Do Baške na otoku Krku može se stići na mali milijun načina. Najprirodniji, ili bolje rečeno najlogičniji način, onaj je automobilom, no ima i drugih puta i načina.

Do Baške se može doći i da se iz Zagreba ne maknete uopće, ali se pritom morate malo »očešati« o Samobor. Komplicirano!? I nije, štoviše posve je jednostavno, veselo i zanimljivo, ali samo ako ste ovim putem u Bašku krenuli na pogon pacica.

E da, Pacica i pacice. Samo, što je Pacica, a što su pacice!? Zna to Jelena Načeta Šimunović zvana – Pacica. Zna to ona koja se od srca smije slušajući ovu našu »muku«, jer ako nju pitate stvari su posve jednostavne. Nije uostalom od jučer u Baški na Krku kiosk s natpisom Pacica, onaj u kojem se pacice kupe da bi se njima razveselilo nepce. Ova priča počinje prije gotovo 40 godina.

Poderane gaće

Jelena je po struci psiholog. Zaposlena je u odjelu ljudskih resursa jedne naše poveće tvrtke. Ma, kada dođe ljeto, ona špica turističke sezone, od jedne Jelene kao da nastanu dvije.

Usudit će se autor ovog teksta reći da ona prava tad kreće put Baške da zajedno sa suprugom Borisom zamijesi tijesto, oblikuje pacice, baci ih u vrelo ulje da se ispeku, pa ih zatim nudi turistima, domaćim i stranim gostima, baš kao i domicilnom stanovništvu.

Pacica je zapravo langoš, prženo tijesto koje su u naše krajeve, tko zna kad, donijeli Mađari, taman da ga se dade za kojekakvih fešti naći ponajprije u Slavoniji, na kontinentu. Langoš, poderane gaće, ili uštipak ako ste u Dalmatinskoj zagori, sve su to inačice istog i sve je to bez sumnje delicija koju smo voljeli, na kojoj smo odrasli, da bi je, tko zna zašto, pomalo bacili u zapećak.

Ma, i nije se Baška i po pacicama prepoznavala dok Anton Načeta nije 1987. godine u starom gradu, u jednoj od uličica, u malom kiosku na kotačima odlučio peći langoš iliti – pacice. Jelena iz torbe vadi stare fotografije, među njima i onu na kojoj se vidi taj mali kiosk.

– To je bio početak svega, ta tri-četiri dana za ribarskih noći – kazuje Jelena.

Ako je godina 1987. onda to znači da je Jelena tad bila dijete. Samo, kako pristojno pitati damu za godine!?

– Koliko vama je Jelena tad bilo godina – odlučili smo se za izravan pristup.

– Hm… Sad ću vam reći. Počelo je ‘87. godine, a ja sam godište ‘83. Znači, četiri godine – iskreno će Jelena.

E, sada slijedi mala digresija. Red je, naime, kazati kako autor ovog teksta za Pacicu možda ne bi još ni znao da nije Petre Jelenić, vrhunske naše slastičarke. Sudbina je odavno riješila da Petra i Jelena budu susjede u Samoboru, a kad Petra pohvali neko jestivo u to se ne sumnja ni malo. Iz Samobora je Jeleni mama. Otac je iz Baške.

– Tako da sam ja pola Bašćanka – smješka se Jelena.

Nažalost, Anton Načeta preminuo je 2021. godine, iznenada, i to taman kad se činilo da njegove tegobe s bolešću idu nabolje. Štoviše, dogodilo se to baš kad je kanio otvoriti kiosk Antona kojeg su svi znali i svi zvali Pacica.

– K’o i mene. U Baški se svi znaju po nadimcima – na to će Jelena.

Kulturno dobro

Jelena je zaslužila nadimak isti k’o i otac kad su joj bile četiri godine. Anton je tad odlučio probati s prodajom pacica, digao na noge obitelj, majku prije svega koja je kod kuće radila tijesto, a bome i oca koji je to tijesto nosio do kioska da bi se tamo pred »publikom« peklo.

Nešto je malo dileme tek oko toga zašto se langoš u Baški zove pacica. Stariji neki svijet govori da su langoš oduvijek u tom kraju zvali pacica. Druga je verzija ona da je njenom ocu, još kad je dijete bio, ovo tijesto bilo nekako »pacasto«, podatno poput kakva plastelina, taman da ga pacicom nazove. Ma, nije to ni važno, jer ukorijenilo se baš kako treba.

– Pacica je zapravo i nakon tolikih godina svojevrsno kulturno dobro, ona nematerijalna kulturna baština, s obzirom na to da 1987. u Baški možemo kupiti langoš odjeveni u kupaće gaće – zaključujemo već na osnovu ovog što smo čuli.

