U svijetu tornjeva, onaj Eiffelov definitivna je zvijezda! Dominirajući vizurom Pariza postao je zaštitnim simbolom francuske metropole, i tomu je tako već 135 dugih godina. Tko zna je li francuski inženjer Gustave Eiffel, njegov graditelj po kojem je dobio ime, takvo nešto uopće mogao anticipirati, pogotovo zato što mu je početkom 20. stoljeća prijetila opaka sudbina rušenja.

Srećom, povijest je htjela drugačije, a danas uživa ogromnu popularnost o čemu dodatno govori i podatak da ga godišnje posjeti čak sedam milijuna ljudi, što ga čini jednom od najpopularnijih turističkih atrakcija!

Nacrti Eiffelovog tornja

Tada najviši na svijetu

Eiffelov toranj tamo gdje jest nije bez razloga ili samo larpurlartistički, već je prvobitno sagrađen u praktičnu svrhu. Naime, 1889. godine francuska je vlada povodom obilježavanja stote obljetnice Francuske revolucije organizirala veliku međunarodnu izložbu Exposition Universelle. Stoga je 1886. raspisan natječaj za izgradnju odgovarajućeg spomenika za tu veoma značajnu obljetnicu. Na isti je pristiglo više od stotinu nacrta, a odabran je onaj već spomenutog Gustavea Eiffela.

Francuski inženjer Gustave Eiffel

Eiffel je tako osmislio koncept tornja visokog 300 metara, a vizija mu je bila zdanje gotovo u potpunosti napraviti od kovanog željeza. Sam Eiffel je u njegovu izgradnju uložio svo svoje inženjersko znanje ne bi li dizajnirao toranj koji se istovremeno doima prozračnim, no koji je dovoljno čvrst, a koji će pokazati graditeljski, tehnološki i industrijski napredak Francuske.

Tako i bi, te je početkom 1887. započela izgradnja koja je zapravo trajala rekordno kratko, uz za taj pothvat vrlo malo radne snage i troškova. Točnije, za dvije godine, dva mjeseca i pet dana, 31. ožujka 1889. na Champs de Marsu osvanuo je Eiffelov toranj. Po dovršetku, služio je kao ulaz u izložbu – dakle, imao je ulogu vrata, a nakon što je »odradio« taj posao, udomaćio se u Parizu do te mjere da je postao gradivnim dijelom pariške siluete.

Otkako je otvoren za javnost stekao je međunarodnu slavu jer je po izgradnji nosio rekord najviše građevine na svijetu. Zapravo, do tada nikada nije niti bilo izgrađeno ništa ni približno slično Eiffelovom tornju; bio je dvostruko viši od kupole Svetog Petra u Rimu i Velike piramide u Gizi.

Priprema temelja u travnju 1887.

Nezgrapni kostur

Pogled na toranj u nekima je izazivao oduševljenje, ali bila bi laž reći da su apsolutno svi dijelili to mišljenje. Naime, u mnogima je budio osjećaj čuđenja i skepticizam, jer se njegova rešetkasta željezna silueta estetski kosila s pariškom, ali i bilo kakvom drugom estetikom po tom pitanju…

Osim što su sami stanovnici Champ de Marsa podnijeli tužbu protiv Gustavea Eiffela, uoči samog početka izgradnje je na naslovnici novinske tiskovine Le Tempsa osvanuo »Prosvjed umjetnika protiv Eiffelovog tornja«, među kojima su se našli neki od najistaknutijih umjetnika tog vremena, poput skladatelja Charlesa Gounoda, slikara Williama Bouguereaua i arhitekta Charlesa Garniera, koji su bili veoma vokalni oko svog nezadovoljstva Eiffelovim zdanjem.

»Mi, branitelji do sada netaknute ljepote Pariza, prosvjedujemo u ime podcijenjenog ukusa Francuza, u ime ugrožene francuske umjetnosti i povijesti, protiv izgradnje u samom srcu naše prijestolnice, beskorisnog i monstruoznog Eiffelovog tornja«, pisali su. Držali su također do stava da će »Eiffelov toranj, koji čak ni komercijalni Amerikanci nisu htjeli, bez sumnje osramotiti Pariz«, te su ga stali nazivati svakojakim »epitetima« i rugati mu se govoreći da je poput »gigantskog crnog tvorničkog dimnjaka«, »poput mrlje od tamne tinte, odvratna sjena odvratnog stupa od metala pričvršćenog vijcima«. Pisci su bili posebno »kreativni«; De Maupassant ga je opisao »divovskim nezgrapnim kosturom«, Léon Bloy usporedio ga je sa »doista tragičnom uličnom svjetiljkom«, dok ga je Joris-Karl Huysmans opjevao »infundibuliformnom kokošjom žicom«!

