ERASMUS U FORLIJU

Jesi li bio u Bologni ako nisi jeo – bolonjez? Na taj ritam života brzo se navikneš

Tonka Pavić

Foto T. PAVIĆ

Foto T. PAVIĆ

Lako je bilo zalutati u uličice prepune izloga parmezana, pecorina i velikih blokova mortadele, dovoljno da ti sline krenu curiti pa brže-bolje požuriš na ručak! A za ručak se može jesti samo jedno – bolognese

Faks, kava s prijateljima, izlazak, serija. Ista rutina, drugi grad. Roko i ja udomaćili smo se nakon dva tjedna i navikli na ritam života na Erasmusu u talijanskom Forliju. Daleko od kuće, u stranoj zemlji, stvorili smo neke nove navike i oko sebe okupili neke nove ljude. Ako ste od mene očekivali egzotiku i prijatelje iz Japana i Papua Nove Gvineje, žao mi je, ali na krivom ste mjestu.



Naši novi ljudi bili su i Hrvati. Valentina, Tanja, Veronika i Ivan pravili su nam društvo u izlascima i na kavama i brzo smo se sprijateljili, postali si dio međusobne rutine. Tanja je na Erasmusu u Forliju već bila prije dvije godine, kad je upoznala svojeg sadašnjeg dečka Filipa.


Filipo je Talijan, s Kalabrije i radi u Forliju, pa se Tanja nakon dvije godine veze na daljinu odlučila vratiti i pet erazmusovskih mjeseci provesti s dečkom, na poznatom forlijevskom teritoriju. Tanja je već posjetila Kalabriju, a Filipo je također osjetio sve čari malenog, međimurskog Preloga.


Možda on jest lokalac, ali svejedno nije uspio izbjeći obaveznu partiju Una s Hrvatima: rosso je crvena, a giallo žuta. Za četiri mjeseca talijanski će se tečno pričati!


Šoljanov “Kratki izlet”


Prošla su dva tjedna, a nesuđenom Bolognom još uvijek prošetali nismo pa je tako vikend bio rezerviran za Šoljanov ‘Kratki izlet’«, u našem slučaju s čak dva Roka. U dva sata udaljenoj Firenci na Erasmus je, baš kao i mi, otišao i naš dobar prijatelj s fakulteta, također Roko, ali ovaj put smeđe kose.


S njim smo se trebali naći u Bologni pa svi zajedno prošetati između crvenonarančastih zgrada. Plan je bio jednostavan. Kava, šetnja, ručak, šetnja, piće – tako vam se to radi u Italiji.



U ranu zoru, oko jedanaest, našli smo se s drugim Rokom na glavnom trgu u Bologni, Piazzi Maggiore, koju smo opkružili, vidjeli Neptunovu fontanu, pa već umorni od tolikog hodanja, sjeli na zasluženu, jutarnju, bolonjsku kavicu s pogledom na Basilicu di san Petronio.


Priča s ovom šašavom crkvom ide ovako nekako: Bolonjezi su u 14. stoljeću krenuli graditi svoju crkvicu, s naumom i željom da ona bude ekstra posebna i najveća u Europi. Zaboravili su, doduše, da su u nekakvom opakom sukobu s Vatikanom i Papom i da oni tamo u Svetoj Stolici nikako neće dopustiti jednoj Bologni da ima veću i ljepšu crkvu od njihove.


Iz toga je razloga u 15. stoljeću Papa obustavio financijsku pomoć za gradnju bazilike i ona je ostala nedovršena, bez planiranog visokog tornja i drugih stvari. Bolonjezi su ipak svoju crkvu dovršili, ali, kako mi to volimo reći, navrat-nanos, pa se sada napola mogu vidjeti grandiozni planovi nekadašnjih bolonjskih vlasti, a napola ingeniozno ciglasto rješenje njihovih nasljednika.


Nešto kao Spaladium Arena u Splitu.


Drugi grad, slična iskustva


Na kavi su se izmjenjivali doživljaji prva dva tjedna života u Italiji. Iako je Firenca puno veći grad, pronašli smo se u sličnim iskustvima: čišćenje stana, prva predavanja i upoznavanja. Osjećaj usamljenosti tek kad stigneš.


Smeđokosom Roku je utoliko bilo teže jer se preselio sam, dok smo nas dvoje imali jedno drugo. S druge strane, on je skoro pa tečno pričao talijanski i lako se sporazumijevao u dućanima, kafićima pa i na faksu i bez problema bi ušao u priču s bilo kojim Talijanom.


Firencu je opisao kao velik grad, pun ljudi, ali predivan i prepun povijesti. Brzo smo dogovorili i naš skori posjet. Nakon što se kava popila i energija skupila, valjalo je i prošetati Bolognom ne bi li se stekao dojam tog slavnog crvenog grada za koji smo nekada davno mislili da će biti naša erazmusovska adresa.


Bolognu su krasile karakteristične natkrivene šetnjice ili takozvani ‘portici’, njezini su se tornjevi ponosno uspinjali, a uličice su vijugale duž cijeloga grada. Lako je bilo zalutati u one prepune izloga parmezana, pecorina i velikih blokova mortadele, dovoljno da ti sline krenu curiti pa brže-bolje požuriš na ručak!


A za ručak se može jesti samo jedno – bolognese, iliti kako Talijani vole reći – ragu. Uz čašu vina i poslastice od mljevenog mesa sve je lakše pa se i ovaj Erasmus počeo činiti kao sasvim dobra ideja i kao da možda i nismo pogriješili kad smo se odlučili preseliti ovdje.


Za kraj dana red je sjesti na zasluženi spritz, na mobitelu upaliti utakmicu HNL-a i uživati u bolonjskoj večernjoj vrevi. U tim se trenucima zapitaš »kako je to stvarno?!« i kako je ludo da je ovo trenutno tvoj život.


Povratak u Forli lakše pada kad se vratiš iz užurbane Bologne i osjetiš mir malenoga grada u kojem je sve blizu i za koji ti se čini da si ga već cijeloga prokužio.