Onako, baš dječarac, malac koji je taman bio dovoljno odrastao kako bi s Belvedera mogao samostalno do mame. U dobi kad mu inače karakteristični brčići još nisu ni pomišljali početi rasti. Do mame koja je, u onim godinama kad je u Rijeci bilo više od 70 tisuća zaposlenika, kao što je bilo i više od 200 tisuća stanovnika, radila u riječkom pogonu »Končara«, jedne od najvećih hrvatskih tvrtki.

Zapravo korporacije, današnjim rječnikom rečeno, koja je izvozila na sve strane svijeta. Radilo se, mada se zbog galopirajuće inflacije nešto baš i nije zarađivalo. Ali, to je nekako tih osamdesetih bilo i manje bitno. Posebno ako si tada živio u Rijeci.

– Došao bih tako, nekad i spuštajući se stepenicama Kalvarije, do mame. Prije nego što bih ušao u »Končar«, obožavao sam, skoro ritualno, gledati ulicu koja se ispred mene otvarala i odlazila na neko meni nepoznato, skriveno mjesto. Vodovodna je išla prema Rječini, zavučena uz rijeku po kojoj je Rijeka dobila ime.

Ulica je, kako mi se činilo, išla tamo gdje djeca ne idu. A upravo zbog tih idiličnih, mada pomalo i mističnih pogleda i sjećanja na Vodovodnu, s oduševljenjem sam prigrlio mogućnost da našu malu pivovaru smjestim upravo na sam kraj te znamenite ulice koja mi je kao jedna od najzanimljivijih u Rijeci budila želju za njezinom transformacijom. Uvijek sam, ma svega nekoliko godina nakon što sam u kratkim hlačicama dolazio s Belvedera, spoznao kako bi Rijeka imala jednu od najljepšu priča, jako dragih onima koji ju istinski vole, upravo na mjestu gdje se spajaju Rječina i more, u Ružićevoj i Vodovodnoj ulici.

Igor Zupičić, Tomislav Juretić i Filip Jakovljević u Žminju

Novi iskorak

Tomislav Juretić nije od jučer. On je uvijek od – danas. Kako po pogledima na svijet, tako i po spremnosti prihvatiti se izazovnih poslova. Uvijek u svojoj kreaciji, imaginaciji, ali i s rizikom koji sobom donosi »privatni posao«. Nakon što je niz godina skupljao hrabrost samostalno se okušati u proizvodnji, odlučio se na novi iskorak. Istina, na sličnom teritoriju, ali sada s partnerom Igorom Zupičićem.

Iako je riječ o postrojenju za proizvodnju piva i sokova, kad god je Juretić u igri, sve mora imati i čitav niz socio-kulturoloških dodataka i pridjeva. Naprosto se nije nalazio u poduzetničkom miljeu, kao da sebe nikad u njemu nije do kraja projicirao. On je za poduzetništvo naprosto talentiran, a nismo u krivu ni kad kažemo da Rijeci i Hrvatskoj najviše i nedostaje poticatelja te organizatora dobrih gospodarskih priča. Onih koje privređuju i donose, koje zapošljavaju bez da vuku za rukav gradske službe i njihove fondove.

A kad si za nešto talentiran kao što je to Juretić za poduzetništvo, od toga je nemoguće pobjeći. On je poput slikara i glazbenika, samo što on svoje radove ne slika i ne ispisuje notama, on to čini jako dobrim, ponekad skoro filmski zanimljivim poduzetničkim idejama.

A proizvoditi, kreirati dobro pivo, kao i poneki sok ili gaziranu kolu za dan poslije, priča je koja u velikoj mjeri nadilazi samo želju za osmišljavanjem dohodovnog posla.

Pivo je uostalom ono nešto što nas uvijek jako veže. Kad je koncert – pije se pivo. Kad je utakmica i igra Rijeka – pije se mnogo piva. Kad se tuguje – ma daj nam pivo. Kad se veseli – tura za sve!

