za lutke. Uglavnom sam se držala izrade likova životinja, čovječuljaka i minijaturne hrane, pa je namještaj nešto skroz novo i uzbudljivo za mene, kaže Zadranka Martina koju je čudnovata 2020. potaknula završiti neke stare projekte i okušati se u nekim skroz novim kreativnim vodama.
Gizmo i bubeki
Dovršila sam tako i jedan roman koji je započet prije deset godina – možda će biti samo za ladicu, a možda se napokon ohrabrim i pošaljem ga nekom izdavaču. Počela sam učiti i kako se izrađuju plišane lutkice u kombinaciji s dijelovima od polimerne gline, i to je nešto čime se planiram puno aktivnije pozabaviti čim prilike to dopuste.
Pomalo, i vrlo šeprtljavo, ručno šivam te lutke od umjetnog krzna i polimerne gline. Zasad sam dovršila samo jednog lika inspiriranog Gizmom iz filma »Gremlini«, ali imam ideje i za mnoge druge originalne životinjice i nekoliko »radova u tijeku« koji još nisu za pokazivanje. U zadnje vrijeme kombiniram baš svakakve materijale koji su mi se nakupili u zalihama zadnjih godina.
Je li sada aktualniji Friki Fimo ili Friki’s Reborn Dolls? Čemu se više posvećujete, što se više traži?
– Zadnjih nekoliko godina prilično sam zapostavila rad s polimernim glinama – tu i tamo bih izradila nešto kad me baš udari inspiracija, ali uglavnom sam se više bavila lutkama. Zadnje što sam radila s glinom prije namještaja bile su male, stilizirane figurice koje zovem »bubeki«, odjevene u kostime mojih omiljenih likova iz filmova i crtića. I jedno i drugo ima svoju publiku. Lutke se možda sada više traže jer im je popularnost dosta narasla zadnjih godina, ali polimerna glina je ipak moja najveća ljubav kojoj ću se uvijek rado vraćati i koja mi daje najviše kreativne slobode.
Realistične lutke se koriste za izloge dječje odjeće i obuće, kao kolekcionarski i dekorativni predmeti, igračke, pa čak i kao terapeutsko pomagalo osobama s Alzheimerovom bolešću i demencijom, a koriste se i kao filmski, fotografski i kazališni rekviziti.
– Konkretno, moje lutke su »statirale« u nekoliko domaćih i stranih produkcija, primjerice u »Svinjarima« Ivana Livakovića, »Šuti!« Lukasa Nole, »Otoku ljubavi« Jasmile Žbanić, u serijama »Kud puklo da puklo« i »Zora dubrovačka«. »Provjereno« je koristilo moju lutku za snimanje priloga o opasnostima ostavljanja djece u zatvorenom autu na suncu.
Modeli za odjeću
Svako toliko u ljetnoj sezoni čitamo o djeci koja su stradala zbog pregrijavanja u autima jer su roditelji išli nešto »na brzinu obaviti«. Volim vjerovati da je taj prilog spasio život nekom djetetu.
Jednostavnije je i manje stresno imati na setu realističnu lutku umjesto prave bebe, posebno za snimanje nekih neugodnijih scena. Lutku možeš ostaviti sa strane i ne misliti na njezine potrebe – samo je namjestiš za scenu i, uz malo vješte montaže, ni ne primijeti se da nije »prava«. Što se fotografije tiče, ove lutke su sjajni modeli jer se mogu lako namjestiti.
U kombinaciji s odgovarajućom odjećom, pozadinom i kvalitetnim osvjetljenjem, ponekad je teško razaznati radi li se o živom modelu ili lutki. Znam za nekoliko ljudi koji ih koriste kao modele za fotografiranje svoje ručno rađene odjeće za bebe.
Tehnike i alati
Kako ste se počeli baviti tim »neobičnim« hobijem?
– Oslikavanjem lutaka počela sam se baviti prije desetak godina. Sve je počelo tako što sam slučajno na internetu naišla na takve lutke dok sam bila u potrazi za novim polimernim glinama. Njihov realizam me oduševio, a kako sam znatiželjna i volim isprobavati nove stvari, zanimalo me mogu li i ja izraditi nešto slično. Najprije sam neko vrijeme istraživala razne tehnike izrade, pratila iskustva na stranim forumima i raspitivala se o potrebnim materijalima. Trebalo je nekoliko mjeseci da pronađem online trgovine i prodavače koji su bili spremni svoje materijale poslati u Hrvatsku.
