Bila je sredina 1993. godine. Našli smo se u Pazinu, Milan Antolović, Dušan Gortan i ja. Svi smo bili članovi Poglavarstva Istarske županije koju je tada kao prvi istarski župan, uostalom i županija se kao teritorijalni pojam tek oformila, vodio Luciano Delbianco.

Milan je bio zadužen za poljoprivredu, Duško za promet, ja za europske integracije. Vozimo se tako lagano prema Puli, kad je Antolović krenuo elaborirati kako bi bilo dobro u Istri organizirati sajam vina kakve je nekad na Poluotoku organizirala Austro-Ugarska, kako naša vina to zaslužuju i kako bi to bilo dobro u njihovoj promociji, ali i u promociji Istre, a sad i županije uopće.

Bila mi je odmah zanimljiva ta ideja pa sam, vrativši se u vrijeme tadašnje, zapravo uzvratio pitanjem misli li da radimo nešto nalik na Vinitaly, jednu od najznačajnijih europskih vinskih smotra koja se održava u Veroni?

Dogodila se kratka stanka, nekoliko sekundi tišine u kojoj smo svi mi vrtjeli neku svoju ideju da bi Duško, koji je do tada šutio, zadužen za promet koji baš i ne bi trebao imati neke dodirne točke s vinom, ispalio – ma ljudi moji, ako Talijani imaju Vinitaly, neka se naša smotra zove – Vinistra!

Vinska osovina

Sjećanja su to koja nam je za nedavnog ocjenjivanja vina u povodu dvostrukog jubileja, 15. Svijeta malvazija i 30. Vinistre u porečkom hotelu Parentium Plava laguna iznio – Ivan Jakovčić.

I dok su se oko nas užurbano kretali suci navedenih analiza, kušanja i minucioznog ocjenjivanja, njih čak 50 iz 15 država, te se tim povodom pripremala prva konferencija za novinare posvećena velikoj obljetnici, 30. Vinistre koja će se održati između 10. i 12. svibnja, naša su se razmišljanja kretala prema okupljanju optimalne skupine ljudi, upravo onih vizionara koji su, zahvaljujući dakako i pozitivnom političkom okviru koji im je pružao IDS i već spomenuti, karizmatični, dugogodišnji njegov predsjednik Nino Jakovčić, stvorili čudo zvano Vinistra.

Dakako osnovni, inicijalni, silno poticajni impuls u takvom razmišljanju, pisanju teksta posvećenog tri desetljeća istarske vinske renesanse, dao nam je na svoj beskrajno elegantan i uvijek sugestivan način – Ivica Matošević. Apsolutni bard modernog ne istarskog ili hrvatskog, nego europskog vinarstva.

Ivica Matošević

Matošević je osoba koja je, kad je Hrvatska u pitanju posebno, dao vinu jedan do tada u nas neviđen kulturološki pečat. Često se susrećemo s pojmom »vinska kultura«, mada, budimo iskreni, mi koji se sjećamo i sedamdesetih, pa i osamdesetih godina prošlog stoljeća, kako je kod nas konzumacija, pa i proizvodnja vina, bila poprilično udaljena od bilo kakvih konotacija s kulturom. Matošević je taj koji je čitavu priču oko istarskih vina i središnje osi oko koje se sve vrti – malvazije – definirao kao rock’n’roll u njegovim najboljim danima.

Samorazumljivo, odmah uz Matoševića tu se automatski nalazi i – Gianfranco Kozlović, drugi dio te fantastične simbioze, najsnažnije istarske vinske osovine. I dok je Matošević dolazio s pulskog asfalta kao, realno, osoba bez značajnijih dodira s ishodištem, a to je u slučaju vina svakako vinogradarstvo, Kozlović je bio dio niza.

Niza ljudi koji su u vinogradima ispod Momjana uzgajali grožđe, radili vino i od njegove prodaje nekad bolje, no nažalost češće – loše živjeli.