– Igor i ja odlučili smo se krenuti u kreaciju svog proizvodnog programa upravo tu, pogon nam je gotovo na kraju Vodovodne ulice. To nam je posebno stimulativno, jer uselili smo pogon u ulicu koja je simbol bogate povijesti industrijske proizvodnje Rijeke. Uskoro će kompleks u kojem se nalazimo biti dovršen, nakon čega ide čitav niz interaktivnih priča. Uslijediti će dani otvorenih vrata, degustacijski obilasci, druženje i komentiranje naših proizvoda, nadamo se i dobra atmosfera, poticajna, s mnogo dobrih ideja i razgovora koji se samo uz pivo znaju rađati, pojašnjava nam Tomislav.

Početni kapacitet pivovare je 40 tisuća litara piva i 100 tisuća litara sokova. No, kako nam ističe, prihvate li ljudi – primjećujete, ne kaže tržište nego ljudi! – naše proizvode, kapaciteti će se utrostručiti već dogodine, konkretno do idućeg ljeta.

U ponudi su tri vrste lagera – crveni, tamni, svijetli, redom njemački, američki i češki stil

Prva craft kola

Iako nam je u fokusu pivo, Juretić je zapravo u tom svijetu koji čine craft kreativci velike pohvale doživio zahvaljujući – monadama. Ne, nije se blesirao ni ridikulirao, već je osmislio sasvim osebujno bezalkoholno piće, kako po okusu, tako i po, morate priznati, uistinu jedinstvenom nazivu – Monada.

– Monada je prva hrvatska craft kola. Kreirali smo je u onim teškim pandemijskim vremenima. Koliko god tada nije bilo ni govora o tome kako bi se s nekim novim pićem moglo zaraditi, ipak je bilo sasvim dovoljno, možda i previše, mira za osmišljavanje nove priče. Nakon dvije godine rada i osam mjeseci pauziranja, našoj smo Monadi napravili dizajnerski facelift, što je važno, ali je još i daleko važnije da smo joj poboljšali recepturu.

Od početka do kraja riječ je o autohtonom proizvodu, nikad ne bismo pristali raditi nešto iza čega ne stoji iskrena priča. Pa je tako u slučaju Monade voda sa Zvira, borovica s goranskog OPG-a, biokardamom, limunov sok koji nije iz koncentrata i smanjeni udio šećera, što čini razliku u odnosu na ostale kole na tržištu. Osim klasične Monade, u ponudi su još i Monada Cherry s voćnim pireom trešnje i Monada s voćnim pireom manga, pojašnjava nam Juretić.

Soda s okusom

Koliko god da se nama činilo kako ljudi mnogo više piju pivo nego sokove, nije tako. Ipak je tržište bezalkoholnih pića izdašnije. Na kraju krajeva, koliko se god opirali, moramo priznati kako je Monada mnogo više od nekog kokakola pića, preslatke i pregazirane tekućine koja na nepcu ne ostavlja nikakve impresije.

Ona je zavodljiva, baš nekako prefrigana, i vrlo bi te lako mogla skrenuti na krivi put. Da umjesto piva počneš naručivati – Monadu. Juretić nastavlja, a mi se ne prestajemo čuditi. Čak se na neki način osjećamo prevarenima. Došli smo zbog piva, on je navalio s bezakoholom.

– Tražeći opciju osvježavajućeg gaziranog pića s malo kalorija i niskim udjelom šećera, odlučili smo se pomaknuti od razmišljanja o »zero sugar« opcijama i razviti na našem tržištu još slabo poznat koncept soda s okusom jer kod nas su prisutne aromatizirane mineralne vode, ali ne i sode s okusom, obogaćene pravim voćem.

Mist ima samo 16 kalorija i 3,5 g šećera na decilitar i može zadovoljiti sve koji traže nisku energetsku vrijednost u nizu različitih okusa kao što su to malina-yuzu, mandarina-marakuja, jagoda-limeta, trešnja, kivi-mango, bazga-limun, brojni su okusi jer svi mi volimo isprobavati, tražiti ono što nam najviše paše. Same izvrsno gase žeđ, a idealne su i za »miksologiju«, posebice uz gin i vodku, koje ćemo uskoro i sami proizvoditi, direktan je Juretić.

Mlada pivovara

A dobar je i psiholog. Jer kad je vidio da nam popušta pažnja – svaka čast Monadi i Mistu, ali – gdje je tu pivo?

– Polako, ima, dakako da ima i piva. Ma oko njega se ipak vrti najviše naših razgovora, baš kao što polako raskriljujemo i lepezu naših piva. Središnja figura te priče je – Big Joseph ili Veli Jože.

