Čitao sam jednu knjigu! Dugo sam je čitao, jer ne spada u laganu ljetnu literaturu za kraćenje vremena negdje na plaži ili u debeloj hladovini. Ozbiljna knjiga koju je vrijedilo pročitati. U sličnim zgodama, nakon čitanja dobre knjige, običavamo kazati: preporučio bih je i drugima. Za ovu knjigu to baš neću reći. Nije namijenjena širokom krugu čitatelja. Oni koje zanima, nema sumnje, pažljivo će je čitati i u svom okruženju prepričavati njen sadržaj.

Knjiga ima naslov »Priče iz konzerve« s podnaslovom »Povijest prerade i konzerviranja riba na sjeveroistočnom Jadranu«. Autora je više, iz raznih su zemalja i različitih su struka, a na koricama su navedena imena urednika – Iva Kosmos, Tanja Petrović i Martin Pogačar. Izdavač je Srednja Europa d.o.o. u suradnji s Institutom za studije kulture i sjećanja Znanstveno-istraživačkog centra Slovenske akademije znanosti i umjetnosti u Ljubljani. U originalu knjiga je objavljena na slovenskom jeziku. Naslov i podnaslov uvode u sadržaj knjige opsega 300 stranica.

Ljudi u prvom planu

Riblja konzerva, popularna i sveopće poznata sardina, a u našem kraju najčešće samo škatuleta. Nekima drag obrok, drugi je jedu samo kad moraju, a treći za nju neće ni čuti. I izmišljaju razloge njena neprihvaćanja. Općenito, hrana koju mi u Hrvatskoj slabo konzumiramo. A, upravo su naše, hrvatske riblje konzerve poznate daleko u svijetu. Istodobno one su sastavni dio naše ribarske tradicije, dio identiteta našeg priobalja i otoka. U jednom razdoblju ne tako daleke povijesti ključni čimbenik što je zadržao stanovništvo na ognjištu predaka.
Nekad smo ih imali puno, danas ih je ostalo malo, ali im značenje nije umanjeno. Općenito, međutim, o riboprerađivačkoj djelatnosti, njenoj prošlosti i sadašnjosti, malo znamo. Iako, ona je postojala tu pokraj nas, ponegdje je prisutna još i danas.
Knjiga »Priče iz konzerve« nije monografija, nikako je ne bih svrstao u tu kategoriju, a nije ni klasična povijest jedne djelatnosti što je na našim prostorima imala veliko značenje. Iz nje možemo saznati i temeljne brojčane pokazatelje, kao što su broj tvornica ribljih konzervi na istočnoj obali Jadrana u određenom povijesnom razdoblju, količine prerađene ribe i proizvedenih limenki konzerva. To, međutim, nije najvažnije. »Priče iz konzerve«, baš kao što naslov sugerira, u stvarnosti je zbirka eseja, socioekonomskih pa i društveno političkih analiza, autorskih priča, različitih pristupa istoj temi. Svima njima odrednica je riblja konzerva, najčešće sardina. I svatko je doživljava na svoj način. Prosječan kupac iz supermarketa naprosto ne može zamisliti što u sebi krije ta mala »škatulica«.

“Price iz konzerve”

Povijest konzerviranja ribe na našim prostorima tema što je dugo čekala autore. Sadržaj je više nego bogat i nikako ne smije otploviti u zaborav. U »Pričama iz konzerve« ona nije sistematski i cjelovito obrađena, nego pojedinačno na primjerima pojedinih tvornica, ili te djelatnosti na određenom području. Autorski pristup je individualan i uvijek ga poštujem. Kad se knjiga pročita dobije se cjelovit uvid u njen sadržaj, shvatit ćemo da smo upoznali »povijest prerade i konzerviranja riba na sjeveroistočnom Jadranu«. Više nam ne treba!
Saznali smo kako su nastajale tvornice ribljih konzervi, kako je ta djelatnost rasla na našoj obali i otocima, te na prostoru današnjeg slovenskog primorja. Znamo i tko ih je podizao, u njih ulagao, kako su društveno politički odnosi mijenjali vlasničku strukturu. Saznajemo i kada je počeo silazak s trona glavne grane privređivanja. Krenuo je turizam i od prvog dana postavio se nepomirljivo prema tvornicama konzervi. Turizam je doživljavao ekspanziju, prerada ribe je uzmicala i – jedva opstala.
U prvi plan knjiga stavlja ljude. Tvornički strojevi, tehnologija prerade i konzerviranja, kašete ribe što ulaze u halu i kutije s limenkama konzervi što iz nje izlaze, to je najvažnije u proizvodnom procesu i cjelokupnom poslovanju. Bez njih nema proizvodnje, ni posla. I nisu zanemareni. Ali, nisu u prvom planu. Možda postaju najvažnijom temom u onom trenutku kada više ničemu ne služe, zaboravljeni i oronuli u napuštenim halama. Prije njih važniji su živi ljudi. Oni sve pokreću, unose život i živost u hladne prostore.

Žene u halama

Posebno mjesto imaju žene. Žene s otoka, iz priobalja, ali i kontinentalke. Njih su životne potrebe vodile u avanturu nepoznatog, u njima strani svijet riba i života uz more. Susret sa ženama u tvorničkim halama ne predstavlja iznenađenje. Davno su u njih ušle. Međutim, mjesto i posao žene u tvornici ribljih konzervi ne može se uspoređivati s klasičnim tvorničkim poslom. Više puta bio sam u tim našim tvornicama i gotovo uvijek vidio sam istu sliku, izuzimajući strojeve što su bili starijeg, ili novijeg datuma proizvodnje. Brojčano dominiraju žene, rade najteži i najvažniji posao. Muškarce sam sretao tu i tamo, ponekad donose ribu, odvoze praznu ambalažu… uskaču ako se pojavi kakav problem… A žene, čitavo radno vrijeme rade isti, monoton i težak posao. Najteži u proizvodnji ribljih konzervi. Friškina lebdi u zraku, ulazi u sve pore čovjekove kože i ne može se »isprati«. Vlaga, hladnoća,a u nekom davnijem vremenu radilo se i na otvorenom…

Tim ženama bave se »Priče iz konzerve«. Ženama, najčešće, iz patrijarhalne sredine koje su otišle raditi u tvornicu. Odjednom ona je prestala biti samo kućanica i majka, počela je privređivati, davati konkretan doprinos nesigurnom kućnom budžetu. Žene su se počele emancipirati! Iako, u nekim sredinama, u vremenu prošlom, punu emancipaciju nikada nisu mogle ostvariti. Među te žene u raznim sredinama zaputili su se neki od autora. Čuli su i zabilježili autentična svjedočanstva, prisjećanja na vremena teškog rada, ali rada ispunjenog zadovoljstvom. U današnjem vremenu teško je sagledati taj rad i život omeđen kućom i tvornicom, čvrstu vezu s tvornicom i teškim poslom što su ga u njoj obavljale. A nije im bilo lako i okolina nije uvijek bila blagonaklona prema njima.