Kivi ili aktinidija voćka je koja se udomaćila u gotovo svakom našem vrtu. Ima niz prednosti nad ostalim voćkama, među kojima je otpornost na bolesti, dugovječnost, lako održavanje, atraktivan izgled i odlična sjena koju stvara u najtoplije doba godine, višemjesečno čuvanje ploda nakon berbe, visok sadržaj vitamina C u plodu, i to u doba godine kada nam je najpotrebniji i zbog mogućnosti organskog uzgoja.

Nije stoga čudno što je ova voćna vrsta, najprije uzgajana na Novom Zelandu, postala omiljena i u našim krajevima. Kivi dobro podnosi i zimu, do -10 °C. Na hladnoću je malo osjetljiviji u vrijeme početka vegetacije, no u to vrijeme kod nas temperatura rijetko pada na -1,5°C. I plodovi, ako nisu na vrijeme obrani, mogu stradati od jesenskog mraza. Stoga je važno znati kada početi s berbom kivija.

Dosta je teško odrediti vrijeme berbe jer se na plodu s vanjske strane to ne vidi. Dobro bi bilo imati refraktometar kojim bi se točno moglo odrediti kada je količina šećera u plodu dostigla poželjnu razinu, (oko 6,5 posto ili više), ali ako ga nemamo, moramo se osloniti na vlastito iskustvo.

Kivi dostiže svoju punu veličinu u kolovozu, ali sazrijeva tek krajem listopada ili početkom studenog, kada mu sjemenke poprime crnu boju i popne se razina šećera u plodu.

Iako će plodovi i na drvetu s vremenom omekšati, sladak okus im se neće razviti sve dok razina šećera u njima ne dostigne oko 6 do 8 posto. Škrob u plodovima pretvara se u šećer i tek tada kada im se količina šećera popne na 12 do 15 posto, plodovi će biti spremni za konzumaciju.

Kivi koji je sazrio na drvetu ima najbolji okus, ali se slabije čuva. U komercijalnom uzgoju sav se kivi bere istodobno, ali vrtlari koji imaju samo nekoliko sadnica mogu ga brati selektivno, počev već od kraja rujna, puštajući manje plodove da porastu.

Za razliku od ostalog voća, kivi sazrijeva tek nakon što ga se ubere. Treba ga pažljivo brati, jer svako oštećenje ili gnječenje ploda smanjit će mu vijek trajanja.

Plodovi koji su pažljivo i na vrijeme ubrani mogu se čuvati do 6 mjeseci, na zaštićenom i hladnom mjestu, s visokom vlagom u zraku, odvojeno od ostalog zrelog voća, jer plin etilen koji ono razvija može ubrzati propadanje kivija. Što je hladnije mjesto na kojem se čuva, to će kivi duže ostati svjež.

Dobro ga je pohraniti u izbušene plastične vrećice, jer u njima će imati dovoljno vlage, a ako želimo da prije sazri, u njih možemo dodati jabuku. Sazrijeti će i na sobnoj temperaturi, samo će to možda potrajati malo dulje.

Uzgoj kivija inače nije zahtjevan. Jedino mu treba osigurati mnogo vlage tijekom sezone rasta, pogotovo u vrijeme kada je niska relativna vlaga zraka i visoke ljetne temperature, kao što smo imali proteklog ljeta. Kivi ne podnosi sušu.

Tlo mora biti dobro drenirano i neutralne reakcije i ne bi trebalo dodavati aktivno vapno. Korijen kivija je postavljen plitko, pa mu treba dosta gnojiva. Mladi izboji osjetljivi su na vjetar, zato kivi treba saditi na položajima zaštićenim od vjetra ili se podižu vjetrozaštitni pojasevi.

Kod rezidbe kivija treba znati da postoje dvije vrste pupova: mješoviti pupovi koji daju vegetativne i generativne organe, te drvni pupovi koji daju samo vegetativne organe. Iz drvnih pupova pojav­ljuju se izboji na kojima nema cvijeta, pa ni roda. Zimska rezidba provodi se u siječnju ili veljači, najbolje 20 – 30 dana prije početka vegetacije.

Ljetnom rezidbom odstranjuje se 70 – 80 posto od ukupne mase koja se reže tijekom jedne godine, radi lakšeg prozračivanja krošnje i prodiranja sunčevih zraka do mladica.

Tijekom jedne godine obično se provode tri zelene rezidbe: u travnju ili svibnju, druga nakon cvatnje, prije intenzivnog rasta ploda, a treća rezidba obavlja se početkom kolovoza ili ranije.