Oduvijek nas je fascinirala hrana, bilo da se radi o prepoznatljivim domaćim mirisima, egzotičnim začinima ili pak neobičnim tradicijama stranih kultura koje pružaju sasvim nova gastronomska iskustva. Kulturalne razlike možda stvaraju granice i dijele jedan narod od drugoga, ali hrana je ta koja spaja jer teško će se pronaći bolji način za stvaranje novih poznanstava od razmjene riječi uz dobar obrok koji će strance pretvoriti u prijatelje.

Postoji mogućnost isprobavanja namirnica koje neće svakome odgovarati, a netko će možda povikati i da je pojeo nešto »odvratno«. Iako strogo zagovaramo da se za hranu takav izraz ne bi trebao koristiti, mišljenja i principi potpuno se mijenjaju ulaskom u Muzej odvratne hrane smješten u švedskom Malmöu. Kada umjesto ulaznice dobijete kartonsku vrećicu za slučaj povraćanja, postaje jasno da ste zakoračili u svijet gdje ćete testirati vlastita osjetila do iznemoglosti.

Foto: Discusting Food Museum

Natpis govori više od tisuću riječi

Dobar potez

Prvo na redu bit će osjetilo njuha jer će vas sa svih strana zapahnuti mirisi različitih obroka što se diljem planeta smatraju tradicionalnima, a onda ćete pogledati natpis nasred muzeja na kojem stoji da je »prošlo nula dana od posljednjeg posjetitelja koji se ispovraćao« pa će vam, htjeli-ne htjeli, proraditi nelagoda u želucu.

Izložba u Muzeju odvratne hrane broji 80 »najodvratnijih« namirnica svijeta, a avanturisti će cijeniti što mogu pomirisati i isprobati neke od njih. Ukoliko vas zanima miris duriana, ili možda najsmrdljivijeg sira na svijetu, ili pak slastice napravljene od kemikalija za čišćenje metala, onda je adresa muzeja vaša iduća gastro oaza.

Organizacijski psiholog i um iza projekta, Samuel West, objašnjava da Muzej odvratne hrane zapravo šalje važnu poruku o očuvanju okoliša.

– Nisam vegetarijanac niti vegan, ali mislim da ne radim dovoljno da bih ‘spasio planet’. Pročitao sam članak u kojem stoji da ćemo najjači pozitivan utjecaj na okoliš i globalno zatopljenje napraviti ako jedemo manje mesa. Eh sad, ekološki prihvatljivija hrana poput insekata i mesa uzgojenog u laboratoriju može biti opcija, ali te nam se namirnice još uvijek gade.

Samuel West

Vrećica umjesto ulaznice

Počeo sam razmišljati o tome mogu li iskoristiti svoja nova otkrića za izložbu kojom bih stvorio nešto utjecajno ljudima koji se ne identificiraju kao aktivisti. Napravimo li izložbu na temu da je meso loše pa zato treba jesti insekte, ništa se ne bi dogodilo. Ali, napravimo li izložbu o nečem odvratnom… Gađenje je nešto s čime se svi možemo povezati, kazao je West o tome kako je došao na ideju otvaranja Muzeja odvratne hrane.

Priznati se mora da je napravio dobar potez jer Muzej odvratne hrane vrvi posjetiteljima koji hodaju s vrećicama za povraćanje i zainteresirano istražuju brojne namirnice ispred njih. Poput gusjenice Gonimbrasia belina iz Južne Afrike koja se konzumira kao »visokoproteinska grickalica« ili pak kolača Kunga s istoka Afrike koja se sastoji od gusto stisnutih mušica.

Krenemo li u potražnju za odvratnim namirnicama bliže Hrvatskoj, doći ćemo do ovčjeg sira Casa Marzu koji stiže sa Sardinije. Riječ je o peccorino siru koji se izreže u sredini i ostavi na otvorenom tako da bi muhe mogle položiti jajašca. Dok se larve goste sirom, njihovi enzimi rastvaraju masnoće sira, a pritom valja napomenuti da se ovaj sir tako i poslužuje – s mnoštvom živih crva u sredini. Zgodno je znati da je zabranjen u Europskoj uniji.

Izložena je i tzv. »jestiva« tarantula jer prženi se pauk smatra regionalnom delikatesom u Kambodži gdje ih nazivaju »a – ping« i veličine su ljudskog dlana. Tko zna može li se spomenuti obrok upariti s vinom koje stiže iz Japana, a napravljen je od zmije otrovnice. Postupak je prilično brutalan jer se zmija hladi sve dok se ne onesvijesti, a zatim joj se vade iznutrice, nakon čega se šiva. U trenutku kada se zmija odmrzne, nakratko se budi i zauzima agresivnu pozu zbog koje se životinju vraća u bocu.

