Tu su jedan veliki i druželjubivi Bobby McGee koji je ime dakako dobio po pjesmi Janis Joplin, tu je jedna malena i razigrana Zoe koja je ime dobila po tome što Lenny Kravitz ima istoimenu pjesmu što ju je napisao za kćer Zoe i tu je jedna djevojčica koja se zove Ira i ima 13 godina. Evo ih kako sjede u hladu na maloj ledini što se izborila za legitimitet između betonskih zagrebačkih zgrada. Evo ih u savršenom skladu i u svom miru kakav je dobroj braći i sestrama dan. A onda se Bobby McGee, kako dolikuje momčini u kojem je i zlatnog retrivera i labradora, snažno protresao, taman da zrakom poleti oblak sitnih svijetlih psećih dlačica.

– Bome, čini se da ćete morat’ usisavanja poduplat’ – velimo Kosjeniki Petek, Irinoj mami.

Smije se, potvrđuje da će usisavač raditi dvostruku smjenu sad kad je u njihov dom, tamo gdje su Ira i Bobby McGee, došao i corgi Zoe, štene odlučno da baš poput svog starijeg kolege bude pas pomagač! Pas pomagač Iri koja je autistična osoba.

Nije nam Ira za našeg viđenja pričala puno, a i zašto bi kad je slika nje i njena dva psa govorila sve. Uz njih se ona osjeća i bolje i dobro, osjeća se onako kako nam to i govori pismom i videom u kojem objašnjava sve o kampanji #Zoeija koju je putem Hrvatske udruge za školovanje pasa pomagača i mobilitet pokrenula za svog novog psa pomagača, corgija Zoe.

– Bok! Ja sam Ira i ja sam autistična osoba. Ne volim ljude gledati u oči. Bob mi pomaže kad sam usamljena – kazuje Ira.

Reći će Ira i da je autizam drukčije posložen mozak i da je ona OK s tim. Kazat će i da nema intelektualne teškoće, ali joj neke stvari jako smetaju i na njih je osjetljiva. Zato je pas pomagač tu da joj pomaže da se smiri i da se osjeća sigurno kada ima meltdown, ili kada joj treba da nešto napravi i kada ju je strah. Na onom videu što ga je snimila za kampanju i koji se može naći i pogledati na Facebooku na stranici »Zoe i ja«, Ira priča kako voli kad Bob izađe iz mora. Tad ga, onako mokrog i pikavog, zove jež.

– Bob mi pomaže kad sam usamljena – kaže Ira.

Zaslužena mirovina

Ira je svog Boba, prvog psa pomagača, dobila prije pet godina. Vrijeme je da se Bob umirovi neumitno dolazi i treba obučiti novog psa pomagača. Zato kampanja koja ima cilj prikupiti 80 tisuća kuna čime bi se pokrila kupnja šteneta corgija, dvogodišnji trening psa i potrebnu hranu te sve što jednom psu treba.

Odgovor na pitanja zašto corgi, zapravo je jednostavan – zato što se, za razliku od dobrog Bobija, vole grliti, a zagrljaj najbolje briše suze kad ih ima.

– Ira ima psa pomagača već pet godina, to je Bobby McGee labrador retriver. Prije nego što ode u mirovinu, odlučili smo krenuti u proces i trening novog psa pomagača da odmah preuzme tu ulogu od Boba kad završi svoj radni vijek. Tako da imamo dva psa – priča nam mama Kosjenka.

Foto Davor Kovačević

Za ovo kako je Bobby dobio ime kriv je Damir Vučić, trener pasa pomagača. On je i testirao Bobbyja McGeea. No, ne dobiva se pas pomagač tek tako. Treba se prijaviti za psa pomagača, ispuniti prijavnicu, napisati motivacijsko pismo, obaviti razgovor u udruzi.

– Onda smo bili na listi čekanja godinu dana i u tih godinu dana je dijete bilo uključeno u psihoterapijsku pomoć u samoj Udruzi gdje je psihologinja Lea imala terapijskog psa corgija. Dijete je godinu dana radilo s Kokom i tako se rodila ljubav prema corgijima.

