Bit’ će da je krivo ime kafića. Ili letak što nabraja dobrobiti pletenje. Ili je kriva sugestivna usmena predaja. Štrikeraj café!

Kako odoljeti tako zavodljivu imenu. Pleti i osjećaj se bolje. Kako ostati imun na išta što garantira da se osjećaš bolje!? A poruka ‘pleti i druži se’! To je najjači vab. Nema druge nego poći u Štrikeraj café.

Nema druge nego put Udruge i Centra Ozana, tamo gdje je glavni cilj poboljšanje kvalitete života mladim i odraslim osobama s intelektualnim teškoćama i njihovim obiteljima. Tamo je Štrikeraj café. Tamo je Sandra Kerovec, voditeljica Štrikeraj caféa, i tamo su korisnici: Vjeko, Luka, Iskra, Nikolina, Ilijana. Nema Željka i Miljenka, prehlada ih je ulovila, ali red je da ih se spomene.

Vjeko je kafe majstor. U maniri pravog domaćina odmah ‘gosta’ nudi kavom, sokom. Luka se ne da smesti, on tepišić tka. Ilijana vrijedno plete, a Nikolina strpljivo čeka da joj vratimo Sandru koju smo joj oteli u pola njihova posla. Iskra kontrolira Vjekin hod po kuhinjici prije nego se ulovila svog pletiva. A i Vjeko će se, kad posluži kavu, vratiti izradi dugačkog šala, dugačkog, ali ne i najvećeg kojeg je ispleo.

– Program Štrikeraj caféa je započeo 2013. godine. Prvih godinu dana nalazili smo se isključivo četvrtkom poslijepodne, a onda smo dobili sredstva preko Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike za trogodišnji program i sad smo već u četvrtom ciklusu tog trogodišnjeg programa – priča nam Sandra.

Neki od spomenutih korisnika tu su od samog početka programa Štrikeraj caféa, jer im se jednostavno program sviđa. Vjeko je tu od početka, Nikolina također. Luka odnedavno.

– Luka, pa tebi su dali najteži zadatak – velimo.

– To je njegova najveća ljubav, tkanje – pojašnjava Sandra.

Pitamo Luku što će to na koncu biti?

– Stolnjak – k’o iz topa će on.

– Neće to biti stolnjak. Bit će neki mali tepih – nježno će Sandra.

Ma, ne sviđa se to Luki. Sve se čini da će to ipak biti stolnjak.

Osmijeh od uha do uha – Sandra Kerovec i naš novinar Siniša Pavić

Opuštajuće druženje

A zašto Štrikeraj, zašto štrikanje? Na neki način kriv je onaj prostor što ga Ozana ima koji ulaz dalje u Vukovarskoj ulici. Tamo je sve počelo.

– Taj prostor je imao dio koji nam se činio idealan za pokretanje inkluzivnog tipa radionice, mjesta gdje nam mogu doći i pridružiti nam se ljudi izvana. Štrikanje se samo po sebi nametnulo kao aktivnost koju je vrlo lako provoditi kroz razgovor, zato što svatko bira svoj tempo i svatko ima veliku mogućnost izbora što će raditi. Sve projekte osmišljavamo tako da imaju više razina, od najjednostavnije do one najsloženije, za one koji imaju interes tu svoju vještinu razvijati dalje. Važno nam je da se svi tu nađu i da svi u tome ravnopravno sudjeluju – pojašnjava Sandra.

Vrata Štrikeraja su svaki dan otvorena, ponedjeljkom i petkom ujutro, a utorkom, srijedom i četvrtkom popodne. Gostima, a tako korisnici i Sandra zovu ljude sa strane, te članove lokalne zajednice što dolaze što štrikati što družiti se, termin četvrtkom posebno je drag. Samo, zašto dolaze i što goste zadrži u Štrikeraju?

