Alessio Paduano fotoreporter je iz Napulja, pobjednik je u kategoriji Akt/Tijelo na 15. izdanju Rovinj Photodaysa. Također, njegove su fotografije na rovinjskom festivalu osvojile 2. mjesto u kategoriji dokumentarne fotografije.

Prvo mjesto osvojio je fotografijama objedinjenim pod naslovom »Otpornost pornoindustrije«, dok dokumentarne fotografije donose priču o migrantima u Bosni i Hercegovini nazvane »Bosanski pakao«.

Migrantska je kriza jedna od glavnih tema koje zaokupljaju našeg sugovornika, freelance fotoreportera, čije su fotografije objavljivali brojni mediji – Time, BBC, Spiegel, Stern, National Geographic, El Pais, Vanity Fair, CNN, između još mnogih.

Jer, reći će, radi se o temi o kojoj treba izvještavati. Tisuće ljudi napušta svoje domove bježeći od rata ili tražeći bolje uvjete za život.

Jedna od mnogih Paduanovih fotografija koje zaslužuju pozornost prikazuje spašavanje migranta koji se u Sredozemnom moru pokušava ukrcati na njemački brod »Sea-Watch«, a koja je uvrštena u Timesov izbor stotinu najboljih fotografija 2017. godine.

U bogatoj karijeri naš sugovornik radio je fotoreportaže doista raznolikih tema, od prve fotoreportaže izvan Italije, u kojoj prikazuje djecu i ljude koji žive u kanalizaciji u Bukureštu, preko izbora Jorge Marija Bergoglija za papu Franju, zagađenja zraka u Makedoniji, potresa u Italiji, mjesta povezanih uz djelovanje talijanske Camorre, nigerijskih djevojaka koje u Italiju dolaze u potrazi za boljim životom i poslom, no prevarene završe u prostituciji, pa do rata u Ukrajini gdje je u proteklo vrijeme boravio oko četrdeset dana.

U bogatoj karijeri naš sugovornik radio je fotoreportaže doista raznolikih tema.

Počeo kao novinar

Naš sugovornik deset godina radi kao fotoreporter, iako je počeo kao novinar.

– Radio sam za napuljske novine, pratio lokalne vijesti i priče, no ubrzo sam počeo shvaćati da želim raditi novinarstvo iz vizualne perspektive, pa sam prešao na drugu stranu, raditi kao fotoreporter.

Nakon nekoliko godina rada lokalnih tema kao fotoreporter, počeo sam raditi samostalno i pratiti međunarodna događanja.

Tada se javlja i moj interes za migracije koje intenzivno pratim posljednjih godina jer se radi o jednoj od glavnih tema našega vremena, opisuje Alessio Paduano.

Tako je i zbivanja u Ukrajini, iz koje se nedavno vratio, pratio iz ratne perspektive, ali i perpsektive migranata, ljudi koji zbog rata napuštaju svoje domove.

– Posjetio sam Lavov, grad u koji dolaze sve izbjeglice, svi koji žele otići iz Ukrajine, ali i Harkiv, Kijev i Dnipro. Vjerojatno ću i opet otići jer se, nažalost, čini da će ta priča potrajati, opisuje Paduano.

U Ukrajini je fotografirao pokapanja poginulih, oproštaje obitelji od svojih najbližih, razrušene zgrade i kvartove, teške kadrove koje donosi rat.

Mnogi će reći da je kamera poput filtera koji reporteru omogućuje da ostane objektivan i emocionalno distanciran, pogotovo kada se radi o praćenju ratnih strahota i teških sudbina. Naš sugovornik će se složiti i reći da to za njega doista vrijedi.

– Pogled kroz objektiv pomaže mi da ostanem pribran i zaustavim svoje emocije. No, kad se vratim u hotel da obradim fotografije, tada sve emocije izbiju na površinu i tada je teško.

To je paradoks jer na monitoru ne vidim situaciju uživo, ali meni je jednostavno teže kad krenem obrađivati fotografije. Kad gledam fotografiju, sjetim se svih trenutaka koje sam vidio i to je teži dio posla za mene, reći će nam Alessio Paduano.

Foto: Mateo Levak

Bosanski pakao

Govoreći o fotografijama za koje je nagrađen na festivalu Rovinj Photodays, »Bosanski pakao« jedno je od poglavlja njegova rada o migracijama, dok su fotografije s pornoseta potpuno drukčije od tema kojima se inače bavi, kaže.

– Fotografije iz Bosne i Hercegovine snimljene su u Bihaću početkom 2021. To je bilo drugi put da posjećujem taj grad, prvi put sam ondje bio 2018. godine.

U tri godine situacija se nije nimalo promijenila. I dalje su ondje mladi momci iz Pakistana i Afganistana u napuštenoj zgradi koji ne znaju što napraviti i kako nastaviti svoj put do sjeverne Europe, opisuje Paduano.

Prvonagrađene fotografije u kategoriji Akt/Tijelo, snimio je tako da ne budu izravne te dodaje da će se nastaviti baviti sličnom tematikom.

Još jedna od tema koju bi volio nastaviti pratiti su teške priče o trgovanju ljudima, drame djevojaka koje iz Afrike stižu u Italiju, vjerujući da će dobiti neki uobičajen posao, a na kraju završe u prostituciji.

Dokumentarna serija »Bosanski pakao« na glavnoj izložbi Photodays Rovinj

– Tu reportažu sam radio dvije i pol godine. Bio je to jako težak posao, ali ga vrijedi napraviti i ispričati. Želim nadopuniti tu reportažu jer sam pokrio samo dio s djevojkama koje su već u Italiji, koje su stigle u Europu, najčešće iz Nigerije.

Volio bih napraviti reportažu u selima iz kojih dolaze te djevojke. Koje su prisiljene napustiti svoje domove, u uvjerenju da dolaze u bolji život, a na kraju završe u poslu prostitucije.

Zapravo, moram se ispraviti, ne volim prostituciju nazivati poslom, jer to nije posao. Ali one to nastavljaju raditi jer vjeruju da će se njima, ili njihovim obiteljima, nešto loše dogoditi ako prestanu…, kaže Paduano.

Spašavanje migranata u Sredozemnom moru – fotografija koju je TIME uvrstio na popis 100 najboljih fotografija 2017. godine, Foto: Alessio Paduano/AFP

Rezervne baterije

Prije samoga kraja, nagrađivanog fotoreportera valja pitati što za njega čini dobru fotografiju?

– Dobra fotografija treba biti iskrena. Važno je da reporter bude iskren s ljudima koji su na fotografijama. Također, treba spojiti dobar sadržaj i estetiku. Fotografija je vizualna riječ i valja poslati poruku na najbolji mogući estetski način, podvući će i dodati:

– Kad idem na teren, volim biti »lagan«, jer za dobru reportažnu fotografiju ne trebate puno opreme. Uglavnom koristim zrcalni aparat i zoom-objektiv i to je sve.

Naravno, kad krećem iz kuće, to nije jedino što uzmem sa sobom. Uvijek imam drugu kameru, u slučaju da se nešto dogodi, i rezervne baterije.

No, ne trebate pet objektiva da napravite dobru priču. Uvijek je bolje imati što manje stvari jer vas se onda manje primijeti. Za dobru fotoreportažu trebate biti poput duha, što manje vidljivi, da ljudima koje snimate ne budete prva stvar koju će uočiti.

Prva reportaža izvan Italije – ljudi koji žive u kanalizaciji u Bukureštu