Kako je k tome Gianfranco bio jedan od prvih polaznika porečke »Vinske Atene«, veleučilišta na kojem su se stjecale znanstvene spoznaje o vinogradarstvu i vinarstvu, jasno je kako je onom s čime se susretao on i generacije njegovih prethodnika želio dati – viši smisao.

Imati zemlju najveće je bogatstvo. Nju se tako mora i tretirati, razmišljao je tada, na počecima Vinistre mladi Franco Kozlović. Razmišlja tako i danas.

Minuciozni rad

U nastavku niza, dakako i u smislu predsjedničke funkcije nad Vinistrom, misaoni slijed vodio nas je putem Motovuna do Kaldira. Obitelj Benvenuti i njezin najeksponiraniji član – Nikola.

A kako na mladima svijet ostaje, pa zbog toga moraju podnositi dodatnu žrtvu kako bi svojim prethodnicima osigurali optimalne uvjete za druženje s predstavnicima medija, današnje ključne vedete Vinstre, predsjednik Luka Rossi i od 2021. godine njezin direktor Ivan Marić pozvali su nas u – Bajkine, tako da je vinarija Rossi postala pozornicom druženja, apsolutno povijesnog, na kojem smo prebirali po sjećanjima na povijest Vinistre, ali možda i u još većoj mjeri analizu njezinog utjecaja i dosega na vinsku scenu, kao i na pozitivan zemljopis, na brojnost i širinu koncentričnih krugova koji su se širili iz Istre i epicentra čitave priče Poreča.

– Povijesni skup? U medijskom smislu svakako da, ali morate znati da se mi u ovakvom, i širem sastavu, nalazimo jako često i da analiziramo baš sve pojedinosti koje utječu ili bi to mogle činiti na rad Vinistre. Luka i Ivan su nositelji najvažnijih funkcija, dok smo nas trojica, uz ostale, članovi nadzornog odbora Vinistre.

Znam da »na van« djeluje kako to ide nekako samo od sebe, dok je istina kako iza ovih trideset godina uspjeha Vinistre stoji beskrajno minuciozni, dakako i jednako toliko iscrpljujući rad. U samim svojim postavkama imali smo najviše ciljeve. Samo je najbolje za nas bilo dovoljno dobro.

Kad se osvrnem, vidim da smo u većini svih tih naših želja, pa i maštanja, uspjeli. I to nas čini sretnima i ponosnima. Ali – putovanje Vinistre se nastavlja, nadam se da nikad neće ni stati, naglasio nam je Matošević na početku druženja.

Nikola Benvenuti

Dobri učenici

Fantastični Bajkini. Optimalni, osunčani položaj u čijem se podnožju nalazi plodna, istina ne pretjerano velika dolina i zadnji kilometri rijeke Mirne prije njenog dodira s Jadranom u Antenalu. Brojni vinogradi, obrađena zemlja, obnovljene kuće. Zavrtimo li film četrdesetak godina unazad – suprotna priča.

Šuma je osvajala velikom brzinom, sela su se praznila jer iako je Poreč udaljen svega petnaestak kilometara, turizam je poput vakuuma uvlačio ljude iz tih krajeva na samu obalu mora. Poljoprivreda, vinogradarstvo – ma sve to u redu, ali pusti, već ćemo to nekako srediti kad završi »sezona«.

Taj magični pojam kojim se opisivao period od sredine lipnja do prvih dana rujna u kojem su se u Istru, ali samo na njezinu najužu obalnu crtu, slijevale rijeke milijuna turističkog novca. Srećom, dovoljno je brzo došao preokret, pa i politički, koji je ipak prioritete proširio i u nekim drugim pravcima.

– U jednoj mjeri nikad ne znate što vas na odabranom putu čeka. Nismo mi bili eksperti, ali krasila nas je velika sinergija. Osim središnje državne vlasti koja naše težnje za razvojem vinogradarstva i vinarstva nije baš »doživljavala«, sve je ostalo bilo optimalno.