Počelo je s jednom lutkom, običnom, iako malo detaljnijom lutkom za igru, nekoliko iglica za filcanje, paketićem angora vune, nekoliko osnovnih uljanih boja, tri jednostavna kista i pakiranjem mekih kozmetičkih spužvica. Kad sam s tim reduciranim materijalima počela raditi na prvoj lutki, ugodno sam se iznenadila – tehnike o kojima sam čitala su mi jako brzo sjele, nabavila sam još nekoliko kompleta od vinila i počela graditi svoju kolekciju materijala i profesionalnijih alata za izradu pravih »reborn lutaka«. Inače, taj pojam »reborn doll« se kod nas često pogrešno prevodi kao »ponovno rođena beba«. Točnije bi bilo »rukom oslikana lutka« ili »retuširana lutka« jer ipak je riječ samo o – lutki.
Ugradnja kose opušta
S vremenom sam razvila vlastite tehnike oslikavanja i ugradnje kose, naučila puno iz vlastitih pogrešaka, uspjela sam čak rastopiti neke lutke u pećnici, i još uvijek učim. Za izradu jedne kvalitetne lutke potrebno je minimalno dvadeset sati koncentriranog rada, pa i puno više ako ugrađujem kosu, ali moram priznati da uživam u tome. Ugradnja kose i oslikavanje opuštaju, a poseban je osjećaj kad prazni, jednobojni komad vinila nakon nekolicine slojeva boje počne nalikovati na živo biće. Do zadnjeg sloja boje zapravo ne znam kako će neka lutka izgledati.
Od kojeg se materijala radi tijelo lutke, kako se postiže realističan izgled boje kože?
– Standardna lutka dolazi u dijelovima od posebnog, mekog vinila – u kompletu su obično glava, ruke i noge. Zatim je potrebno nabaviti i posebno krojeno tijelo baš za taj komplet jer veličine variraju od veličine nedonoščeta pa do lutaka veličine predškolske djece. Također postoje i modeli fantastičnih likova: vukodlaka, vilenjaka, Djeda Božićnjaka, Grincha, trolova, a i životinja kao što su praščići, psi, mačke, morske kornjače i majmunčići, no nešto su manje popularni.
Trup se izrađuje od lažnog antilopa u boji kože ili od jednostavnijih pamučnih tkanina. Zatim su potrebne i oči koje mogu biti staklene ili akrilne, komplet trepavica, posebno obrađena angora vuna ili ljudska kosa, i naravno, posebne uljane boje kojima će se postići realistični tonovi kože. Boje se u pećnici »vežu« za vinil, te nakon pečenja na određenoj temperaturi neće blijedjeti, ljuštiti se ili mijenjati intenzitet. Realistični tonovi kože postižu se suptilnim građenjem poluprozirnih slojeva uz pomoć teksturiranih spužvica, kistova različitih debljina i jako puno tapkanja da se slojevi sjedine.
Tako gotov komad dobije traženu »životnost« – počevši od plavičastih podtonova tamo gdje bi koža trebala biti tanka i providna, pa vena, žilica i kapilara, sve do sjenčanja na žljebovima i vrškova noktiju.
Rekordne cijene
O čemu ovisi koliku vrijednost među kolekcionarima postiže neka lutka?
– Vrijednost pojedinih lutaka ovisi o realizmu, materijalima, o tome koliko je komplet dijelova rijedak, o razvikanosti autora modela i oslikavatelja lutke. Iza samo jedne lutke, u stvari, stoji puno ljudi – autor koji je izradio originalan model u polimernoj glini, tvornica koja je izradila kalup i reproducirala dijelove u vinilu, uzgajivači životinja koji su obradili njihovu vunu, puhači stakla koji izrađuju oči, krojači, te konačno i sam slikar koji ju je dovršio i dao joj konačan, realističan izgled.