Bobi je Irin brat i jako ga voli i puno pomaže, ali kad smo gledali koji bi pas naslijedio Boba, više nije bio labrador u igri, nego corgi. Mislim da je to i za Iru bolje, jer Bob je velik i treba njim upravljati, pa ako je osoba malo hipotonična, malo teže može vladati tako velikim psom, pa smo se odlučili uzeti manju pasminu koja je jednako privržena – pojašnjava Kosjenka.

Bobi tu problema ne vidi, on se s Zoe već sprijateljio. Samo, morat će Zoe prvo u školicu. Doduše, u ovoj fazi treba na Zoe paziti baš kao i na svako štene.

– A kad Damir to kaže, kreće ona u svoju školicu gdje će se učiti osnovnim socijalizacijskim vještinama, kako hodati na lajni, gdje piškit’ i kakat’ i slično. Mora se naučiti ponašati u prometu, ulaziti u tramvaje, hodati u šoping centru… A za nekih 18 mjeseci krenut će baš u veliku školu za psa pomagača. Dakle, prvo vrtić, a onda škola – kazuje Kosjenka.

Foto: Davor Kovačević

Odanost i vjernost

Sve to da bi dobila licencu.

– Licencu za psa pomagača. Inače, u prvom slučaju je tata bio voditelj psa, dakle za Bobija, a sada će to za Zoe biti Ira – veli Damir.

– Znači, ovo će bit baš Irin psić? – pitamo.

– To je naša želja, da bude baš njezin – potvrdno će Kosjenka, dok Damir dodaje da će to poboljšati odnos koji Ira i Zoe imaju.

Nama se taj odnos već sad čini posve mazan. Damir nas međutim uči da je corgi klasičan ovčarski pas, takvog karaktera.

– Tu bih prije svega izdvojio lojalnost, odanost, vjernost, a uz to ide ljubomora, posesivnost i tako dalje. Imamo nešto posve drugo od Bobija i to ciljano za Iru. Jer, ona je htjela corgija i ona želi da to bude njen pas koji ne odlazi drugima. Bobi nije taj, labradori vole sve. Zoe je malo tvrdoglavijeg karaktera, ali kad odraste, bit će jako vezana uz Iru, jer oni su nesretni kad nisu sa svojim vlasnicima – priča Damir.

Sve to dakako i košta. Prvog psa Bobija Ira je dobila od Udruge, Udruga je podmirila sve troškove, a troškovi su veliki jer se psa i socijalizira i certificira.

– Kako se dijete odlučilo za corgija, a ne za labradora kojeg bismo vjerojatno dobili opet od Udruge, mi smo odlučili pokrenuti kampanju da pomognemo Udruzi, da ne stavimo sav teret na Udrugu, već da probamo kao roditelji osigurati sredstva za novog psa za naše dijete – pojašnjava Kosjenka.

Cilj je dakle skupiti onoliko novca koliko stoji cijeli proces školovanja, ako u ova luda vremena ne poskupi sve.

– Od tih 80.000 kuna se nabavlja štene i osiguravaju sredstva za socijalizaciju, iduće dvije godine treninga i certifikaciju. Za sada smo skupili za štene koje smo kupili i koje je Damir testirao da vidimo ima li potencijala. Zoe nam je došla i svima zahvaljujemo na donacijama, a sada moramo prikupiti sredstva za trening – kaže Kosjenka.

Prikupljat će se sredstva i kroz sedmi mjesec, onda će se vidjeti koliko se prikupilo i što dalje. Ne sumnja se tu u uspjeh jer, kako kaže Damir, naše društvo na ovakve stvari reagira dobro.

– Da nije našeg društva, grada, države, ljudi, Udruga ne bi postojala. Ima tu senzibilnosti, pogotovo kad su u pitanju djeca. Kada je Udruga osnovana, radila je samo sa psima vodičima, tek kasnije su se počeli trenirati psi pomagači i terapijski psi. Mi ne prodajemo pse, ne možemo se financirati od toga, a imamo velike troškove – ističe Damir.