Sredstava nismo dobivali iz državnog proračuna, ali smo zato, zahvaljujući razumijevanju županijske vlasti s kojom smo čitavo vrijeme Vinistre bili na istom putu, dolazili do poticajnih sredstava iz fondova Europske unije. Zapravo, u čitavom svom razvojnom putu referentna mjesta uvijek su bila na adresama koje su za pojedine segmente bile najznačajnije.

Prvi smo tako došli do Decantera gdje je pojavljivanje, bez obzira na moguće negativne rezultate, obavezno. Baš kao što smo i u publicističkom smislu, samim time i marketinškom kao posljedici pisanja o nama tamo gdje se stvaraju stavovi, u Istru dovodili najznačajnija imena te scene.

U taj se posao uključila te nam izdašno pomagala i Turistička zajednca Istarske županije koja je dakako u svemu vidjela i najbolju moguću promociju čitave Istre, ne samo njezinog priobalnog dijela. Naravno, učili smo od najboljih, ali bili smo i jako dobri učenici, ističe nam Matošević.

Kultura vina

Vrlo slično razmišlja i Kozlović. Zapravo, njih dvojica, što se godinama moglo vidjeti na samoj Vinistri na kojoj su oduvijek imali zajednički izložbeni prostor, svojevrsni su »jing-jang«. U dijelu svojih osobnosti frapantno su slični. Da bi opet u jednom nemalom dijelu bili jednako toliko različiti. U svakom slučaju naglašene osobnosti, bez čega uostalom i ne bi bilo uspješnosti projekta.

– Vinistra je sustav koji se neprestano gradi, strpljivo i pažljivo, uvijek s pogledom prema najnaprednijim iskustvima i znanstvenim podacima koji se mogu pronaći na globalnoj vinskoj sceni. To bi bila nekakva najvažnija premisa Vinistre, rekao nam je Matošević u uvodu razgovora, da bi se na njega odmah nadovezao Kozlović.

– Znali smo da moramo mijenjati stvari. Vinograd, vino, konoba, onako kako se to radilo oduvijek, nisu mogli biti temelj napretka. Ono što je bila pak naša važna karakteristika je spoznaja i ponašanje u kojem smo znali da mnogo toga ne znamo i da smo spremni učiti, preuzimati znanja od onih koji su ispred nas.

To se recimo lijepo vidi u tehnologiji, u opremanju naših podruma, u svim onim elementima bez kojih bi naše vino i dalje bilo od dobre sorte, od dobre zemlje i dobrih gospodara, ali na krivi način prerađeno i čuvano. Gdje bi se izgubilo sve ono dobro što u sebi ima.

Kad smo tako postavili priču i redoslijed stvari, i naše je vino, naša je malvazija mogla početi konkurirati najznačajnijim sortama svijeta, Istra je postala vinska regija u koju se dolazi kako bi se uživalo u dobrim vinima.

Priča o vinskom istarskom čudu nakon nekoliko godina, možda i desetak njih, počela se intenzivno širiti na okolne, bliže prostore Hrvatske, Slovenije i Italije da bi, ali i opet zahvaljujući djelovanju Vinistre, krenula na vrlo ozbiljno putovanje, i stotinama kilometara dalje.

– Jedna od jako važnih točki razvoja Vinistre bio je Zagreb. U njemu se osjećala potreba za razgovorom, prezentacijama, degustacijama dobrih vina. Veliko područje s oko milijun stanovnika, prirodno je imalo na tisuće onih koji su željeli uživati u vinima.

Mi smo im to omogućili i našim dolascima, degustacijama koje su se znale pretvoriti u istinska druženja prijatelja.

Naša su se vina počela jako tražiti u vinotekama i restoranima Zagreba, a krenuo je i suprotni val – dolazak zaljubljenika u vina iz Zagreba u Istru, pojašnjava nam Matošević koji je upravo u tom razvoju društvene vinske scene uživao, kako nam se čini, slično kao i u proizvodnji svojih vina ili odlukama da nakon Krunčića svoj posjed širi i na Grimaldu koju karakterizira bijela ili siva zemlja, ne crvena kojoj je uvijek moguća zamjerka nešto naglašenija mineralnost vina.

