Majka troje djece, Sarah Stručić, običavala bi pred spavanje sinu i kćeri pričati priče za laku noć. Postupno, šaljive zgode životinjskih likova iz njene mašte prerasle su njihove obiteljske okvire, a simpatične životinjice »iskoračile« iz njihova četiri zida i pronašle put do novih mališana i njihovih roditelja.

Sarah, pravnica iz Preka, stanuje u Zadru s obitelji. Čim su joj djeca porasla toliko da mogu pratiti što im se govori, nastojala je prenijeti im ljubav prema čitanju, čitajući im slikovnice. Za razliku od mame koja voli pisanu riječ, ispostavilo se da mališani preferiraju usmeno pripovijedanje, bez pripremljenog teksta.

Mama kreativka itekako je bila dorasla zadatku pa je izmislila brojne zaplete. S vremenom je odlučila dogodovštine svojih likova staviti na papir, a potom ih i objaviti, kako bi u njima uživale i druge obitelji.

Glava, trup i rep

Trenutno Sarah potpisuje dvije serije takozvanih životinjskih priča, dvije božićne priče i nekoliko priča nastalih prema narudžbi, ukupno – 17 slikovnica.

– Moje slikovnice su namijenjene manjoj djeci. Ciljana skupina su djeca predškolskog uzrasta, možda čak i oni najmlađi. Po meni je uzrast od dvije godine nekakav idealan start da dijete može već smisleno pratiti priču.

Naravno, roditelj je uvijek taj koji je najodgovorniji da to poluči uspjehom. U svaku priču se trudim ugurati neku poruku i pouku koja, na djeci zanimljiv i razumljiv način, objašnjava različite teme: od njegovanja prijateljstva, preko pomaganja drugima, do suočavanja sa svojim strahovima…, govori Sarah.

Objašnjava zašto su joj životinje toliko drag motiv.

– Koncept basni je nešto što jako volim. Mislim da je lakše nešto prikazati i iskomunicirati kroz životinjske likove. Kada djeca gledaju odrasle, pogotovo svoje roditelje, možda ih idealiziraju i misle da je njima sve lako.

Onda se možda boje priznati neke svoje slabosti. Međutim, kada u basni vide da se, na primjer, hrabri i snažni lav boji, onda će se i oni lakše suočiti sa svojim strahovima. Basne su idealan koncept priča u kojima se djeci može nešto prenijeti bez da ih se dovede u situaciju da ih se uspoređuje s nekim.

Često se mi ljudi uspoređujemo jedni s drugima, razočaramo se jer nismo ovakvi ili onakvi, mislimo kako ne možemo nešto što drugi mogu. Kod životinja je to puno jednostavnije, kaže Stručić.

Dodaje kako iznimno voli vezani stih, stoga se njeni tekstovi rimuju, što ponekad zna predstavljati pravi izazov prilikom stvaranja.

– Svaka priča ima glavu, trup i rep. Pisana je u rimi, ali mora biti smislena. Nije uvijek jednostavno napisati nešto što se rimuje i ima smisla i to mi je, sa spisateljske strane, izazov. S druge strane, volim tu zvučnost koja se kroz rimu dobije i činjenicu da djeca zbog rime mogu pretpostaviti završetak stiha i završetak priče.

To često radim sa svojom djecom: pustim im da oni pogađaju kako će završiti priča koja se rimuje i onda priča dobije sasvim drugačiji kraj. To je nekakva naša igra kroz koju se širi vokabular djece, otkriva ova autorica.

Naravno, sami tekst slikovnice tek je dio posla. Kako bi nastao kompletan paket, spisateljica je morala pronaći ilustratora koji bi njenim likovima dao vizualnu komponentu.

Putem društvenih mreža došla je do talentirane ilustratorice Nerje Turčinović koja je Dabru, Lasti, Sovi i ostatku veselog životinjskog društva udahnula nov život. Sarah ističe kako je zadovoljna radom iluwstratorice u kojem se prepoznaje doza humora te naglašava kako imaju dobru suradnju.

Kreativni kotačići

No, nije to jedina suradnja koju je ostvarila kao spisateljica za djecu. Nedavno je predstavila dvije nove slikovnice, »S Provirkom očisti more« i »Uz Provir zavoli ribu«, nastale prema ideji Božidara Blaslova, profesionalnog kaljskog ribara koji kroz projekt Provir nastoji popularizirati ribolovnu tradiciju.

– Obje su slikovnice edukativne. Jedna slikovnica priča o važnosti prehrane plavom ribom, a ja jesam, kao majka troje djece, zagovornik zdrave prehrane. Druga slikovnica priča o ekologiji mora. Mislim da bismo svi trebali ubrzati svoja nastojanja da spasimo planet jer svijet ne ide u dobrom smjeru.