Casu Marzu

Black pudding ili krvavice

Liker tri penisa

Jaja mladih djevaca

Posebna pažnja posjetitelja usmjerena je na »jaja mladih djevaca« koja se kao specijalitet poslužuju u Kini. Doslovni je prijevod malo nepraktičan pa valja razjasniti da je riječ o jajima koja se kuhaju u mokraći dječaka (djevaca) koja se skuplja u školama i marketima u postavljene kante. Tvrdo kuhana jaja nastavljaju se kuhati dok ne popucaju i ne upiju urin, a na kineskom se nazivaju »tong zi dan« i smatraju se kulturnim nasljeđem.

Još jedna »delikatesa« je šišmiš koji se redovito konzumira na Tajlandu, u Indoneziji, Vijetnamu, Guamu i duž jugoistočne Azije, a preko 100 tisuća šišmiša prodaje se na godišnjoj razini u Ghani. U Guamu je vrlo popularna juha od šišmiša koji su zbog pretjeranog lova izumrli. Šišmiši u Guamu jedu velike količine sjemenki cikadolike i akumuliraju značajne količine toksina koji kod ljudi izazivaju smrtonosnu neurodegenerativnu bolest sličnu Parkinsonu i Alzheimeru što je bio vodeći uzrok smrti naroda Chamorro u Guamu između 1945. i 1956. godine.

Za jelo su popularni i šišmiši potkovice, vrste kod čija je dva primjerka u hladnjaku u Kambodži pronađen koronavirus SARS CoV-2 (uzrok bolesti COVID-19). Isti je virus pronađen i u smrznutom izmetu spomenutih šišmiša u Japanu te u dva šišmiša u kineskom Yunnanu.

Akutaq ili aljaški sladoled

Mopane crvi

Mliječne formule

SANDA: Bilo je nekoliko tijesnih situacija

Sreća je što se na ulazu u Muzej odvratne hrane dobiva vrećica za povraćanje jer bilo je nekoliko »tijesnih« situacija. Izložena odvratna hrana jedan je od brojnih dokaza kulturalnih različitosti diljem svijeta, a iako shvaćamo da nam se »okusi razlikuju«, ne možemo se pomiriti s činjenicom da je jedno od najpopularnijih vrsta mesa u Kini, meso psa.

Unatoč neugodnim mirisima i mnoštvu hrane kojoj ne bih prišla vilicom, nožem ili žlicom, vidjeti izračun da se u svijetu godišnje pojede 25 milijuna pasa te da je Kina najveći potrošač psećeg mesa, posebno je bolan poraz. Nevjerojatna je okrutnost nad brojnim životinjama prisutna u svim kulturama, uključujući i našu, ali opisi o tome kako nastaje vino od malih miševa koji umiru u boci punoj alkohola ili pak hobotnice koja se živa reže i poslužuje u restoranima, doista je posebno mučno.

Iako se nisam ohrabrila na probavanje ničega, morala sam »gurnuti« nos u staklenke kraj izložene hrane u kojima je sačuvan njihov miris. Nisam sigurna je li mi teže »sjeo« miris duriana, najsmrdljivijeg voća na svijetu ili pak švedskih haringi Surströmming. Sjetih se pritom slučaja u Njemačkoj kada je najmodavac izbacio najmoprimca bez najave nakon što je na stubištu zgrade otvorio konzervu haringi.

Konzervirane haringe

Ovčje oko u soku

Kada ga je najmoprimac doveo na sud, presuđeno je u korist najmodavca nakon što je njegov odvjetnik pred svima otvorio konzervu. Kraj mnogih se namirnica nije nalazila staklenka s mirisom što je možda još i bolje jer, što očekivati od izloženog »bikovog penisa«, »larvi« ili juhe s ovčjim okom?

Uz odvratnu hranu i još odvratnije načine njezine pripreme, Muzej se osvrnuo i na ono što volimo nazvati »tihim otrovima«. Pop tarts, SPAM i gumeni bomboni možda nisu najodvratnija hrana na svijetu, ali izloženi su zbog njihove loše nutritivne vrijednosti. Primjerice, američki SPAM, odnosno konzervirani mesni proizvod sličan mesnom naresku, postao je slavan tijekom Drugog svjetskog rata kada se davao vojnicima jer je bogat mastima, a bez hladnjaka može trajati – zauvijek.

Gumeni bomboni pak izrađuju se od želatine koja nastaje kuhanjem otpada od životinja jer kuhanjem ostataka kostiju i kože rastvara se kolagen koji stvara želatinu. Popularna (američka) slastica Pop tarts dostupna je u različitim okusima i bojama, a »ojačana« je sa sedam vitamina i minerala.