Kako je i isticao, za njega je vinarstvo uvijek bio i svojevrsni rock and roll, razvoj vinske kulture za njega je predstavljao i stvaranje jedne specifične subkulture koja se ogledala i na mnogim područjima klasične kulture: vino u književnosti, glazbi, slikarstvu…

Gianfranco Kozlović

Generacije

Teško je na neki način »držati uzde« razgovora u kojem oko sebe imate četiri naglašena vinska individualca iz tri generacije. Razgovor koji se ima dominantno držati obljetnice, biti na neki način prigodničarski, bježi u tisuću rukavaca. I to, da ne bi bilo zabune i »krivih misli«, vođen uz kavu i vodu.

– Vidim da Matoševića i Kozlovića, a tu je još i desetak drugih vinara, najviše s područja bivših općina Poreč i Buje, držite kao neku nultu generaciju, nukleus generaciju iz koje je izrasla moderna istarska vinska scena. U pravu ste jer iako smo brat i ja također dio tradicionalne Istre, kraja u kojem su generacije i generacije proizvodile vino, mi smo se najprije odlučili za – ekonomiju.

Ne za studij poljoprivrede. Vidjeli smo se u nekim drugim granama, u nekim drugim područjima u kojima ćemo stvarati osnovu svoje egzistencije. Naš je otac Livio bio vrsni vinar, imao je dobra vina, ali u prvoj svojoj fazi razvoja ličnosti nekako smo se vidjeli u ekonomiji.

A onda, zahvaljujući baš Vinistri za koju smo znali i pratili je od naših srednjoškolskih dana, odlučili smo se i sami upustiti u modernu vinarsku proizvodnju. Onako kako je to uvijek znao govoriti i Kozlović: imaš zemlju, napravi najbolje od onog što ti nudi.

K tome, Kaldir je svakako i jedna od najboljih istarskih mikrolokacija upravo za vinogradarstvo, tako da smo i mi, ulaganjem u agrotehničke mjere u vinogradu i u tehnologiju u podrumu, krenuli putem čiji je cilj uvijek bio proizvodnja vrhunskih vina, pojašnjava nam Nikola Benvenuti.

A kad smo se već dotaknuli generacijske priče, došao je red i na aktualnog predsjednika Vinistre, domaćina našeg razgovora o povijesti i za povijest istarskog vinarstva, Luku Rossija.

– Istina je, Vinistra je promijenila naše živote, promijenila je tretman istarske zemlje i poljoprivrede, stvorila je uvjete o kakvima su naši prethodnici mogli samo sanjati. Ja sam treća Vinistrina generacija, moja je mama primjerice zajedno s Kozlovićem bila ista studentska generacija na porečkom veleučilištu.

Čitavo vrijeme mog odrastanja baviti se vinogradarstvom nije bio mukotrpan posao za koji ne znaš što će ti na kraju donijeti, nego visokotehnološki, znanstveni pristup na području koje, ako mu se u cijelosti predaš, donosi i dobit, donosi i pristojan standard.

Kad nam je sve to poznato, kad znam da je kvaliteta mog osobnog života ovisna i zahvalna Vinistri, red je da se i ja angažiram, da svojim radom u Vinistri vratim dio onog što je ona meni i mojoj generaciji dala.

Netko bi rekao da mi nije bilo potrebno »uhvatiti« se funkcije predsjednika Vinistre jer je to vrlo zahtjevan i opsežan posao, da je to angažman koji oduzima mnogo vremena, za osobne i potrebe poslovanja naše tvrtke. Je, takav je, ali uvijek sam bio mišljenja da si dužan vratiti dio onog što si dobio.

