Dunja potječe iz jugozapadne Azije, odnosno iz Perzije i Anatolije, a samoniklu je nalazimo i u srednjoj Europi. Poznata je i pod nazivom ”sidonijska kruška”. Drvo dunje može narasti i do 7 metara, a često raste u obliku grma. Plod ima oblik jabuke ili kruške, nepravilno je grbav, zlatnožute do crvene boje, te pokriven dlačicama koje se lako skidaju. Ugodnog je mirisa, a sirovo meso je tvrdo i trpko-kiselog okusa.

Dunja je voće koju možemo naći isključivo na tržnici ili u vlastitom vrtu, i to samo u ranu jesen. A u vrtovima su također često zapuštene, jer nemaju baš neku komercijalnu vrijednost. Nedostatak veće popularnosti dunje je u tome što nije jestiva sirova. Ne možemo je ubrati i zagristi jer je jako tvrda, suha i oporog okusa te se mora skuhati da bi postala meka, i puna okusa, i prekrasne ružičasto crvene boje. Dunja ima gotovo misteriozni, intrigantni miris, sličan zreloj jabuci ili kruški, ali daleko kompleksniji, s tračkom tropskog voća kao što je ananas i guava. Par dunja na ormaru može ispuniti mirisom cijelu sobu.

Od Grka do danas

Dunje su bile popularne kod starih Grka, koji su ih pripremali tako da su ih izdubili, napunili medom, stavili u pleh i ispekli, a u grčkoj mitologiji je simbolizirala ljubav i sreću. Rimljani su iz dunje dobivali eterična ulja koja su koristili u parfumerijama. U Francuskoj je poznata već stoljećima, a koristi se, ne samo u gastronomiji, već i u kozmetičke svrhe te u medicini.

Dunja koju mi poznajemo razlikuje se od dunje iz zapadne Azije i tropskih područja, gdje je mekša i sočnija. U područjima hladnije klime ovo voće je privlačnog oblika, bogate žute boje kad je zrelo, i ima jak, pomalo težak miris. U tim hladnijim područjima, dunja ima lijepi oblik, bogatu zlatnu boju kad je zrela i vrlo jaki miris. Kora je hrapava i dlakava, meso grubo i nejestivo i jako kiselo. U toplim krajevima, nema dlakave kore, mnogo je sočnija i može se čak jesti sirova. I to ne samo na Bliskom Istoku, odakle potječe, već i u dijelovima tropske Amerike gdje su je donijeli iz Europe.

Plodovi se ubiru od sredine rujna do kraja listopada, što ovisi o klimatskim uvjetima staništa na kojem se dunja uzgaja, a lišće se, prema potrebi, sabire od sredine svibnja do sredine rujna.

Zdravlje na stolu

Za lijek se upotrebljavaju plodovi, listovi i sjeme dunje. Sluz dunjina sjemena (Mucilago Cydoniae) priprema se stavljanjem sjemena u vodu, a primjenjuje se za liječenje rana nastalih kod dugotrajnog ležanja bolesnika, opeklina i kao sredstvo kojim se natope oblozi kod upaljenih očiju i otvorene, raspucane kože. Zahvaljujući sluzi i pektinu, dunja je veoma dobra kod liječenja upale ždrijela i sluznice te krajnika i dišnih puteva. Sluz se također koristi u kozmetičkoj industriji, u losionima i kremama za kožu. Kod upale želučane i crijevne sluznice preporučuje se kuhana dunja, koja također ublažava jake proljeve. Vunasta pokožica plodova se oguli i pri upotrebi osuši.

Dunje dozrijevaju u rujnu i listopadu

Plodovi obilno sadrže sluzne tvari: pektin, ulja, amigdalin, fosfornu kiselinu i vitamin C, a plod dunje izvrsno je i sredstvo u liječenju anemije. Čak i u malim količinama, dunje daju posebnu aromu drugim namirnicama i vrlo su zahvalne u jelima koja se dugo kuhaju, jer se ne raspadaju brzo. Na Bliskom Istoku i Sjevernoj Africi ih stavljaju u mesna jela, u Perziji ih kuhari pune s mješavinom govedine aromatiziranom cimetom, a u Maroku ih dinstaju s janjetinom i piletinom. U Turskoj aromatiziraju tarhanu za juhu s dunjama, uz papriku, paradajz i luk. U Francuskoj prije nego što stave marmeladu u flaše, dodaju malo ružine vodice. U Tunisu se malo samljevene sušene korice od naranče s malo sušenih ružinih latica dodaje dunjama za aromatiziranje ribljeg couscousa. U Italiji ih kuhaju u sirupu od mošta i tako konzerviraju.

Postoje tri glavne sorte dunje: portugal, oblik jabuke i oblik kruške

Sok od dunje, ukuhan s jednakim dijelom šećera, dobro je sredstvo protiv prsnih bolesti i bolesti grla. Budući da dunja steže, preporuča se sirup od ovog voća za liječenje rana, a pomaže i kod dijareje.

Gušti su gušti

Vjerojatno najpoznatiji proizvod od dunja je sir od dunja, Quittenkase, Cotognata, Cotignac ili Membrillo, a priprema se od Bliskog istoka, preko Mediterana do Latinske Amerike. Na Siciliji se od toga radi čitavi ritual – cijela kućanstva sudjeluju u miješanju pirea skuhanih dunja dok se ne zgusne na vatri i stavlja u posebne module i ostavlja da se suši na suncu dok dobije savršenu teksturu. Rezultat je čvrsta tamnocrvena (ovisno o dunjama) želatina, s okusom najkompleknije, najaromatičnije i najkoncentriranije jabuke koju ste probali. Sir od dunja savršeno ide uz neke druge sireve, ali se naravno može poslužiti zarolan u šećer i kao specijalni slatkiš nakon večere. Od tekućine u kojoj su se kuhale dunje može se napraviti žele od dunja, jer dunje sadrže puno pektina.

Dunje dozrijevaju u rujnu i listopadu, ali se mogu sačuvati nekoliko mjeseci. Na tržnici vjerojatno ne možete birati sorte, jer ih nema tako puno, ali postoje tri glavne sorte: portugal, oblik jabuke i oblik kruške. Kod nas se baš ne trebamo brinuti jesu li iz ekološkog uzgoja jer rijetko tko ima voćnjake s dunjama.