Foto: Davor Kovačević

Klik na prvu

Vratimo se mi našim psima. Damir se spominje kako su se Bobby i Ira kliknuli iz prve, toliko da su kuhali zajedno opasani pregačama. Pitamo koliko će obitelji pomoći iskustvo s Bobijem.

– Mislim da je ono što će Ira dobiti puno važnije, a roditelji će se prilagoditi. Važno je samo da Ira ide naprijed, da završi školu, da radi nešto u životu, nešto kreativno – kaže Damir.

Sve će biti lakše uz psa pomagača, tu sumnje nema. Uostalom, do odluke o nabavi Bobija i došlo se tako što su Kosjenka i suprug joj Renato čitali da vani jako puno autističnih osoba ima psa pomagača zato što im pomaže u menadžmentu stresa i anksioznosti.

– Ira je bila jako loše u prvom razredu, kada je krenula u školu, to se jako osjetilo na njenoj psihičkoj, fizičkoj i emotivnoj bazi i kad smo gledali kako bismo mogli pomoći djetetu, vidjeli smo da je pas pomagač ta vrsta terapije i podrške koja je dobra, kvalitetna i prepoznata. Tako smo došli i do Udruge. Bobi je u tom segmentu jako puno pomogao i ne znam koja bi joj terapija mogla tako pomoći za što je njoj trebalo, za bildanje njezine samosvijesti, za samopouzdanje. To je jednostavno ono što ona kaže: »Kad treniram psa, imam osjećaj da mogu nešto dat’ svijetu« – kazuje Kosjenka.

Ira ima fobiju od škole. Od trećeg razreda ne ide u školu već ima nastavu u kući.

– Školovanje je jako stresno i onda je Bobby s njom u učionici, u njenoj sobi kad nastavnici dođu. Bilo je jako teško da ljudi shvate da pas pomagač nije distrakcija djetetu. On nju ustvari smiruje i samim tim što je on u sobi, ona se osjeća podržano, mirno, sigurno.

Oni i dalje kuhaju skupa, svašta mu kuha i peče. Na taj način je i savladala neke vještine, zna sama napraviti zobene kekse za psa, upaliti pećnicu, kuhati i sve je to naučila uz psa. Njezin pas je njena najbolja motivacija. Vjerujem da će sa Zoe biti isto, a kod Zoe je novi moment i taj da sada sama odgaja svoju bebu – veli nam Kosjenka.

– Znači i proizvodnja zobenih kolačića za pse će se udvostručit’, ne samo usisavanja – šalimo se.

-Ja sam za to da se zavrti prodajni proizvod – prihvaća šalu Kosjenka.

Trener Damir, Foto: Davor Kovačević

Salon za pse

Makar, i nije to baš posve šala, jer Ira bi htjela imati salon za pse.

– To je prvi put da Ira vidi sebe negdje u budućnosti. Mislim da je za djecu koja su različita u našem obrazovnom sustavu jako teško da vide svoje mjesto u svijetu. I to je Ira dobila uz psa pomagača – ističe Kosjenka.

Bome se i Bobu isplatilo slušati učitelje, pogotovo matematiku.

– U nižim razredima matematika se radila s nagradicom za Boba. Bob ima pet nagradica i ako dodamo tri… Bobu se škola isplatila – smije se Kosjenka

Da pak corgi nije ‘slučajan’ izbor, Damir vidi i u ovom detalju.

– Corgi su psi koji imaju strašno jaku intuiciju, a i Ira ima jaku intuiciju. Bit će to zgodan spoj tih intuicija. Labradorima su svi dobri, corgi kad osjeti nešto da mu nije dobro, on tamo ne odlazi, a Iri je stalo do toga da to bude njen pas. Za njenu budućnost, samostalnost, jako je dobro što će dobiti psa koji će je pratiti stalno – kaže Damir.

Pada dogovor da se vidimo na testu koji će se dogoditi na pola socijalizacije. Posebno će važno biti koliko će Ira otići daleko sa svojom željom jer, kaže Damir, morat će postati komunikativnija ako hoće biti licencirana za psa. Što se potrebnih sredstava tiče, Kosjenka se nada da će ih uspjeti prikupiti. A ono bitno u cijeloj priči je i to da je njihovo dobro iskustvo sa psom pomagačem vjerojatno i dobar put za druge.