– Pa sad već i je tako – slaže se Jelena.

Samo, odakle ocu ideja da peče langošice!? Nije se Jelena bavila dalekom poviješću, trebalo bi kaže nekog povjesničara pitati ima li kakvog zapisa kako je langoš došao u Bašku.

– Ali znam da mi to radimo od te 1987. Svačija nona, svačija mama vjerojatno je to radila. Radi se kruh, ostanu ostaci tijesta, bace se u ulje i to je – to. Od toga je krenulo – jednostavno će Jelena.

Tu sada novinar zadojen zagorom i naučen na očeve uštipke primjećuje tu sitnu razliku. Uštipci ne trpe kvasac, tijesto za pacice da. Ma i jedno i drugo je slasno. Antonu stoga kapa dolje i zato jer je praktički među prvima ponudio u Baški prvu brzu hranu.

– Tad su pacice i bile najjednostavnije što se priloga tiče, samo sol i šećer u prahu i to je – to – priča Jelena.

Spominje se Jelena kako bi mirisala ulica kad bi se pacice pekle, zna ga prizvati i dandanas.

– Još kao curica znala bi nekada i uskočit’, htjela sam prodavat’ pacice, servirati ih. Nekad bi me i pustili. Najzanimljivije bilo bi mi razgovarati sa strancima – prisjeća se Jelena.

Pacica je tako u dobroj mjeri kriva da je podosta jezika morala makar poznavati, a u to doba od samih početaka pogotovo je njemački bio na cijeni.

– Tijesto vas je naučilo njemački – šalimo se.

– Tako je. Sada doduše njemčaki tek nabadam, jer danas svi pričaju engleski – na to će Jelena, uz napomenu da svaku jezičnu zabunu danas dokidaju i meniji pisani na njemačkom, engleskom, talijanskom, češkom i mađarskom.

Ljepša vremena

Reći će Jelena kako su to bila neka ljepša vremena.

– Drugačija, mirnija. Moji roditelji su tu i brojna prijateljstva zasnovali s gostima Baške, znali su se s njima sretati na plažama kad bi tata išao okolo barkom, znali smo im posuđivati što god im je zatrebalo, peglu i slično – priča Jelena.

Nije barka spomenuta slučajno. Znao je Anton ukrcati pacice i na barčicu pa ih nuditi po valama. Kiosk je, naime, tad radio samo navečer zato što su roditelji preko godine živjeli u Samoboru, baš kao i Jelena i Boris danas, i imali neke »normalne« poslove.

S pacicama su se bavili preko godišnjeg odmora i kiosk bi najčešće bio otvoren nekih mjesec dana. A kako nikakve gastroponude nije bilo na daljim plažama, dosjetio se Anton barčice i zbog onih turista koji na plažu dođu bez da su išta ponijeli za jesti.

– Zapravo, spašavali ste ljudske živote, nahranili gladne – velimo.

– Ha, ha, ha, možda i to – smije se Jelena.

No, ako je i počelo benigno sve, priča se krenula razvijati. Pokretni kiosk je nestao, ali je otac svojim rukama napravio oku ugodnu montažnu kućicu na Paladi. A onda je općina 1991. krenula ozbiljno razmišljati o uređenju prostora, raditi planove o rasporedu kioska taman da Pacica od 1991. godine bude tu gdje je i danas uz Velu plažu, na šetnici.

Jedino što je kiosk u početku bio žute boje, a onda je odjeven u bijelo kakav je i danas. Kronologija nas je natjerala da se opet malo pozabavimo matematikom.

– Počelo je sve kad su vam bile četiri godine, osam imate kad Pacica dolazi tu gdje je i danas i gdje će, ako bude sreće, za vazda i ostati. Ma, je li vam ikada, svih ovih godina, dosadila ova priča? Je li vam ikada Pacica išla na živce, štono bi se reklo – pitamo.

– Nije i nisu – k’o iz topa će Jelena.

– Ozbiljno!? – ne da nam vrag mira.

– Nije. I danas sam skroz u tome. Imamo i dva zaposlenika, željela sam ih imati i više, ali ih se naći i ne može. Pronaći nekog tko je voljan raditi nije lako, tim više jer smo obrt koji radi tri mjeseca u godini – kazuje Jelena.

Tajni potez

Klasika je to, reklo bi se, taj kroničan nedostatak radne snage u nas. A opet, pacice, langoše, uštipke, tijesto što se prži koje je slatki grijeh i hrana za utjehu i ne može raditi onaj koji to ne voli i ne razumije.