Riječ je o liniji klasičnih lagera, nefiltriranih i nepasteriziranih, ali i izuzetno pitkih, namijenjenih svima koji vole lakša piva bogatih aroma, kod kojih se može zalomiti i čašica više bez ozbiljnijih posljedica. Dakako, ni u kom slučaju da bi se nakon tog užitka sjedalo za upravljač automobila. Nakon druženja s nama i našim pivama, isključivo – taksi.

U ponudi su tri vrste lagera – svijetli, crveni i tamni, redom češki, njemački i američki stil. K tome, Big Joseph je pivo, ili naziv koji otkriva još jednu našu posebnost. Koliko god da smo apsolutno riječka priča, naša tvrtka sjedište ima u Motovunu. Istarska craft scena je po broju proizvođača, raznovrsnosti proizvoda, ali i vrlo zanimljivim festivalima, jako bogato strukturirana. To je i jedan od razloga zbog čega smo otišli u grad Velog Jože kojem smo i posvetili naš najvažniji proizvod, objašnjava nam Juretić.

Iako mlada pivovara, brojna priznanja i pohvale stižu sa svih strana. Bilo je tako nedavno i u Žminju, gdje su najviše pažnje privukli upravo s Big Josephom, a planova imaju uistinu mnogo, jedan od njih će uskoro voditi, kako je i Juretić istaknuo, prema destilatima.

– Rijeka je grad prepun potencijala. Zatomljenih, na neki način do realizacije ne dolazi i zbog specifičnog karaktera grada. Koji se uvijek postavlja na gotovo ignorantski način, kao: sve me, ali i ništa ne zanima. Srećom, kao da se taj svojevrsni riječki nihilizam pomalo gubi, kao da polako uzmiču oni koji često znaju što neće, mnogo rjeđe znaju što hoće. Možda ja i jesam osoba koja vidi u pravilu samo dobre procese, a loši me se malo ili uopće ne dodiruju.

Tako sam i nekako odgojen, u poduzetničkom duhu jer moj je otac uvijek plovio tim privatnim poduzetničkim vodama, ali bez ikakvog bogatstva ili visokog standarda. Pa ja sam za jedan od svojih rođendana, kad sam počeo voziti, na dar dobio Yugo! S obzirom da sam rođen krajem sedamdesetih, znači da sam vozačku i Yugo dobio u drugoj polovici devedesetih.

Kad je on bio praktično bezvrijedan. Ali do dana današnjeg ni jednom se automobilu nisam više veselio. Ono što me danas nosi, što me čini optimističnim, opet je – Vodovodna ulica. Kao onda kad sam dolazio kod mame i gledao niz prezaposlenu i prenapučenu ulicu. Sa stotinama radnika. Onda kad nisam znao gdje joj je kraj. Tako i danas, svakako i zbog prostora u koji smo se mi smjestili, vidim novi poslovni uzlet Vodovodne. Danas i na valu onog što se meni daleko više sviđa, na valu malih, najmanjih poduzetnika. Ali poduzetnika. Bez obzira koje monade proizvodili, zanesen je Juretić.

Uvijek je zabavno s ekipom pivovare Big Joseph

Mitska Vodovodna

A kad malo razgrnemo njegove informacije, a uistinu ide u red informiranijih Riječana, Vodovodna je danas prepuna kreativaca. Svake vrste. Kako izgleda, na najboljem je putu postati ulicom u koju se dolazi uživati. OK, Korzo će zauvijek ostati Korzo, ali kad se dan počne uzmicati prema večeri, najprivlačnija adresa mogla bi biti upravo Vodovodna. U njoj je već danas mitski »Skradin« koji dulje od šest desetljeća priča svoju, ali samo svoju priču.

Sad kad su u ulicu stigli Tomislav i Igor, teško je vjerovati da će oni ostati »samo« na proizvodnji piva i ostale crafterije. Jer nije kreativac samo osoba koja se bavi umjetnošću, nekim od njenih disciplina. Čini nam se, nakon nekoliko sati provedenih u razgovoru s Tomislavom, kako se ipak najveće kreacije događaju kad se rade – monade. Stoga veselimo se i monadajmo. Da će se uskoro u Vodovodnoj tražiti monada više.