– Mislim da je jako važno podržati autističnu djecu na pravilan način i polako ih osnaživati, stvarno naći dobre načine podrške, a ne ih bacati u vatru da budu normalizirana. Mislim da je pas pomagač jako dobra podrška za onu autističnu djecu kojima paše, jer nisu sva autistična djeca ista. Dobra je podrška onima koji ga se ne boje, kojima će taj pas stvarno postati član obitelji, njihova desna ruka, podržavati ih u životu, dati im hrabrosti i sigurnosti i onu vjernost kakvu jedino pas i može dati – ističe Kosjenka.

Mira Katalenić i njen Star, Foto: Davor Kovačević

Snažan Irin glas

No, kad je Ira u pitanju, važno je još nešto. To je onaj samozastupnički pristup do kojeg je došlo na prijedlog predsjednice Udruge Mire Katalenić i koji je, na žalost, u nas rijetkost.

– Imamo dijete koje zna zašto joj pas treba i koje je bilo spremno to reći. Često se, naime, kampanje rade na način »pomozite, jadni smo«, a ovo je jako lijep primjer samozastupničke priče jer osobe s invaliditetom i osobe s teškoćama mogu reći što im treba, samo trebamo poslušat’. Zato smo htjeli osnažiti dijete na takav način da ona kaže što njoj taj pas znači, ne da ja kao roditelj to tražim od društva, već da dijete upotrijebi svoje samopouzdanje koje je staklo uz psa pomagača pa da zamoli društvo da joj pomogne da dođe do novog – ističe Kosjenka.

I to se vidi u onom videu koji je nastao kao cijeli jedan proces za koji je trebalo biti strpljiv i pričekati da Ira pusti svoj glas pa krene zastupati sebe. Na žalost, bilo je i kritika onih koji ne razumiju kako to autistično dijete uopće može tako artikulirano kazivati što hoće i treba. Ne znaju kritičari što se događalo iza kamere.

Ne vide, kaže Kosjenka, koliko su od početka dijagnoze radili na Irinom samozastupanju. A Mira Katalnić to zna, zna da ljudi uporno vole govoriti što osoba s invaliditetom treba, dok s druge strane osobama s invaliditetom jako rijetko i malo damo da nam sami to kažu, a i kad nam kažu malo ih i ništa slušamo.

– Društvo ih voli staviti u karitativnu poziciju, a mi to nismo htjeli. Htjeli smo da ona može doći i reći što njoj treba i da može imati vremena koliko joj treba.

Ona je ta, ona ima svoju autonomiju. Ona zna što želi sa svojim tijelom, zna što želi u svojoj glavi. Nekada ću joj pomoći, ali kad ona kaže. Mislim da je to ta velika razlika koja se mora implementirati u našem društvu, da osobe s invaliditetom znaju i da mogu, da im treba dopustiti da kažu i da ih trebamo poslušati – poručuje Kosjenka.

– Bok, ja sam Ira i ja sam autistična osobe – kazuje Ira.

Lijepa je to priča u kojoj su glavni likovi, junaci neki, Ira, Bobby, Zoe, makar ni Kosjenka, Renato, Damir i Mira nisu ništa manje važni. Valjalo bi pomoći da priča ostane takva. Sva se sredstva prikupljaju putem računa Hrvatske udruge za školovanje pasa pomagača i mobilitet HR5323600001501736635 – s naznakom Za Zoe. A samu kampanju i priču mlade Ire treba pratiti i dalje na onoj Facebook stranici.

Naučit ćemo štošta, o autizmu, ali još više o sebi samima. Shvatit ćemo što nam to priča Damir kad se prisjeća one stare Imoćanke, bake koja je na njegov upit zna li da će pas koji joj je došao u kuću da pomogne njenom unuku puštati dlake po cijeloj kući, jednostavno kazala: »Dovedite vi meni i slona, ako će mom Ivanu bit’ bolje!«.