Generacije prije nas, pa tako i ovdje prisutni, dale su nama, sada mi moramo vratiti jednim dijelom njima jer i dalje dakako posluju u okviru Vinistre, a u drugom dijelu održati i unaprijediti ono što smo naslijedi, kako bi jednako dobro ili bolje bilo i onima koji dolaze iza nas, pojasnio nam je svoje viđenje generacijske povezanosti članova Vinistre Luka Rossi.

Luka Rossi

Ista misao

Iako smo dakako i sami imali »bezbroj« kako saznanja, tako i razmišljanja o Vinistri, i kroz ovaj se razgovor jasno kristalizira jedna misao – sinergija, povezanost, zajedništvo.

– Naša je možda i najvažnija odlika bila da smo uspijevali u »nemogućoj misiji«. Vinari su vam veliki individualci, kreativci kao i osobe nešto naglašenije taštine. Svatko od nas misli da najbolje zna, da najbolje ulaže, da su mu najbolje poznate »sitnice« koje omogućavaju da upravo njegovo vino, njegova malvazija bude drukčija, bolja od ostalih.

I sad, kad tako pogledate stvari, pa tko nas može povezati, tko nas može udružiti?! A ipak se dogodilo da je, kako na početku tako i danas, svatko do nas dio svojih taština stavio na stranu kako bi nas ipak karakterizirala ista misao. Kako bismo bili igrači istog tima koji znaju da svatko od nas pomaže općem uspjehu, objašnjava nam Matošević.

Kozlović je sličnog mišljenja, a širenje ugleda Vinistre daje im najbolju potvrdu svega što su u ovih trideset godina učinili.

– Vinistra danas ima više od 120 članova. Istina, polovica je značajnijih, većih, jačih vinara, ljudi koji naglašenije participiraju u njezinim radu, druga polovica se, da tako kažem, možda još u svemu pomalo »traži«. Uvijek je tako bilo, uvijek je bilo onih koji su ušli u Vinistru, da bi nakon nekog vremena iz nje izašli.

Ona osnovna jezgra se drži, i to uspješno, svih ovih desetljeća. A kad k tome vidimo kako su u Istru došli i ljudi koji u njoj i s njom nisu ništa imali, kako dolaze upravo zbog proizvodnje vina i svega onog što znači i što je stvorila Vinistra, još nam je i draže. Mogu tako istaknuti Rožanića i Plišu, odnosno njihove vinarije kao jako dobar primjer, naglašava nam Kozlović.

Rossi pak u priču uključuje i – turistički aspekt.

– U Istri je danas velik broj jako dobrih kantina. Postoje i samo vinski turisti, ali njih nema ako nemate dobru ponudu. Njih u pravilu ne zanima doba godine, nije ih briga kakvo će biti vrijeme, hoće li padati kiša.

Zanima ih kvaliteta naših vina, stručno vodstvo, mogućnost razgovora, ali i sam ambijent u kojem će se jedan takav susret s vinarima, s podnebljem i vinima dogoditi. Danas Istra ima obilje takvih mjesta, jasno je da ima i mnogo takvih turista, baš kao što to omogućava i maksimu kojoj težimo, da što je više moguće vina bude »izvezeno« tako da se proda u samoj Istri, naglašava nam Rossi.

Poslovni iskorak

Korak po korak, kroz prostor i vrijeme, kroz »češljanje« činjenice da je Vinistra kao model preuzeta u čitavom nizu regija, od Hrvatske nadalje, da je Srbija zapravo »kopirala« modalitet ranih radova Vinistre, došli smo i do današnjih dana.

Vremena u kojem je Vinistra morala napraviti novi poslovni iskorak: morala je postati tvrtkom koja ima ne samo svoje članove, nego i tim koji je u poslovnom smislu vodi.

Ponajprije, da bi se napravilo taj pomak 2018. godine se donijelo Strategiju razvoja koja je podrazumijevala da svaki član Vinistre po svakoj prodanoj boci dio sredstava izdvaja za zajedničko poslovanje, sajamske nastupe i marketinške akcije.

