Meni je ovdje najljepše na svijetu. Da odem odavde, umro bih. Kad sam na moru, već treći dan me ulovi: »Joj, da je samo svratit’ na čas, pa samo proć’ kroz vinograd! Najsretniji sam kad s autoceste vidim toranj Petrokemije. Tad znam da sam doma«.

Govori nam ovo Nikica Katić dok sjedimo u hladu Kleti Romić u Kutinskoj Slatini. Jest da je priznanje došlo tu negdje između zalogaja sjajne kobasice i neopisivo slasnih lepinja što ih je učinila njegova baka Nada, jest da sve to i bolje paše uz zlatni škrlet, ali koliko takvih na svijetu ima da se vesele kad vide tvornički dimnjak jer im on sugerira da su blizu kuće!?

I hajde da mu je godina recimo 60 i koja, pa da misliš nostalgija je kriva, ali u Nikice su 33 godine i mišići tesani rukometom i profesurom tjelesnog odgoja pa se čini i mlađi, a na licu svako malo zaigra živo osmijeh k’o što ga recimo Bradley Cooper ima. Nešto tu, misli novinar, nije u redu. A opet, da novinar zna koliko treba o Moslavini i njenim vinarima, o Festivalu vina MoslaVina u Kutini, o škrletu, sorti koja svakom godinom biva sve bolja, taman da vinoljupci diljem zemlje bez škrleta ne mogu, ne bi mi ni dolazili u Kutinsku Slatinu. Voziš se od Zagreba na istok autocestom, siđeš na izlaz Kutina, uđeš u grad koji je znan uvijek bio kao tvornički, a onda u trenu završiš među bregima i vinogradima kao da te je na drugi neki svijet lansiralo.

– Koliko ja znam, jedino je Beč taj koji, poput Kutine, ima u gradu vinograde. A Kutina ima i Vinogradsku ulicu u kojoj su također i još uvijek vinogradi. Tamo je i ‘špic’, položaj koji je viši nego ovaj tu. Mi smo na 195 metara, a špic je na 205 – priča Nikica.

Vinske polemike

Prvo je na ovom tlu bilo vinarstvo, a onda su došli Rimljani. No, ako treba koga od povijesnih ličnosti izdvojiti, onda je to grof Ausch. Svud naokolo su to bili njegovi vinogradi, o čemu jamačno štogod govori i Muzej Moslavine smješten baš u kući Ausch. Što se u doba grofovo od sorti sadilo, ne znamo, bit će da je bila ružica. Samo povijest ovog vinograda, barem što se šampionskog škrleta tiče, počinje 1999. godine, kada su djed Drago i desetogodišnjak Nikica prvi škrlet sadili. Prvi Nikičin vinograd je onaj posađen 2017. Ovo da je s deset lozu sadio otvara niz pitanja. Ali…- Živjeli! – nazdravlja Nikica, onako kako se u Kleti Romić gostima i nazdravlja.

Pjenušcu je ima LaRita. U njemu je 70 posto grožđa moslavac, autohtona naša sorta, a 30 posto je škrlet. Inače, baš je moslavac, kaže Nikica, baza u onom slavnom mađarskom tokaju.

– A ne bi ga ni bilo u Hrvatskoj da ga nisu Međimurci sačuvali. Oni od njege rade pušipel – uči Nikica.

Priznaje da ga ‘žulja’ želja da od moslavca napravi i vino. Jer, čovjek je on koji se ne libi ući u vinske polemike pa raditi vina koja nisu u modi. Primjerice, dok su drugi forsirali svjetski cabernet sauvignon, on je uporno zagovarao frankovku koja mu je sada jedna od ponajboljih u nas. No, lako je bilo slomiti susjedstvo, ma ajde ti slomi djeda Dragu, čovjeka koji u ovim vinogradima zna sve.

Zapravo, eno ga i sada dok pričamo, kako u vinogradu plijevi travke oko loze što ih moderna kosilica nije zahvatila. Eno ga u kućnoj opravi složenoj taman tako da može i u vinogradu biti. Nikica ni ne zna da smo pri dolasku prvo na Dragu naletjeli, pa ga pitali odmah, dok mladog vinara nema, valja li išta Nikičino vino. Drago nas pogleda dok su mu ruke spletene iza leđa, blago se nasmiješi, pa reče: »Dobro je, jako dobro.«

– Jedini put kad se djed naljutio, je kad sam 2017. godine napravio prvu DragoNadu. Preuzeo sam jedan vinograd, a trener sam, i škola, radim dva mjeseca, pa dva ne radim. I hoću chardonnay. Uzeo ja taj vinograd, čisti jug na 250 metara. Devet mu godina, taman dolazi u najbolje godine. I mislim se, ako radim chardonnay, onda ga radim da bude svjetski. Ostavio sam dva grozda na trsu. I kad je djed došao i to vidio, kaže: »Što uradi, ljudi će mi se smijat! Nemoj da to ‘ko vidi! Ja ti u taj vinograd neću uć’!« I nije ušao do berbe. To mi je bilo najbolje vino što sam ga napravio u životu. Trsova 550, a ja ni 200 litara dobio. Morao sam još malo pinota bijelog dodat’. Dvije i pol godine je bio u bačvi na talogu finom. Zove se to vino DragoNada, Drago i Nada – priča Nikica.