– Morat ćete to njih pitati, ali mislim da je ono što ih zadrži atmosfera i druženje. A ono što ih u početku privuče je vjerojatno mogućnost da dobiju besplatnu poduku, baš kao i to što ovdje u bilo kom trenutku mogu dobiti podršku za to što rade i što ih zanima – veli Sandra.

Privlači ih još nešto, činjenica da je Štrikeraj unatrag par godina pokrenuo inicijative da je sve što se tu radi namijenjeno nekoj drugoj ranjenoj populaciji.

– Mi osmislimo neki proizvod koji nekome poklanjamo. I to je ono što ljude privuče, to da rad svojih ruku mogu namijeniti u dobru svrhu. Jako puno je ljudi koji vole štrikati, znaju štrikatu, vole heklati, ali ne znaju što bi s tim. Mi smo im se pokazali kao dobra poveznica, jer smo im dali ideju što mogu raditi – objašnjava Sandra.

Pritom je, kako kaže, sam ručni rad, sama aktivnost opuštajuća, a sve je tim vrjednije ako tome dodate dobru i plemenitu svrhu.

– Trenutno smo u projektu koji smo započeli 2021. godine. Zove se »Isprepletene ruke« i njime smo uveli ono što smo nazvali »rukavić«. Radi se o proizvodu koji se u svijetu dugo koristi i naziva se twidlle muff. To su senzorička pomagala za osobe koje su oboljele od demencije i Alzheimerove bolesti. Taj rukavić je nešto što će okupirati njihove ruke jer je kod njih izražen motorički nemir – kazuje Sandra.

Pritom veli kako je već bilo pokušaja da se »rukavići« izrade kod nas u Hrvatskoj, no gospođa koja je tu namjeru imala nije uspjela naći nikog tko bi ih distribuirao, tko bi znao prepoznati njihovu vrijednost za same pacijente.

– Mi možemo svašta izraditi, ali moramo i naći način kako doći do onih kojima bi to moglo biti od koristi. Imali smo nevjerojatnu sreću da smo naletjeli na profesora Mimicu iz Psihijatrijske klinike Vrapče, koji je na moj mejl doslovce za pola sata odgovorio i rekao: »Idemo to raditi!« Tu smo pokrenuli suradnju koja traje već četvrtu godinu i samo se sve više i više razvija – ističe Sandra.

Odlična ekipa Štrikeraja

Terapijski učinci

Štoviše, osim što izrađuju rukaviće, ekipa iz Štrikeraja održava i prezentacije za struku, za radne terapeute, socijalne radnike, za sve one koji bi mogli prepoznati korist za pacijente i to ne samo od rukavića.

– Napravili smo i anketu o korisnosti rukavića, a uz to uvijek prezentiramo i terapijske učinke pletenje i kukičanja. Zapravo ih pokušavamo nagovoriti da počnu ponovno provoditi i tu aktivnost koja nekada bila sastavni dio radne terapije – naglašava Sandra.

I bome, vraća se pletenje pomalo, samo što se eto zove terapijskim pletenjem možda i zato da čim više svijeta obrati na njege pažnju. Ali, vraća se i sve više vrijedi, ističe Sandra.

– Što je onda to dobro što nam nosi pletenje? Što bi i meni, recimo, dobro donijelo – nestrpljivo će novinar, sada već posve odlučan da se prvi put u životu upusti u avanturu s klupkom vune i parom pletaćih igli.

Smješka se na ovo Sandra, a onda uči kako je pletenje specifična aktivnost po samoj fiziologiji pokreta.

– To je bilateralna aktivnost u kojoj se prelazi središnja linija, to su ritmički pokreti, repetitivni pokreti, a to su sve stvari koje mozak jako voli. Mozgu, pogotovo kad je pod stresom, ritmički i repetitivni pokreti pomažu da se opusti. Naime, činjenica da se radi o bilateralnoj aktivnosti znači da se dosta dijelova mozga mora okupirati tom aktivnošću da bi je mogli izvesti, a to onda znači da nemate vremena baviti se drugim stvarima – ilustrativno će Sandra.