– Samo ću vam reći da ih mi doma ne radimo, jer nam doma ne ispadnu dobri kao kad ih radimo u kiosku – na to će Jelena.

– Zašto? Kako? – pitamo.

– Tajna je to – smije se grohotom Jelena.

Uf, a opet što je vrhunski majstor ako ga neki tajni potez ne čini vrhunskim i drugačijim. Nešto drugo zato je tu intrigantno, a možda nije tajna, ono kako je Jelena svoga supruga, koji je po zanimanju kipar i restaurator, uspjela nagovoriti da se baci na tijesto!?

Vraća nas to na onu 2021. godinu, jedinu kada Pacica nije radila u ovih svojih 37 godina postojanja, godinu kada je Anton preminuo. Odluku što s Pacicom i nije bilo lako donijeti.

– Bilo je volje da radimo već i te godine, da ne bi bila rupa, da imamo kontinuitet. Međutim, papirologija se odužila, a otac je umro 1. srpnja, usred sezone i to nije bilo moguće. Imali smo stoga dosta vremena o svemu dobro razmisliti i razmislili smo. Ja sam s tim odrasla, meni je to normalno. A suprug, ha, ha, prije nego je postao suprug par godina je već u Pacici radio – priča Jelena.

Boris je, dakle, prošao ozbiljan kvalifikacijski ciklus taman da zna kako ulazak u svijet pacica znači ljeto uz vrelo ulje i more što se tek gleda iz malo »kvadrata« kioska. Valjda to tako rade psihologinje. Na stranu šala, jer jasno je što je Jelenu vodilo k tome da nastavi posao.

– Emocija, prije svega emocija. Da me ne zanima, da mi je teško, ne bih se s tim mučila. Naporno je, vrućina je, ali meni to ne smeta. Pregrmimo mi to kratko vrijeme – jednostavno će Jelena.

Sezona Pacice traje od prvog srpnja do kraja rujna. Znaju nekada početi s poslom i ranije, već oko 15. lipnja, ali glavna je ona špica sezone. Ništa se tu ne prepušta slučaju i pazi se na sve jednako sve ove godine.

Primjerice, Jelena će istaknuti kako su sve sirovine što ih koriste one hrvatskih tvrtki, pogotovo što se priloga tiče, jer s okusima koji su im po guštu nema kompromisa. Pacice su, reklo bi se, tradicijsko neko jelo, taman da zanimljivo bude čuti tko na kiosk dolazi i dolaze li i mladi ili samo nostalgičari!?

– Dolaze i mladi. Meni je najdraže kada moji vršnjaci, a i mlađi, kažu: »Ej, to sam ja u djetinjstvu jeo. Mi smo k’o mladi izlazili i na tome preživljavali.«

A drago mi je i kada oni koji su tijekom djetinjstva jeli pacice dođu iz Rijeke, recimo, i dovedu svoje prijatelje jer se, kako kažu, pacica mora probati. Ta generacija dovodi i svoju djecu, a djeca jako vole pacice, toliko da uvijek ostanem u čudu kako je onoliko pojedu – na to će Jelena.

Jednostavan recept

Kiosk je koncipiran tako da funkcionira poput otvorene pozornice. Sve se tu vidi, cijeli postupak, taman da tajni nema i da je komunikacija s gostima neminovna. Doduše, ona spomenuta prijateljstva ipak se danas teže sklapaju makar je radno vrijeme duže, od podne do 22 sata.

– Ali, zato ste otvoreni za sugestije. Evo, čujem da su vas Austrijanci »natjerali« da pacice češnjakom kao prilogom mažete – velimo.

– Tako je. Talijani, pak, jako vole slatko pa ih učimo slanom. Mađari su naučeni na slano, pa ih učimo slatkom – kazuje Jelena.

A recept jednostavan, kao i kada je nona miješala tijesto, a ne miješalica k’o danas.

– Malo kvasca, soli, brašna, zamijesi se, diže tijesto, rade loptice, opet diže tijesto i onda se ide peći. Peku se jako kratko na jako visokoj temperaturi. Zato mislim da smo malo drugačiji od langoša koji se znaju vidjeti na sajmovima, jer ne upiju toliko masnoću – kratko i informativno će Jelena.

Konkretan je to obrok, reći će ona, premda se meso nikakvo u bilo kakvoj varijanti tu ne nudi.

– I nemojte – velimo.

– Dobro ste rekli, jer tad bi se sve ovo pretvorilo u nešto posve drugo – slaže se Jelena.

A upravo ta činjenica da ima onih koji bi da se koješta stavi na pacicu lijepo i jasno govori koliko nam treba Pacica baš ovakva kakva jest, koliko je važno da je sačuvamo i imamo. Da Jelena nije nastavila s onom što je njen otac započeo, pacice već ne bi u Baški bilo. I bila bi šteta.