Dječačka želja

Drago i Nada Romić. Reći će Nikica: »Bez njih ne bi ništa bilo!« Drago i Nada nisu mogli imati svoje djece, ali su zato na noge digli Nikičinu mamu, tetu i ujaka mu, a onda i Nikicu i sestru mu Tenu. Otac Nikičin umro je od srca mlad. Nikica se Nadi i Dragi doselio kad krenu putovati do srednje škole.- Bome, kao nemaju djece, a odgojili su nas sedam, osam – smije se Nikica.

Nikica jest tu došao sa 16, ma je zarana znao što želi biti u životu.

– U vrtiću! Ja sam u vrtiću rek’o da ću u školi predavat’ tjelesni i da ću imat’ svoj vinograd – kaže Nikica.

– Ih, u vrtiću – sumnjičavi smo mrvu.

– Da! Mama mi je odgajateljica, kod mame sam išao u vrtić, zato znam – ne da se Nikica.

»Krivci« za uspjeh – Drago i Nada

Ajde, nekako je možda i lako shvatiti dječačku želju da mu sport bude profesija, ali odakle vrtićkom junaku želja za vinogradom?

– Ne znam. Jedino mi se jednom vinograd zamjerio. Djed i tata su radili nešto oko bačava, a meni između tih bačava nešto ispalo. Krenuo ja to rukom dohvatiti, ruka mala, kratka, i zaglavila mi se glava između dvije bačve. Ja počeo plakati, a oni umrli od smijeha – prisjeća se Nikica.

Možda, kaže, ima nešto i u tome što ga djed nikada nije ni na što vezano za vinograd forsirao. Nikad nije bilo da se nešto mora, ali ako vidiš da treba, onda to i radiš. Zato i jest za našeg razgovora Drago u vinogradu. Sve se čini, mora čovjek biti dobar vinogradar i dobar podrumar da se sjajno vino dobije.

– Djed moj kaže da je uvijek bitnije ono što se u podrumu događa. A opet, ja manje razumijem vinograd nego podrum. Jer, vinograd je čisto iskustvo. Ja ću, recimo, prepoznat’ bolest kad se dogodi, ali djed će prepoznat’ da bi je moglo biti i prije nego se dogodi, a to je jako bitno. Ja to iskustvo nemam – priča Nikica.

– Onda ste vas dvojica ubojita kombinacija – velimo.

– Najbolja. I nikad se ne svađamo, nikad – ističe Nikica.

– Tko se onda tu i s kim svađa – pitamo.

– S bakom u kuhinji, kad su gosti. Oooo! (smijeh) Pa kad sestra dođe u kuhinju. Pa bako ubrzaj, kaže seka. Pa Tena uspori, kaže baka. Ali, to je sve uz posao. Većinom nemamo vremena ni posvaditi se kad stalno radimo. Djed je u vinogradu, ja u podrumu, baka u kuhinji, mama u cvijeću, seka oko kuhinje. Nema se vremena – smije se Nikica.

Čista ljubav

Šalimo se, velimo da je najdalje od svega nabrojenog njegova supruga ‘pobjegla’, makar ništa lako nema u poslu ginekologinje. Ne buni se Nikica na opasku da je u njega najbolji sektor, ovaj podrumarski.- Najbolji! Uvijek sam pričao da bih htio živjeti od vina, ali kad gledam što vinari proživljavaju i rade, ne bih volio to tako. Ne može on voljeti ovaj posao i vino k’o ja kad mu od toga ovisi egzistencija. Ako ovo vino ne valja, ja ću vam to reći. Ali ako ga moram prodat’, ako moram kunu okrenut’, moram vam reći da je najbolje na svijetu. I zato ne bih volio da moram od toga živjeti, već da bude kao do sada, čista, čista ljubav – priznaje Nikica.

Naravno, mora se od vina štogod i zaraditi, kune se moraju vrtjeti, ali što se zaradi, opet se u opremu ulaže. Valjalo bi tako i podrum radit’, pa da se malo i poveća proizvodnja koja na godišnjoj razini ide oko 12.000 litara. Valjat će i proizvodnju škrleta povećati, jer ode brzo i onaj rezerviran i nerezerviran. Škrlet… Valja priznat kako moslavački vinari zadnjih godina puno ulažu u njegovu promociju. I festival koji se održao ovaj petak i subotu i koji nam je bio povod da navratimo jednom od moslavačkih majstora, svake godine je sve veća fešta. Reći će Nikica kako u Hrvatskoj više nema ozbiljnog restorana koji nema u ponudi škrlet.

– Tako i treba biti, jer nema nijednog vina u Hrvatskoj, a sve hrvatsko sam probao preko 90 posto, koje ima tu svježinu, voćnost, lakoću pijenja – ističe Nikica.