Ima toga još, recimo možete pletenjem prekinuti negativne misaone obrasce, a sve i opet pridonosi tome da se mozak jednostavno opušta.

– Pletivo je uz to i lako prenosivo, uvijek ga možete imati uz sebe. I ako vam je to način nošenja sa stresom, možete ga imati u torbici, plesti recimo dok čekate u ambulanti doktora – smješka se Sandra.

S druge pak strane tu je, kako kaže, i beskrajna mogućnost za kreativnost. Pa, dok mi pričamo, ekipa marljivo radi, makar ne skrivaju da nas i pažljivo slušaju. Vjeko plete zavodljive šalove i bome dugačke.

– Vjeko, koliko će metara imati taj šal? – šalimo se.

– Najveći koji sam ispleo bio je preko tri metra dug – ponosno će Vjeko.

– Pa za kog je taj bio!? – ubi nas znatiželja.

– Za jednu mladu damu – tajanstveno će Vjeko.

– Ooo, znači utkalo se u taj šal svega – velimo.

Nasmijaše se na to svi, pa i Sandra koja ističe da se tu uvijek u sve što rade utka svega.

– Meni je osobno neizmjerna vrijednost tih rukom rađenih stvari. Mislim da svatko koji uzme u ruku nešto što je nastalo rukama, prepozna tu vrijednost, prepozna da to nije rađeno tvornički – s pravom će Sandra.

Vjeko i Đurđa

Ručni rad

I zato je dobro da se ručni rad vraća u fokus, da se rad ruku kao takav vraća u fokus, jer su nas, kako kaže Sandra, računala i mobiteli od toga odvojili.

– A rad ruku je direktno povezan s razvojem mozga. Kažu da pletenje, između ostalog, može pomoći i da se odgodi i pojava demencije jer traži angažman – ističe Sandra.

Ili, kako to lijepo sažima Nikolina, pletenje smiruje. Zato je i sve više grupa u kojima se plete, pa bile virtualne ili posve stvarne poput Štrikeraj caféa.

– Meni je drago da je naš Štrikeraj café tome pridonio. Posebice su tome pridonijeli naši rukavići koji se šire i izvan Hrvatske. Već smo imali donacije i prema drugim zemljama u kojima je pokazan interes – kaže Sandra.

Tako su rukavići otišli i u Grčku, Makedoniju, Bugarsku, a sve je više i grupa u nas koje su se inicijalno okupile baš radi rukavića poput one u Belišću. Treba to probati, zavući ruke u njih meke i šarene, pune detalja koji su za gledanje koliko i za čupkanje, igru, ili da ih se koristi kao torbicu.

– Evo me, k’o Lara iz »Doktora Živaga« – otelo se novinaru dok je zadovoljno odmarao ruke u jednom od rukavića.

Ma, tu se stalno novi proizvodi zamišljaju i rade. Spominje tako Sandra senzoričke tapiserije zamišljene za zajednički rad terapeuta i pacijenata. Sandra je, uostalom, edukacijski rehabilitator. Štrikala je oduvijek, uz mamu je sve naučila, da bi, kako kaže, putem sve pomalo i na tren izgubila. A onda je najprije radila u predškolskom programu i vidjela već tu mogućnost da jako puno igračaka sama izrađuje.

– Tu mi se javila ta želja, volja i jednostavno se sve poklopilo. Volim razmišljati o tome što ćemo raditi, volim kreirati. Osim što radimo rukaviće, koji se isključivo daruju, pletivom nastojimo usmjeriti pažnju na problematiku različitih bolesti. Zato radimo i vunene instalacije – ističe Sandra.

Apsolutno koncentriran Luka

Ajmo se nasmijati

Prvu su postavili 2021. godine u krugu bolnice Vrapče. Bila su to četiri velika rukavića omotana oko stupova bolnice. Onda su krenuli izrađivati bor, veliko vuneno božićno drvce. Dva su već ispleli, u pripremi je i treći, a svakom je mjesto već rezervirano u Klinici Vrapče. Isplela se ovdje i velika vunena pisanica, i opet će, a sve da bi se pokazalo što se sve s pletenjem može.