Kad se spoje kvalitetan autor modela i vješt oslikavatelj, mogu nastati prava umjetnička djela. Lutke koje postižu rekordne cijene su fantastično izrađene, često taj komplet dijelova tek bude lansiran na tržište, što obično rezultira visokim cijenama i većim interesom kupaca. Inače se cijene kvalitetnijih lutaka na svjetskom tržištu kreću od otprilike 450 dolara naviše, a rekord trenutno drži umjetnica Alexa Calvo s prototipom »Macie« autorice Cassie Brace koja je nedavno prodana na eBayu za vrtoglavih 7000 eura.
Postoji li u Hrvatskoj zanimanje za takve lutke?
– Interes svakako postoji, i sve je veći. Ljudi koji mi se javljaju s upitima i narudžbama dolaze iz svih dobnih skupina i lutke ih zanimaju iz različitih razloga, za potrebe snimanja neke scene, kao 3D portret nečijeg djeteta ili čak portret samih naručitelja kad su bili djeca, za neki umjetnički projekt ili najčešće kao kolekcionarski predmet ili poklon za djevojčicu.
Interaktivne mesožderke
Izradom »šašavih kreacija kojima želite usrećiti klince i klinceze, mame i tate, djevojke i dečke, braću i sestre, djedove i bake« bavite se već dvadesetak godina. U međuvremenu ste odrasli…
– Odrasla? Ma kakvi! Ako išta, još sam djetinjastija i šašavija nego prije. Jedna poprilična promjena u mom životu bila je selidba u komotniji stan koji malo po malo uređujem po svom guštu. Uredila sam si tako malu radionicu koja je majka svih nereda i u kojoj mi je ogroman gušt raditi i stvarati.
Moj se studij poprilično razvukao, ali to je razdoblje napokon iza mene, a diploma iz komparativne književnosti i češkog jezika Filozofskog fakulteta u Zagrebu je u ruci. I dalje pišem i fotografiram, iako u manjoj mjeri nego prije.
Dobar dio mog vremena odlazi, odnosno odlazio je prije pandemije na zborske probe. Pjevam altovsku dionicu u Akademskom zboru »Ivan Goran Kovačić«.
Čim sam diplomirala, otišla sam na audiciju i upala u zbor, kao da se nagradim. Pjevanje u »Kovačiću« mi je od rane mladosti bila velika želja i nisam požalila što sam otišla, bez obzira što tempo zna biti dosta zahtjevan, posebno pred veće koncerte. Pandemija i potres su nam pokvarili ovu sezonu, ali one prethodne su bile fantastične, sa sjajnim kolegama, s našim predivnim voditeljima i nizom čarobnih koncerata koje smo zajedno otpjevali.
Jedva čekam da se stvari vrate u normalu i da opet krenemo na probe i turneje. Ništa mi toliko ne napuni baterije kao kad ovladamo nekim prelijepim djelom iz klasične ere i prenesemo tu energiju i emociju publici.
Nadalje, pomalo se bavim i botanikom, ponajviše uzgojem biljaka mesožderki koje su mi strašno zanimljive i interaktivne. Prije dvije godine sam čak potegnula do Praga na međunarodnu izložbu biljaka mesožderki zgrabiti koju rijetku vrstu koja se ne da nabaviti kod nas. Iz koštice sam uzgojila i stabalca manga i avokada, no rano je još reći koliko ću biti uspješna u tome, s obzirom da su još prilično mlada i treba im vremena da se formiraju.
Eksperimenti u kuhinji
Za svoj gušt sviram i gitaru, to je moja velika ljubav još od kraja srednje škole. Planirala sam doseliti i svoj stari pianino iz Zadra, no zagrebački potres, a onda i petrinjski su nam razmrdali stubište pa se ne usudim organizirati selidbu sve dok to ne bude sanirano.
Otkako imam funkcionalnu kuhinju, shvatila sam i da obožavam kuhati i eksperimentirati s raznim jelima i slasticama. Kad god mi ponestane inspiracije za dekorativne predmete, preselim u kuhinju i tamo se prepustim muzama – sjeckam kapulu na mikrone, iskušavam začine, mijesim tijesto za kolače, naprosto pustim mozak na pašu. Jako volim kuhati za društvo, pa mi teško pada što se sada ne možemo družiti kao prije.
Ukratko, i dalje »žongliram« između hobija i poslova, mojih je interesa sve više i više i ponekad mi se čini da bi mi trebao barem 72-satni dan da se pozabavim baš svime čime bih htjela.
___
Snimila: Martina Gulin