Kad nam valja škrlet piti, ovisi, kaže, o stilistici. Njemu je, ovakav kako ga on radi, da je mrvu kompleksnijeg okusa i bez aromatskih spektakala, najdraži baš sad u lipnju. Ali, Nikica se s vinima zapravo igra. Pusti on, recimo, dio svog škrleta i da macerira 313 dana.

– To je meni rekao Vlado Krauthaker: kad se prestaneš igrat’ s vinom, ostavi se toga – veli na to Nikica.

Rukometna karijera

Dok govori o vinu i vinarima, Nikici osmijeh ne silazi s lica. Pitamo ga da nije i rukomet onomad igrao tako s osmijehom na licu.- Uuu, ne, u rukometu sam se obožavao tući, pogotovo one što imaju dva metara. Jedino Kopljaru nisam mogao do ruke doći. Njemu i Šandrku iz Dubrave – smije se Nikica, srednji vanjski kad se napada, half kad se obrana igra.

Posve ozbiljnu rukometnu karijeru, jer Moslavina jest po rukometu znana, prekinula je ozljeda ramena. Upisao je Nikica Fakultet fizičke kulture, trenirao je u Ivaniću seniorke i trenirat će vjerojatno u Kutini mlade rukometaše sa željom da ih sve nauči što je sam metodom vlastite kože o rukometu naučio. A na posao – poslije mali milijun godina za kojih je radio na zamjenama – u školu putuje u Garešnicu. Naš razgovor na tren prekida baka Nada, i to zato jer su one već spomenute lepinje ispečene, a treba ih jesti vruće. E to je, priznaje Nikica, njegovo najdraže jelo. A lepinje pitaju vino, a vino pita da se pita jesu li ljudi, stanovništvo naše, otkrili Moslavinu kao vinorodan kraj!?

– Sve više, ali ne još. Ni mi još nismo na tom nivou. Kad dođete u Moslavinu, tek nas je tri, četiri gdje možete doći jesti i probati vina. Kvaliteta vina nije upitna. Ima nas puno vinara i puno kvalitetnih vina, ali kad sve zbrojite, kompletnu ponudu, malo je to – iskreno će Nikica.

Fali onoga, veli, što Istra recimo ima, vinara kojima neće biti teško dočekati gosta, točiti mu vino, provest’ s njim dva, tri sata, a uokolo da je svaka travka pokošena.

– Po kvaliteti vina mislim da smo ih stigli, ali sve drugo još se nije dogodilo. Istra je pet stepenica ispred svih nas, jedino što mi imamo škrlet! – ističe Nikica.

Sve njegove žene

Ništa bez škrleta, pa ni onog pjenušca posve neobična imena LaRita!? Ima Nikica za to ime savršeno objašnjenje. Ima je posveta njegovim ženama.- Lela je mama, Ana je supruga, Tena je sestra i Rita je kći – objašnjava Nikica.

Riti su četiri godine, reći će joj otac da je zvjerka mala.

– Ne čini se da ćete stati na jednom djetetu – šalimo se.

– Ne! Troje ćemo imat’, a ako uspijem ‘zeznut’ ginekologinju, bit će i četiri. To će onda morat’ i neko novo vino bit’ – na to će Nikica.

Može! Samo kolika će tek onda morati biti velika etiketa i ime od novoga vina ako u njemu sva imena djece spomene! DragoNada će zato za vazda biti DragoNada, ta mješavina bijelih sorti. Ona prva je bila 90 posto chardonnay i 10 posto pinot.

– Godine 2019. DragoNada je bila najbolje vino u Moslavini, 60 posto škrlet, kralj Moslavine i 40 posto graševina, kraljica Hrvatske – veli Nikica.

To nas vodi i do ovogodišnjeg festivala MoslaVino. Zlatom se okitio pjenušac LaRita iz 2018., DragoNada 2017., Škrlet od prošle godine i Frankovka 2019. Nije eto ništa slučajno. Nikica je, naime, obišao gotovo pa cijelu zemlju, gdje god je vinograda. Taman da bez imalo dilema prisnaži: »Svi veliki vinari uopće nisu uzdignuti u nebesa i nemaju tajni. Ja sam Ivi Enjingiju rekao da bih k’o pas hodao za njim u berbi i samo gledao što radi. On je na to samo rekao – dođi.«

Onomad reče Nikica kako dobro vino čine klima, tlo, položaj te ponajviše čovjek.

– Ja sam rekao da je najbitniji čovjek, uvijek – ostaje pri svom Nikica.

– Meni se čini da za napraviti dobro vino treba biti dobar čovjek – velimo.

-To je dosta nas zaključilo. Vino je emocija. Preneseš sve na vino – ne dvoji Nikica.

Zapričali se mi, a još nismo u podrum svratili. Do podruma se ide preko vinograda iz kojeg pogled puca i na Vinogradsku ulicu. Evo i Tene…

– Najsretniji je čovjek kad mu je najbolje tamo di živi – govori putem Nikica Katić, taman da se ono njegovo priznanje kako mu srce brže kuca čim s autoceste vidi toranj Petrokemije sada čini najiskrenijim i najnormalnijim na svijetu.