Bio je to vrlo osjetljivi postupak koji je mogao rezultirati i negativno, tako da ga većina odbije, ali baš kao što ih je zajedništvo obilježilo na počecima, tako je to i danas.

– Bili smo u svemu iskreni, držali se principa. Kad smo uvodili i aktualnu strategiju, držali smo se modaliteta odlučivanja »jedan član, jedan glas«. Bez obzira što je to princip koji vrijedi za jednu jako produktivnu i u svakom smislu veliku Agrolagunu, kao i za vinare koji svoju proizvodnju imaju organiziranu na svega nekoliko hektara.

Različito se izdvaja, a benefiti su u velikoj mjeri isti za sve. Ali to je dio priče, to je ta socijalna i svaka druga osjetljivost koja omogućava zajedništvo bez nezadovoljstva, dodaje nam svoja razmišljanja Matošević.

Današnji nositelj i provoditelj Strategije i marketing plana istarskog vinogradarstva i vinarstva do 2030. godine je pak stručni, profesionalni tim Vinistre koji u Poreču uskoro useljava u nove prostorije.

– Ukupno nas je četvero, a podijeljeni smo tako da pokrivamo sve segmente koje tvrtka poput Vinistre mora zadovoljavati. Od marketinga, preko komunikacije s našim članovima pa sve do organizacije priredbi kojih je Vinistra nositelj ili participira u njima.

Dakako, tu smo kako bismo ispunjavali sve ono što osmišljava stručni tim na čelu s predsjednikom Rossijem, kako bismo maksimalno učinkovito dobre ideje prenosili u uspješna djela, pojašnjava nam Ivan Marić, direktor Vinistre.

Ivan Marić

Političari i vinari

Iako smo svi fokusirani na Vinistru kao središnju manifestaciju koja je oduvijek početak svibnja činila ljepšim, Marić objašnjava kako je najmanje desetak manifestacija na kojima je Vinistra značajno angažirana.

– Nakon Vinistre dolaze nam Dani otvorenih podruma, radimo i na nekim značajnim VIP eventima koji dodatno naglašavaju kvalitetu i privlačnost vina naših vinara – bilo da je riječ o odležanim malvazijama ili crnim vinima, tu su i dva najznačajnija međunarodna sajma, europski je Prowein u Düsseldorfu, drugi je regionalnog karaktera Wine Vision u Beogradu, pa En primeur naših malvazija u Zagrebu.

Jako je mnogo posla, ali baš kako ste sve ovo vrijeme razgovora mogli čuti od naših vinara, i nas u tom dijelu poslovanja Vinistre karakteriziraju ista razmišljanja, ista energija, radni i voljni moment, ma karakterizira nas, sve zajedno, ista – emocija, zaključio je naš razgovor Marić.

Malvazija templara, Rossijeva, odležana, iz 2022. Grand cru, najbolji položaji, vinogradi oko Bajkini. A moglo je biti da umjesto starih loza i templare bude – boška. Šuma, nered, divljina. Srećom, nakon formiranja županija 1993. godine u isti su automobil ušli Milan, Duško i Nino.

Zahvaljujući njima i vinarima, automobil je najprije prerastao u kurijeru, danas je to kompozicija vlaka. Ime joj je Vinistra 30. S time da će broj putnika i godine života rasti. Stalno i stabilno. Priču i povijest na stranu.

Ovogodišnje ocjenjivanje vina i jakih alkoholnih pića, da baš ono s početka travnja u porečkom Hotelu Parentium Plava Laguna koje je brojem uzoraka srušilo sve rekorde za koji tjedan, u petak 10. svibnja otvara svoja vrata. Vinistra open, 30. put. Pusti priču, čašu u ruke, radost u dušu. Vino. Oduvijek i zauvijek izvor radosti. I ponekog mamurluka, istina. Ali mamurluci za dan prolaze, Vinistra ostaje. Zauvijek.