Na uvredama se evidentno nije štedjelo, a Eiffel im nije dao »gušta« te je, čvrsto stojeći iza svoje vizije i uz veliku potporu vlasti, graciozno odgovorio na kritike uspoređujući svoj toranj s egipatskim piramidama: »Moj toranj bit će najviša građevina koju je čovjek ikada podigao. Neće li također biti grandiozan na svoj način? I zašto bi nešto vrijedno divljenja u Egiptu postalo odvratno i smiješno u Parizu?«. Kritičari ipak nisu uspjeli obustaviti proces izgradnje, a prašina se po otvaranju i u svjetlu iznimne popularnosti tornja slegnula.

Kako je radio spasio Eiffela

Nakon otvaranja toranj je doista uživao u svojih pet minuta slave, ali postojala je kvaka… Naime, Gustave Eiffel je dozvolu za korištenje zemljišta na kojem je sam toranj izgrađen dobio na dvadeset godina. U te dvije dekade bio je koliko-toliko siguran, no njegova budućnost i ne baš… Nakon nekog vremena toranj je izgubio svoj slavni momentum, a Eiffel je dobro znao da će ga grad Pariz, osim ako mu ne pronađe konkretnu namjenu, vrlo vjerojatno rastaviti u dijelove.

Tako je odmah počeo tražiti relevatno opravdanje za njegovo postojanje, a nova tehnologija bežične telegrafije tada je došla kao dar s neba.

Tako je 1898. Eugène Ducretet uspostavio prvi radijski kontakt Morseovom abecedom upravo između željeznog aktera naše priče i pariškog Panthéona udaljenog četiri kilometra, nakon čega je odašiljačka stanica trajno postavljena na toranj. Godinu kasnije dogodio se i radio prijenos s Londonom, a uzbudljiva nova radio tehnologija zaintrigirala je i vojsku, koja je zadužila generala Gustavea Ferriéa da provodi eksperimente.

Gustave Eiffel tada imenjaku toranj dao na raspolaganje, a eksperimenti su vrlo brzo počeli pokazivat iznimne rezultate – 1908. postignuta je komunikacija na udaljenosti od 6000 kilometara! Više nije bilo sumnje u strateški interes tornja pa je Gustaveu Eiffelu od 1910. odobreno produljenje koncesije na još 70 godina.

Od tada, toranj je nastavio služiti kao odašiljač i prijemnik za radijska emitiranja, a važnu ulogu odigrao je i tijekom Prvog svjetskog rata. Upravo je s vrha Eiffelovog tornja mnoge njemačke poruke presreo i potom dešifrirao Georges Painvin, što je bitno utjecalo na sam tok rata i ishod za Francusku.

Pripreme za Olimpijske igre – stadion Eiffelov toranj, Foto: Reuters

Željezna dama

Neki će reći da otkako je izgrađen, Eiffelov toranj nije prestao rasti! Kada je izgrađen, dok još nije preuzeo ime svog tvorca, zvalo ga se jednostavno »Tornjem od 300 metara«. Na dan službenog otvorenja, na vrh tornja postavljen je stup za zastavu čime mu je visina porasla na otprilike 312 metara, a ponovno je »narastao« 1957. kada je vrh tornja zbog požara morao biti ponovno izgrađen.

Tada su na vrh postavljene i nove televizijske antene te radio odašiljači što je podiglo visinu tornja na 320 metara. Na prekretnici milenija, 2000. godine, na vrh je postavljena nova TV antena koja mu je dodala još četiri metra, a 2022. je narastao na 330 metara zbog, pogađate, još novije antene.

Ova jedinstvena turistička atrakcija može se vidjeti iz gotovo svakog dijela francuske metropole, a kada padne mrak, zaodijeva se u svjetlucavo zlatno ruho sačinjeno od 336 žarulja koje se pale svaku večer nakon sumraka i svjetlucaju poput gomile bljeskalica po pet minuta na početku svakog sata. U sumrak se uključuje i svjetionik koji se nalazi na vrhu, a koji za vedrijih večeri može dosegnuti udaljenost i do 80 kilometara.

Danas Eiffelov toranj ne trpi uvrede kao u svojim počecima, već uživa u ljepšim nadimcima, među kojima je najpoznatiji »željezna dama«. Ova nadasve osebujna građevina s godinama se profilirala u nepogrešiv i prepoznatljiv simbol Pariza, ali i čitave Francuske. Realno, jeste li uopće bili u Parizu ako nemate sliku ispred Eiffelovog tornja?

Jake mjere osiguranja štite zaštitni znak Pariza, Foto: Reuters