– Mislim da je konačno došao trenutak da se vi meni svi zajedno malo nasmijete – skupio je hrabrosti novinar.

Jer kako nema smisla doći u Rim a ne vidjet’ Papu, tako nema smisla doći u Štrikeraj caféa i ne uhvatit se pletiva. U tu svrhu dobit će vaš novinar svoju vrećicu u kojoj je sve što mu treba, onu koja je dio programa financiranog od Ministarstva. Osmišljene je ona za one koji se nećkaju, koji ne znaju gdje će nabaviti igle, vunu…

– Ovako dobiju igle za pletenje, klupko vunice, mali letak o našem Štrikeraju s osnovnim informacijama, onda i letak »Pleti i osjećaj se bolje« s osnovnim informacijama o konceptu terapijskog pletenje i kukica – nabraja Sandra.

Što je poduka bliže, strepnja je u početnika veća. Vjeko nastoji pomoći informacijom kako su navodno štrikanjem prvi počeli muškarci, onako povijesno gledano.

– A uspijete li, recimo, po fizionomij procijeniti jesam li ja za pletenje, kukičanje, ili možda tkanje – pitamo.

– Nema vam to veze. Sve vam ovisi o dobroj volji, o tome koliko ste spremni nadvladati onu malu prvobitnu nelagodu. Nelagoda mala postoji, jer niste nikad tako nešto radili – kazuje Sandra.

Najteže je započeti, ponavlja Sandra.

– Nemojte mi samo to govorit’ – zavapi novinar.

– Nemojte se Sandre bojati, nije ona opasna – hrabri ga Vjeko.

– I meni je trebalo vremena kad sam došla, pa sam naučila – tješi i Iskra.

Tu svi vole Sandru. To daje nade i apsolutnom analfabeti. Samo slušaj Sandru.

– Samo hrabro – savjetuje Sandra.

Sve što je dalje uslijedilo teško je prepričljivo. Igle, položaj ruku i prstiju, šta radi kažiprst a što se mota oko palca, očica jedna, očica druga, a kad sve krene u krivo, zovi Sandru. »Pletenje je doslovce prebacivanje očice s jedne na drugu iglu«, uči Sandra. Teoretski sve zvuči logično, ali praksa…. Ma, koliko god sporo bilo, očice se neke rađaju. A glava je usmjerena samo na pletenje. Nema premijera, nema predsjednika, nema kredita i inflacije, nema puberteta kćerina ni krize srednjih godina. Samo očice.

– Jeste li imali ikada goreg učenika – logično se činilo pitati.

– Ma neee! Jako dobro vam ide za nekog tko je to uzeo prvi put u ruku – na to će Sandra.

– Jako lijepo radite. Vi ćete to brzo savladati – dobronamjerno će Nikolina.

Zagrljaj veći od kuće

Sjajan osjećaj

Luka se zato samo znakovito smješka. Čini se, taj je smiješak najobjektivniji. A osjećaj sjajan. Koncentracija je bila tolika da se ne bi ni registriralo kako je u cafe ušla prva gošća, da korisnici nisu, Vjeko pogotovo, u glas rekli: »Evo Đurđice!«. Poslije naporna radnog dana ništa Đurđicu, iliti Đurđu, bolje ne relaksira do pletenje u dobrom društvu. A nama dugo da je u Štrikeraj prvi put došla, i to zbog veslanja!?

– E da, zbog veslanja. Krenula sam na veslanje i to mi se jako svidjelo, premda je otkriti veslanje u mojim godinama jako neobično. Tamo sam upoznala Sandru koja nas je pred Božić pozvala da dođemo malo i pomognemo raditi šal koji su taman pripremali. I svidjelo mi se i pletenje i ekipa. Em nisam znala plest pa sam to naučila, em sam im pomogla premda pletem onako početnički – govori Đurđica.

