Ivo Cagalj/PIXSELL

Na nedavnom Festivalu čokolade u Opatiji bilo je, dakako, trista slatkih čuda, ma se za jednu čokoladnu deliciju s pravom moglo kazati da je za nijansu čudo veće. Čokoladni namaz s masti crnih svinja!

Tog’ se nitko prije nije sjetio, a još ako se zna da mast dolazi iz tvrtke Sin ravnice, s farme u Cretu Viljevskom što su je na noge digli Vatreni Domagoj Vida i njegovi prijatelji iz djetinjstva, onda je jasno da ne može namaz što vabi »Namaži me« biti loš.

Da pak namaz bude odličan, ‘kriv’ je splitski proizvođač čokolade Marinko Biškić. Zapravo, onaj tko je makar čuo za Biškića i neće se čuditi činjenici da je on prvi koji se usudio spojiti naoko nespojivo. A onaj tko za Biškić čuo nije, sad će. Jer, dobro je to štivo o onom kojeg zovu i Fon Biškić, i hrvatski Willy Wonka, a bome i najveći socijalist među poslodavcima.

Nego, čokolada i crna slavonska svinja, zajedno kao novitet u paleti onog što se zove »Spread me!«, iliti »Namaži me!«.

– Puno je mojih proizvoda nastalo iz neke zezancije, kroz priču s prijateljima. Nađeš s društvom, sa svojim starim muzičarima, pa za razliku od ostale ekipe koja prepričava dogodovštine iz JNA, mi pričamo o događajima s koncerata, o nekoj našoj mladosti. Vrtimo nostalgične filmove, ali u veselom tonu – uz smijeh će Biškić.

Priznajemo i sami, nostalgija zna biti i lijepa i zabavna.

– Ja sam retro tip. I muzika, i moj imidž, sve je retro. I brend mi je retro – priznaje Biškić.

Srednja klasa

Uglavnom, evocirala je njegova klapa uspomene iz 80-tih.

– Većina nas je, zapravo, bila srednja klasa. Moj otac je radnik, u većine nas bili su skromni uvjeti života, pa smo pričali o tome kako bi nam mater namazala mast na fetu kruha i mi bi sretni istrčali ispred kuće. Ako ti se jelo slatko, stavila bi na kruh i mast i šećera, ako ti je do slanog, stavila bi soli. S tom fetom bi istrčao na dvorište jer što ćeš doma radit’. U kuću se dolazilo ručat’, doslovno s nogu – prisjeća se Biškić.

Iz tih uspomena, iz te zezancije na račun kruha i masti rodila se u njega ideja.

– Počelo mi se motati po glavi da probam napraviti moderniju varijantu toga momenta iz djetinjstva. Nije mi odmah pala na pamet crna svinja, već sam prvo napravio probu s običnom masti da vidim hoće li se taj miris masti osjećati u lješnjak-kakao namazu.

Prvih par proba je sve bilo ok, i onda sam par mjeseci eksperimentirao i degustirao – veli Biškić.

Čekao je jedan period da vidi kako se mast ponaša, da se, recimo, ne bi užegla nakon nekog vremena, pa je čekao da vidi kako se preko ljeta ponaša. Pokazalo se da je i bez frižidera sve kako treba biti, taman da prođe analizu i krene namaz u distribuciju i prodaju.

– Sad se moram vratit’ malo unatrag. Eksperimente sam radio s običnom masti, a onda mi u jednom razgovoru prijatelj veli: »Što će ti obična mast kad postoji još zdravija varijanta, crna slavonska!« – kaže Biškić.

Isti ga je naputio i put farme u Donjem Miholjcu.

– Okrenuo sam telefon, poslao ljudima poruke i uzorke, njima se svidjelo i tako je započela suradnja. Ja sam mali proizvođač, oni su mala tvrtka i drago mi je kad god se ostvari takva suradnja, da mi ‘mali’ komuniciramo, da se potpomažemo – ističe Biškić.

Zapravo, dade se primijetiti da odavno ne bi konkretnijeg spajanja onog modrog i zelenog.

– Iskreno, sve moje dosadašnje recepture koncepcijski su bile – Dalmacija. Recimo, svi namazi koje sam radio zadnjih deset godina su bazirani na maslinovom ulju, nemaju palminu mast, već maslinovo ulje. I to je proizvod koji kao takav nije nitko prije mene u Hrvatskoj napravio – veli Biškić.

