Iz WWF-a nedavno je odaslano novo, kao i obično, alarmantno upozorenje. Pod naslovom »Europa sve brže ostaje bez ribe«, Svjetska organizacija za zaštitu prirode 9. srpnja nazvala Danom ovisnosti o ribi. U tekstu se navodi da je »Europa iskoristila sve domaće resurse ribe te do kraja godine ovisi u uvozu proizvoda iz ribarstva.«

Žitelji »starog kontinenta« pojeli su više nego što ulov ribe i akvakultura mogu dati, odnosno već je potrošena količina koja se iz tih izvora očekuje do kraja godine. Još se dodaje da više od polovice potreba Europa namiruje iz inozemstva, najviše iz zemalja u razvoju. Nimalo lijepo i utješno, s time što svi u Europi ne konzumiramo ribu u jednakim količinama.

Blaženi su statistički prosjeci jer, po njima, i siromašni jedu škampe i losose. Iz te statistike, što ju podastire WWF, proizlazi europski prosjek potrošnje ribe od 27,7 kilograma po glavi stanovnika. Najviše morske hrane konzumiraju Portugalci – 55,3 kilograma godišnje. Ipak, neke brojke iz te statistike iznenađuju.

Vodeća pozicija Portugala davno je znana, to nije novost. Ali, Litva na trećem s prosjekom od 44,7 kilograma sigurno jest. Isto tako, logičnim se nameće pitanje: gdje je, na primjer, Italija koja se u nas smatra velikim potrošačem ribe.

Valjda zbog činjenice što naši ribari veći dio ulova izvoze prekomorskim susjedima. Druga je tema što je Italija brojem stanovnika velika, pa njeni ribari me mogu uloviti dovoljno za vlastite potrebe. A, gdje je Island, za kojeg su mnogi skloni tvrditi da su njegovi stanovnici u svjetskom vrhu po potrošnji ribe.

Paušalne procjene

Hrvatska je, istodobno, mala i naši ljudi jedu malo ribe. Prema podacima WWF-a, međutim, moglo bi se reći da Hrvatska dobro stoji. Njihova statistika kazuje da u našoj zemlji potrošnja ribe po stanovniku iznosi 18,4 kilograma, što nas svrstava na 17. mjesto. Zanimljivo, i u statističkom godišnjaku EU imamo dobar prosjek – 17,1 kilogram i, također, 17. mjesto.

Kad bi, barem, tako bilo..! U nas se godinama barata podatkom da nam je potrošnja 8 do 10 kilograma po stanovniku. Tu brojku čine morska i slatkovodna riba, ostali morski organizmi, te proizvodi akvakulture. Osobno, mišljenja sam da smo bliže manjoj, nego većoj brojki.

Važno je istaknuti da u nas nikada nije provedeno statističko istraživanje o potrošnji ribe. Brojke se iznose paušalno, pa ih netko objavi u medijima ili na kakvoj javnoj raspravi i – postaju službene.

O tome se, između ostaloga, nedavno raspravljalo u Rijeci, na međunarodnoj gospodarskoj manifestaciji AdRia4Blue, na panelu kojemu je tema bila ribarstvo. Sastav je bio eminentan – sudjelovali su ljudi iz svih struktura vezanih uz ribarstvo, uključujući ribare.

U raspravi je više puta naglašeno da se u našoj zemlji jede malo ribe. Skloni smo uvijek isticati da smo pomorska zemlja, hvalimo se pomorskom orijentacijom, ali u mnogim segmentima života i djelovanja to ne pokazujemo.

Mnogima od nas meso je draže nego riba. Istina je, u odabiru dnevnog obiteljskog menija značajnu ulogu ima materijalni moment. Riba je skupa! Često slušam ovu konstataciju i ne mogu se uvijek složiti. Točno je, neke vrste najkvalitetnije ribe izuzetno su skupe, nedostupne ljudima prosječnih primanja. Osobno sam mišljenja da su neke vrste precijenjene, nadasve neke koje ne spadaju u vrh kvalitete. Ali… istodobno riblji ručak može biti jeftiniji od bilo kojeg mesnog. Uz to je kvalitetniji i zdraviji!

Najjeftiniji obrok

U našim ribarnicama često je moguće kupiti kilogram svježih srdela za 10 kuna. Što se za taj iznos može kupiti u mesnicama? Ništa, čak ni malo otpada za kućne ljubimce! A, kilogram srdela dovoljan je za četvoročlanu obitelj. Eventualno kilogram i kvarat, nije puno skuplje.

Nećemo ovdje ponavljati priču o tome kako je plava riba zdrava hrana, o Omega 3 masnim kiselinama, kako njena konzumacija pomaže u prevenciji bolesti krvožilnog sustava. Kratko rečeno, sva hrana iz Jadranskog mora je dobra, neka je kvalitetnija, druga manje kvalitetna, ali je zdrava. Problem je što mi tu morsku hranu malo jedemo.

Idemo dalje, ima još nelogičnosti i apsurda kakvi se mogu naći, valjda, samo u nas. Izvozimo svježe i kvalitetno, dok istodobno uvozimo smrznuto i manje kvalitetno. Najveći dio hrvatskog ulova i proizvoda marikulture plasira se na inozemno tržište.

Čak i jeftina srdela uglavnom odlazi u izvoz, manje izravno, a više posredno. Uvozno nam se nudi u velikim količinama s polica naših supermarketa, ne jednog, nego većine trgovačkih lanaca. Filetima što se bez odmrzavanja i čišćenja stavljaju u tavu posebno su oduševljene suvremene domaćice koje, nakon posla, moraju pripremiti brzinski ručak. Pritom me mnogi uvjeravaju kako su fileti aljaške kolje ili vijetnamskog soma jako dobri i ukusni.

Hvala lijepa, ja bih radije šaku srdela, po mogućnosti friganih!

Kina hrani sebe i – svijet

Na vrhu svjetske ljestvice potrošnje ribe nalazi se mala europska zemlja. Ne, nije Japan prvi, kako mnogi vjeruju. Najviše ribe jedu žitelji Islanda – 91,97 kilograma godišnje. Uostalom, ne nazivaju bez razloga stanovnike Islanda ribarima, to im je glavna gospodarska djelatnost. Visoko je plasirana i Norveška koja, također, nije članica EU. Njihov je prosjek 52,1 kilogram. Japanci jedu skoro upola manje ribe i ostalih morskih organizama u odnosu na Islanđane – 49,8 kilograma. A, da se provede anketa na slučajnom uzorku, većina odgovora stavila bi Japan na prvo mjesto.

Kina, s kojom se danas sudaramo gdje god se okrenuli, najveći je svjetski proizvođač ribe i ostalih morskih organizama. Godišnji je ulov njihovih ribara 17,8 milijun tona, a proizvodnja u akvakulturi 63,7, ukupno – 81,5 milijuna tona. Nije onda čudno što Kina hrani »pola svijeta«, ali i njima ostaje dobar dio kolača, Kinezi pojedu 44,6 kilograma godišnje. Kineski ulovi i proizvodnja čine 41 posto ukupne svjetske produkcije. Za usporedbu, recimo da kompletna EU ima godišnji ulov od 5 milijuna tona i proizvodnju u akvakulturi 1,3 milijuna, odnosno 6,3 milijuna ukupno i tri posto svjetske proizvodnje. Jasno, brzo se to pojede u velikom konglomeratu naroda, kultura i prehrambenih navika!