Na to da joj godine pogađamo nismo se dali navući, ali doznali jesmo da je Sandru i Đurđicu na veslanju spojio četverac. A onda smo je i pitali je li ikad ranije plela išta.

– Nisam plela, a sada nosim pletivo naokolo sa sobom – smije se Đurđica.

Za Božić je tako prijateljicama isplela trake za kosu, a bome su i sve dobile svoje vrećice s iglama i vunicom.

– Ono što je najneobičnije je da se najviše zapalila ona od koje sam najmanje očekivala entuzijazam za pletenje, s obzirom na njen aktivni stil života. U našem malom kružoku Sonja najviše plete – otkriva Đurđica.

Nisu se samo prijateljice zakačile na pletivo.

– Pred Božić su mi u posjet došle rodice i mala nećakinja iz Splita. Navečer nećakinja krene igrati igricu na mobitelu, a ja joj kažem: »Sad ćeš vidjeti što ja radim.« Uhvatila sam se igle i pletem, a ona mi se smije. Kad prije dva dana šalje ona meni video iz Splita. Kaže: »Bolesna sam i vidi kako provodim praznike. Naučila sam kukičati, tako da možemo skupa kukičati kad drugi put dođem u Zagreb.« Svakom se to svidi kad proba – ne sumnja uopće Đurđica.

Od srca se zato nasmijala na pitanje koliko je pletačkoga staža do sada natukla. »Natukla sam pola metra pletiva«, duhovito će Đurđica. Zato sad plete šal na koji ju je Ilijana svojim radovima inspirirala. Tu su svi jedni drugima i inspiracija i pomoć, pa je tako malo Đurđinog rada utkano i u onu jelku pletenu koja je krasila ulazu u Kliniku Vrapče. I da, kaže Đurđica da je istina sve što se o dobrim učincima pletenja govori. Nema stresa gdje se plete s dragim ljudima.

Nema dvojbi

Evo su navratile i Marija, Mirta, Andrea, a onda i Vesna koja sve što plete, plete onako iz glave, pa je tako onomad isplela i sve zastave zemalja sudionica prošlog Svjetskog prvenstva u nogometu. Đurđica dvojbi više nema, četvrtak popodne je za poći u Štrikeraj café. Jedino što još ona dvoji jest čini li svojim dolascima išta korisno, pomaže li išta onako kako joj se čini da korisnici njoj pomažu. Sandra tu baš nikakve dileme nema.

– Čini ona svojim dolaskom jako puno. Kada smo krenuli u osnivanje Štrikeraj caféa, ideja je bila da to bude inkluzivna radionica u kojoj će najveći naglasak biti na socijalizaciji naših korisnika. Htjeli smo kreirati sredinu u kojoj se oni osjećaju dobro i ugodno pa da ih ljudi koji dolaze izvana vide u njihovom najboljem svjetlu, vide koje su njihove sposobnosti.

Imaju ih priliku susresti i doživjeti, a oni imaju priliku upoznati druge ljude, vidjeti da i oni imaju nekih problema i poteškoća. Naglasak je na toj socijalnoj komponenti, na tome da razbijamo tu neku zadršku koju ljudi imaju prema nekom tko je drukčiji, pa ne znaju kako bi mu pristupili, što bi s njim razgovarali. To je bila ideja u samoj osnovi, a pletenje je ono oko čega se okupljamo. Pletivo je međusobno povezivanje očica, i kako u pletivu povezujemo očice, tako se pletenjem i međusobno povezujemo – sumira Sandra.

I bome u pravu je, pletenjem se povezujemo toliko da je najteže iz Štrikeraja bilo otići sad kad znaš za Vjeku, Luku, Iskru, Nikolinu, Ilijanu. Morat će se svratit opet, sve da se ona prva lekcija iz pletenje i posve zaboravi.