U njega maslinovo ulje od starta nije samo dodatak na postojeći namaz, već njegov sastavni dio, tako da ga u namazu ima 23-24 posto, baš koliko je svinjske masti u najnovijem namazu. Samo, nešto je na čas novinaru zapelo za oko.

– Ne mogu ne priznati da me zaintrigirao namaz što se zove »18+«! Što li je, svega mu, u njemu!?

Smije se Biškić, nije, kaže, viagra ili tako što.

– To je zato što ima par postotaka alkohola, malo više alkohola nego u griotama. Pa kad je bila dileme kako nazvat’ proizvod, došli smo do »18+« – pojašnjava Biškić.

Talent za marketing

Ima ta njegova klapa i duha, a bome i talenta za dobar marketing.

– Stvarno mogu biti sretan što sam okružen ekipom u kojoj je Neno Belan, dizajner Toni Adamić, Zdravko Bajan, fotograf Saša Burić, Dario Markić, sve ljudi koji su u svom poslu vrhunski. I kad ti oni daju neki prijedlog, inicijalnu ideju, to stvarno bude super – naglašava Biškić.

Samo, čudo je to, pogotovo danas, da se takva prijateljstva, takve klape, uspiju održat puste godine. – Mi smo generacija koja u Splitu ima i svoju himnu, »Osamdesete« Daleke obale.

Tekst i muziku je napisao pokojni Bogašin Šoić s kojim sam išao u osnovnu i srednju školu i s kojim sam bio zajedno u prvom bendu. Ono što je razlikovalo splitsku scenu 80-ih od ostalih gradova je to da su drugi gradovi bili stilski slični u smislu muzike, dok je u nas svatko svirao različitu glazbu. Đibo je imao heavy metal bend, Dino funk, Belan je sa svojim Narodnim blagom svirao neku žešću verziju ritam i bluesa, ja neki melodični punk.

Ali, to druženje, razmjenjivanje ideja, bilo je perfektno. Pa kad Đibo ima neki tekst, dođe Dinu i veli: »Dino, ovo bi tebi pasalo.« A da ne govorim tijekom snimanja… Belan je doslovno pjevao back vokale svima – priča Biškić.

Tko pamti išta iz tih vremena, lako može potvrditi da je možda ipak u to vrijeme u Splitu najteže bilo biti panker, a Biškić je to itekako bio počevši od daleke 1978. godine.

– Bilo je tu i neugodnih situacija. Pacifist sam, nikad se ne tučem i trudim se izbjeći sukobe. Međutim, tri puta su me baš dobro pretukli zato što sam imao crvenu kosu, poderane rebatinke i ziherice, što ih sada možeš kupiti za par tisuća kuna u Diesela.

Za jednog koncerta na Brdima (splitska četvrt op.a.) svašta su mi na binu bacali i sve je bilo dobro dok nije petarda pala i spržila mi nogu. Počeo sam psovat’ na mikrofon, to je razbjesnilo ekipu i krenuo je dar-mar – sjeća se Biškić. Ali, reći će on, u svim gradovima je bilo tog prigradskog i gradskog što se sudara, a i ne vole ljudi generalno kad se netko razlikuje na bilo koji način.

– Ja sam znao hodati u pidžami. Dan-danas idem u pidžami po gradu, tako da se tu nije ništa promijenilo. Kad dođe ljeto, ja sam u pidžami. Imam u ormaru pidžame za van i pidžame za po doma, smije se Biškić.

A kako je dosljedan u pogledu pidžama, tako dosljedno, od početka karijere, njeguje i tanki brk, koliko god brk za jednog pankera bio atipičan.

– I to je bila zezancija. Thin Lizzy je jedini punk bend u kojem je pjevač imao brkove. Phil Lynott se zvao i eno, ima i spomenik u Dublinu. Ma ja sam taj period, makar sam pacifist i antimilitarist, uzeo lik austrougarskog oficira. Zato i brk i Fon Biškić, jer je stara mjera za buku bila fon. Bilo mi je štosno i od Von stvoriti Fon, nositi starinske uniforme i brk koji je ostao do sada – veli Biškić.