– Moramo vas sačuvati – velimo Jeleni.

I slaže se ona s tim, makar nekako računa da će razumijevanja zakonodavca za dobru, staru gastronomiju uvijek biti. Što se cijene pacice tiče, ona je al pari onoj opjevanoj cijeni kuglice sladoleda. I opet, baš kao nekada, valja skupiti sitniš u šaku i pravac Pacica da se brada masti i glad utaži.

K vragu, sve je u ovom razgovoru apetitlih osim činjenice da pričamo par stotina kilometara daleko od Pacice. Pitamo Jelenu je li uspjela Samoborcima »prodati« pacice.

– Nismo još, makar smo imali planove. Ali, znate kako se kaže, čovjek planira, a netko gore se na to smije – na to će Jelena.

Razveselio nas je nekako taj njen odgovor, jer očito nisu ovo ljudi koje će glad za profitom štono bi se reklo prebaciti, pa da se silom šire, i prostorom i ponudom, a na uštrb kvalitete i tradicije.

– Neće sigurno, jer tad bi se izgubila draž – rezolutno će Jelena.

Bolje od mađarskih

A draž je i to kad navrate mušterije koje se sjete Antona. Jesu li i ti koji pamte njegove pacice zadovoljni Jeleninim i Borisovim?

– Prve godine smo mi pitali ljude da nam kažu vidi li se razlika. Rekli su da razlike nema i to nam je bilo i drago i važno, baš kao što nam je velik kompliment kada nam Mađari kažu da su nam pacice bolje od njihovih – kaže Jelena.

I još nešto tu upada u oči. Počeo je Anton uz pomoć svojih žena, nastavila je Jelena uz pomoć svog muškarca. Pacica očito ne pita tko je muško, a tko žensko.

– Ne pita. Pita više ima li se volje za to izdržati. Jer uvjeti su teški, stojiš na nogama i vruće je, a nije na kraju krajeva lako ni cijeli dan komunicirati s ljudima – iskreno će Jelena.

Nije lako s ljudima, nikad teže nije bilo ako se autora ovog teksta pita, a bome pogrešno zbore i oni koji misle da je peći pacice lako i da se tako do velikog novca lagano dolazi. Reći će na to Jelena, što u šali što u zbilji, da je jedino što valjda naučili sve ove godine nisu to kako se obogatiti.

– Ma, ako vam sve i dosadi kadikad, pojedete jednu pacicu i sve je opet kako treba biti. Zar ne!? – pitamo i konstatiramo.

– Tako je. To je – to. Ha, ha, ha – smije se svim srcem Jelena.

Baška na otoku Krku ima pacice. Da bar posvuda ima pacica, poderanih gaća, uštipaka ne bi uopće bilo loše. Ovako valjalo bi Pacicu paziti i čuvati k’o malo vode na dlanu. Sve bi naše delicije trebalo tako čuvati. Zna to Jelena, zato i veli kako bi joj želja bila da jednom u ponudi Pacica ima i hamenturnjak.

– Ako bismo se širili, opet bismo išli s nekom tradicijom, s nečim što je zaboravljeno i što se ne može kupiti u trgovini – jednostavno će Jelena, Jelena zvana Pacica.

Češnjak i sir, ali i čokolada

Glupo bi bilo ne pitati ono leksikonsko pitanje koje glasi: »Jelena, koja je vama najdraža varijanta pacice!?«

– Hm. Dobro pitanje. Jedem ja sve… Hm, omiljene kombinacije… Pa, recimo češnjak i sir kao slana varijanta, a slatka pacica ona s tamnom čokoladom – priznade nam Jelena.

I da, pitaju je ljudi kako se ne zasiti pacica kad ih po cijeli dan radi.

– Taj miris te tople pacice, pa još kad staviš malo češnjaka! Ma da sam sad jela i opet bih – iskreno će Jelena.

Odmor od psihologije

Isplati li se diploma psihologije u kiosku? Bude li to znanje od koristi – pitamo Jelenu.

– Da. Možda je i taj moj rad u mladosti na kiosku utjecao na to da odaberem studij psihologije-– smije se Jelena.

Jer, svih je vrsta ljudi željnih pacice taman da je, kako kaže, natjera da razmišlja o koječemu, recimo o tome kako su neki opušteni skroz kad su na godišnjem odmoru, a neki nervozni skroz pramda su na godišnjem.

– Mogu vam reći da mi Pacica dođe k’o odmor od psihologije. Zato mi je dobro dok sam u kiosku – kazat će i to Jelena.