Okus jagode sadrži i »pravo voće«, odnosno do 2 posto prave jagode. Zanimljiv je raskorak od groznog sira s crvima do popularnih slastica u svrhu promicanja različitih stupnjeva »odvratnosti«, bilo prema tradicionalnim jelima za koja se uvijek pitamo kako je netko došao na ideju to napraviti do vrlo popularnih slatkiša koji su lijepi i privlačni pa ih, unatoč njihovoj štetnosti, nitko ne bi smatrao »odvratnom« hranom.

Tko bi rekao da će se u Muzeju odvratne hrane naći i gumeni bomboni

Bikovi testisi

LUCIJA: Što fali običnoj vodi?

Iako se dičim time da nisam gadljiva, ovaj muzej bio je poseban izazov za osjetila, ali i za um, jer na sam pogled određenih jela bilo je začudno uopće konceptualizirati kako je tekao proces da je upravo to što vidimo postalo – hrana. Jedna od takvih neobičnosti i stvar koja mi je nastavila danima nakon trenirati moždane vijuge bio je jedan od prvih »eksponata« koje smo ugledale.

U prostoru je, uz jedan od zidova, stajao stakleni sanduk u kojem se nalazio nekakav prozirnkast sadržaj jantarne boje. Davši samoj sebi priliku pogađanja što bi to moglo biti, a uopće ne izgleda »odvratno«, moram priznati da sam bila miljama daleko od točnog odgovora. Naime, radilo se o prikazu melifikacije čovjeka (pripremite se na grafičke mentalne reprezentacije!).

Ono u što smo gledale bila je replika drevne ljekovite tvari koja je nastajala umakanjem ljudskog leša u med, a kada bi se tijelo potpuno dezintegriralo, dobivena supstanca koristila se za liječenje slomljenih udova. Inače, melifikacija je bila praksa samožrtvovanja gdje je osoba prestajala jesti sve osim meda dok nije umrla od pothranjenosti, a potom su ostaci stoljeće ležali u kamenom lijesu u medu. Spisateljski registar opisa mi je prazan, pa ću radije ostaviti vašoj mašti kao zadatak, te kormilo ove priče okrećem k još nečemu od čega sam se naježila onda, a i u trenutku pisanja ovih redaka – nsenene.

Durian

Kumis

Iako me naziv nasmijao, shvativši da gledam u pržene skakavce, osmijeh se rapidno razvio u onaj kiseli, a svaka dlačica na potiljku se naježila. U Ugandi, ovo je omiljena grickalica u barovima, a kažu da sjajno ide uz pivo i gin. Nekoć je ženama bilo zabranjeno jesti ih jer se vjerovalo da će u tom slučaju roditi djecu s deformiranim glavama nalik onima skakavaca. Ako mene pitate, u ovom slučaju biti žena bila je poseban privilegij…

Uz to, pržene smrdljive martine, već spomenuti SPAM koji izgleda kao gastrokriminal u konzervi, omlet od mozga koji ne bih kušala niti da mi garantira deset ekstra IQ bodova, kao eksponat ovdje se pronašao i tatarski biftek. Uz dužno poštovanje svim ljubiteljima ovog jela, za konzumaciju istog valja imati veliko povjerenje u ruke koje ga spremaju, jer u suprotnom jedna od potencijalnih zaraza može biti trakavica, parazit koji može doseći i do nekoliko metara, a u tijelu čovjeka može živjeti do 25 godina. Osobno – ne, hvala!

Čovjek bi pomislio da je najbolji potez prijeći u »vege« tim, ali i tu je čini se teren podosta sklizak! Hodajući tako muzejom vidjeh tofu, ispred kojeg je stajao epitet »stinky« (u prijevodu: smrdljiv). Pomislih: »Volim tofu, koliko smrdljiv doista može biti?«. Odvažila sam se doznati uronivši naivno nos u staklenku, i nakon što me oplahnuo smrad nalik stotini udruženih smrdljivih stopala pomiješanih sa starim i vlažnim čarapama, pomislila sam da je ponekad jednostavno mudro biti manje radoznao. Za vlastitu dobrobit.

Vlastitu sekciju impresija zaključiti ću gomutrom, kravljim urinom. U Indiji je pijenje kravljeg urina praksa već tisućama godina, a prema ajurvedskim praksama smatra se posebno korisnim u liječenju psorijaze, gube, bolesti jetre, pa čak i raka. Ovaj versatilni napitak također se koristi i za pranje podova. U ajurvedu ne ulazim, no u kategoriji svakodnevnog uživanja u bilo čijoj mokraći pitam se: što fali običnoj vodi?

Gomutra

Francuski Époisses sir