Galebi asfalta

Nego, glazba. Reći će Marinko da je sve vezano uz njegovo bavljenje glazbom baš dobro ispalo.

– Nakon tog punk perioda, kad smo bili Fon Biškić i Narodno blago, Belan je odustao od bavljenja glazbom, pauzirao jedno pola godine, a meni je došlo da napravimo retro bend s glazbom 50-ih. Ustvari, i kad smo punk svirali, puno smo pjesama iz 50-ih prerađivali, kako su to, recimo, radili i Ramonesi – priča Biškić.

Nagovorio je Belana da okupe novi bend, a brkovi su i tu dobro došli s obzirom da je repertoar činilo dosta prepjeva talijanskih kancona, pjesme Ive Robića, Šerfezija, Đorđe Marjanovića… Zvao se bend Marinko i galebi asfalta!

– Ali, kako sam upisao fakultet, nekih par mjeseci prije prvog nastupa preselio sam u Zagreb. Belan je postao pjevač, a bend je promijenio ime u Đavoli. Uvijek mi je simpatično kad Belan na televiziji, ili u intervjuu kaže: »Znate, ja sam već 30-ak i više godina zamjenski pjevač, otkad je Biškić napustio bend«. Ha, ha – kaže Biškić.

I nema u njega ama nimalo žala ili tuge što je otišao u Zagreb, dok su Đavoli postali megapopularni.

– Uvijek kažem da mi nimalo nije žao, jer Belan je deset klasa bolji pjevač od mene. Zapravo se za bend dogodila najbolja moguća stvar koja se mogla dogoditi, a svaki njihov uspjeh stvarno osjećam kao svoj vlastiti – iskreno će Biškić.

Dogodilo se najbolje za bend, a bome nije loše prošla ni čokolada. Zapravo, prvo su na red došli začini Nadalina.

– Povratkom iz Zagreba u Split otvorio sam firmu Nadalina. Posudio sam neku lovu koja je stvarno bila smiješna za ono doba. Posudio sam točno toliko koliko je moj prijatelj platio »stojadina«, a kao neki biznis, ha, ha – priča Biškić.

Definicija demokracije

Ako je i sića bila, činjenica je da je »Nadalina« živa i zdrava evo 32 godine, da je dogurala do 30 zaposlenih, što je jedino malo smanjila korona, da je bez dugova, da nema kredita usprkos svima koji su, kako kaže Biškić, ostajali dužni, od Keruma pa nadalje. I da, kada se Biškić krenuo baviti začinima, u Hrvatskoj to praktički nije postojalo. Ili, kako to lijepo veli, kad bi se izrekla riječ začin, svi su mislili na Vegetu. A on je tvrdoglavo od starta radio svoje recepture, svoj proizvod, educirao poslovođe trgovina, vlasnike firmi, taman da konkurenciji koja je za par godina došla bude, štono bi se reklo, lakše.

– Ma, meni je u toj priči posebno drago i lijepo bilo pročitati kako moj kolega Damir Petranović piše da ste najveći socijalist među poduzetnicima. Lijepo je znati da još ima koga da mu je stalo do radnika – priznajemo Biškiću – Pa dobro, ja jesam ljevičar genetski i po opredjeljenju, ali to je Petranović malo ‘bombastično’ napisao (smijeh). Meni je to normalno i mislim da bi svaki poslodavac trebao imati takav odnos. Znači, drži se svega što je po zakonu i odnosi se prema ljudima kao prema kolegama – ističe Biškić.

Nema u njega velike filozofije. Kaže, kad je osnivao firmu, u glavi mu je bila samo želja da se zaposli, da ima posao, nikakva mašta velika.

– Meni je od početka koncepcija firme ta da je to što sam ja vlasnik moja stvar za po doma, a u firmi sam radnik kao i svaki drugi. I tako se ponašam. Možda nekad ispadne da je pogrešno, ali ja drukčije ne znam – kaže Biškić.

S obzirom na to i nije bilo veliko iznenađenje kada je ime Marinka Biškića osvanulo na listi Možemo! i to kao kandidata za dogradonačelnika Splita, makar se do tada i nije aktivno bavio politikom.

– Mislim da jesam homo politicus, ali nisam bio baš angažiran. I volio bih da se ljevica okrupnjuje, ujedinjuje, jer toliko malo toga je različito – kaže Biškić. I još nešto važno spominje Biškić.

