Pri pomisli na neke stvari iz svog djetinjstva, poput omiljenih glazbenika, grickalica ili odjeće, često se javi osjećaj topline i čežnje, no nekoliko stoljeća unatrag nostalgija nije bila samo skup gorko-slatkih sjećanja, već se smatrala mnogo turobnijom tvari.

Točnije, u 17. stoljeću švicarski liječnik Johannes Hofer nostalgiju je opisao kao “neurološku bolest suštinski demonskog uzroka”, piše Ripley’s.

Hofer je skovao sam pojam nostalgije na temelju njemačke riječi Heimweh (što u doslovnom prijevodu označava “čežnju za domom”), te je nostalgija ubrzo postala medicinski izraz za opisivanje tuge koju su švicarski plaćenici i vojnici osjećali tijekom Revolucije i Napoleonovih ratova.

Prema tadašnjim liječnicima, vojnici “zaraženi” nostalgijom patili su od akutne nesanice, anoreksije i očajničke “trajne želje za povratkom kući”. Prema povjesničaru Thomasu Dodmanu, u slučaju ove vrste nostalgije, sa pogoršavanjem simptoma nastupila bi klinička depresija.

Također poznata kao Schweizer Krankheit ili “švicarska bolest” (jer je prvi put identificirana kod onih švicarskih plaćenika koji su žudjeli za povratkom kući u svoje planinske domove), nostalgija se smatrala ozbiljnom bolešću jer se zapravo malo toga moglo učiniti da se izliječi. Za vojnike je jedini lijek bio povratak kući – koji nije bio uvijek moguć niti odmah izvediv.

Nostalgija se smatrala ozbiljnim problemom te su do negdje 19. stoljeća stručnjaci i vojni liječnici neprestano istraživali to pitanje.

Međutim, nostalgija nije bila problem koji je pogađao samo vojnike, već su i žene na različitim radnim mjestima (poput onih koje su se zbog poslova odselile od kuće), ali i djeca koja su živjela daleko od obitelji također pokazivala simptome nostalgije.

Kod ljudi koji nisu bili na ratištu nostalgija se javljala u nešto drugačijem obliku te su ga liječnici nastojali dijagnosticirati detektirajući određene simptome poput “melankoličnog izraza lica”, tahikardije, pretjeranog znojenja, pa čak i gastrointestinalnih problema poput povraćanja ili žgaravice. Liječenje je bilo raznoliko, uključujući metode od biljnih napitaka do korištenja medicinskih pijavica, pa čak i hospitalizacije.

Tijekom 20. stoljeća nostalgija je ‘evoluirala’ u represivni kompulzivni poremećaj, oblik depresije ili mentalnu slabost, a tek krajem 20. stoljeća nostalgija je dobila svoju modernu definiciju: čežnja za prošlošću, neovisno o tome odnosi li se na dom ili ne.

Danas se znanstvenici slažu da nostalgija nije nužno loša stvar. Zapravo, studije su pokazale da ljudi koji se prisjećaju događaja iz svoje prošlosti često doživljavaju nostalgiju kao mješavinu sreće i tuge – gorčinu koja je više pozitivna nego negativna.

Pozitivna strana priče je da pri osjećaju nostalgije, ne treba postojati briga o konzultaciji sa liječnikom!