– Ono što je veliki problem građana Hrvatske je to da nisu u glavi apsolvirali riječ demokracija. Apriori se očekuje da si ‘na nož’ s nekim tko ne razmišlja kao ti. A ja ću, recimo, s Androm Krstulovićem Oparom diskutirati bez obzira na razlike. Znamo se 30 godina, njegovi stavovi su njegovi, moji su moji, a ljudi misle da se ne bih smio družit’ ni s kim tko ne misli isto. Ali temelj za druženje mora biti da je ta osoba shvatila riječ demokracija, da je shvatila da ja mogu imati svoj stav, da recimo mogu držat’ da je socijalizam najbolje uređenje, a da ti veliš da je to kapitalizam, i onda da diskutiramo – kaže Biškić.

Pravi čokoholičar

Mic po mic, evo nas opet na čokoladi. Biškić će reći da ga je sve vuklo tome da mu posao bude čokolada. Jer, kako kaže Biškić: »Ja sam čokoholičar!«

– Kopkalo me je da napravim tamnu čokoladu, s pravim kakaom, da je zrno kvalitetnije, da spojim tu i Dalmaciju. Zapravo, ja sam htio napraviti čokoladu za sebe i ekipu – veli Biškić.

Poklopila se ta želja sa snimanjem albuma »Fon Biškić i Narodno blago« u studiju kod Dragana Lukića Lukyja.

– U studio bih donio svoje eksperimente, onda bi mi kolege rekli što misle, pa bi sutradan napravio novu recepturu. I dok je trajalo snimanje, nekih šest mjeseci, ja sam miješao recepture tako da je doslovno paralelno, u mjesec dana razmaka, izašao van album »Fon Biškić i Narodno blago« i prvih deset čokolada »Nadalina« – kazuje Biškić.

Prvih deset, a u njima s čokoladom i suha smokva, lavanda, maslinovo ulje… A sada je stotine različitih čokolada i namaza, i isti onaj trud u autora da ne kopira druge i da piše svoje recepte.

– Kad završim recepturu, najsretniji sam kad sam ja zadovoljan. Onda dam to testirat’ ekipi, što u firmi, što prijateljima, i ako je njihov feedback dobar, ja ću biti sretan ma da se ne proda ni jedan komad – ističe Biškić, onaj koji ne krije da voli eksperimentirati. Bome, ovog namaza sa masti crne svinje, što asocira kažu na Nutellu, prodalo se u Opatiji sve što se donijelo, a bome i čokoladne pizze. Ode sve. Toliko o kvaliteti Biškićevih proizvoda.

Na koncu, ne može se ne primijetiti kako su u nas tek dvojica proizvođača čokolade, dvojica onih koji rade craft čokoladu, cijeli postupak od zrna do čokolade, baš kao i to da su obojica glazbenici: Marinko Biškić bivši panker, a Stive Kahlina bivši reper.

Biškić tako, nakon podosta godina, više nije sam.

– Trudim se educirati ljude da postoji razlika između čokolatijera i proizvođača čokolade. Čokolatijer kupi gotovu čokoladu i samo preradi zadnju fazu, a proizvođač radi od zrna do konačnog proizvoda i taj proces traje 48 sati. Razlika je ogromna – ističe Biškić.

Ali, tko će Biškiću vjerovati da je zahtjevno i teško kad je s prijateljima snimio tako veselu pjesmu, »Od zrna do čokolade«!? Smije se Biškić, kaže, istina je, pjesma izaziva veseo osjećaj, a i ona je na čokoladnoj gramofonskoj ploči kojih je sada desetak.

– Boris Hrepić je napisao tekst i glazbu, Hrepićeva supruga Antonija, Belan i ja smo to otpjevali, spot je sniman u pogonu, a bend je Cacao All Star Band. Jedina je nevolja što je radiostanice ne puštaju jer je, kažu, reklama. A nigdje se ne spominje Nadalina – smije se Biškić.

Ma, ima nje zato u bespućima interneta. Ima pjesma u kojoj je i slatki stih: Od zrna do čokolade, marljive ruke danima to rade/ od Madagaskara pa do Splita, tu čokoladu traži pola svita.