Mislim da je žalosno znati da će naši unuci već imati ozbiljnih problema. Ako barem jednom djetetu pojasnimo važnost recikliranja, napravili smo veliku stvar, kaže Sarah.

Otkriva nam kako, premda je uvijek imala žicu za pisanje, ipak nije smatrala da bi mu se mogla ozbiljnije posvetiti. Sve se preokrenulo kada su na svijet došla djeca i pokrenula kreativne kotačiće u njenoj glavi.

– Ja sam oduvijek voljela pisanje, pisanje sastava u školi, piskaranje dnevnika. No, nikada mi nije padalo na pamet da bih mogla to zapravo raditi. Za djecu sam počela pisati kad je moj sin imao dvije godine i nije volio knjige.

Donijela bih mu knjigu i rekla »hajmo čitati priču«, što bi on uvijek odbio. Kao nekome tko zaista voli knjige, meni je to bilo grozno. Onda sam mu počela pričati priče iz glave. Mi tu naviku imamo i dan danas.

Moja djeca više vole kada pričamo priče iz glave, nego kada uzmemo fizički knjigu, iako sada već čitamo i oni sami čitaju. Ostala nam je ta navika da navečer pričamo priče iz glave. Mijenjamo se: jedan dio ispriča kći, nastavim ja, pa završi sin.

To je naša interna igra. Mogu reći da je moja najmlađa kći jako nadarena po tom pitanju i često sama smišlja priče. Moje stvaranje je tako bilo isključivo vezano za moju djecu. Ja sam pričala priče njima i te sam priče počela stavljati na papir. Kada je suprug to vidio, nekako se sve zakotrljalo. Nije tu bilo plana, sve je bilo spontano, podijelila je ova kreativna mama.

Prisjetila se kako je izgledao proces tiskanja i distribucije slikovnica.

– Prošlo je nekih osam mjeseci od prvog slova na papiru, do tiskane knjige. Međutim, kada sam angažirala tiskaru, krenula je pandemija pa mi je to bilo malo izazovno jer je u mojoj glavi promocija trebala biti uživo i uključivati susrete s djecom.

Sve to je onda bilo nemoguće. Iz tog razloga je nastala moja web stranica i Instagram profil, što je značilo da sam se morala okrenuti nečemu što nisam toliko voljela. Društvene mreže nisu moj svijet, ali krenulo je tako u nekom drugom smjeru. Valjda je tako trebalo biti, govori Sarah.

Pravo nije moj svijet

Ni pravo više nije njen svijet, kaže nam, otkrivajući kako se iz poslovnog svijeta povukla u onaj intimniji, obiteljski, kako bi se posvetila kvalitetnom odgoju djece. Prebacivanje iz profesionalnog konteksta u privatni, a potom i u svijet mašte, nije joj teško pao.

– Kada sam počela pisati za djecu, već sam nekoliko godina bila na porodiljnom dopustu, tako da mi to prebacivanje iz formalnog svijeta prava u svijet mašte nije teško palo. Pravo je nešto što je dio mog života, ali u njemu se nikad nisam pronalazila.

Već sam osam godina kući s djecom i ni dana nisam požalila tu odluku. Ne znači da se možda jednog dana neću vratiti, ali trenutno osjećam da to nije za mene. Rekla bih da sam uvijek bila dosta ozbiljna, ali mašta je u meni stalno aktivna.

Uvijek nešto zamišljam, vodim razgovore u svojoj glavi. Je li to dijete u meni ili samo takav mentalni sklop, ne bih znala reći. Naravno, kada su došla moja djeca, promijenio se i pogled na svijet. S dolaskom djece, čovjek počinje gledati na život drukčijim očima, ispričala je Sarah, a mi je pitamo što o slikovnicama misle oni koji su ih prvi slušali – njeno troje djece.

– Moji maleni su odrasli uz to da im mama piše priče. Njima je to super. Malo ih buni kad ih netko pita što im mama radi pa kažu da im mama prodaje knjige. Knjige su sastavni dio njihovog života i njima je to nešto sasvim normalno.

Oni uvijek kažu da su to naše priče, a ne moje. Mene ispunjava vidjeti tu njihovu radost, priča ova mama koja je, očito, svoju misiju ispunila jer saznajemo da su mališani najzad zavoljeli knjige.

– Sada su školarci, već su u fazi lektira. Uz to, jako vole knjižnice. Čitali smo sve, od klasičnih bajki do najmodernijih slikovnica. Čak su i kritični i imaju već razvijeno oko za prepoznati dobru priču. Možda i najmanje čitaju moje slikovnice.

Nisam im nikada gurala nešto svoje. Ipak, kada je nova priča na tapetu oni je, naravno, prvi čuju i donose nekakav sud može li to ići dalje. Kada su tek počinjali čitati, bile su im dobra vježba jer nisu preduge i font je dobar za prvašiće, kaže Sarah.

Posebno je ponosna na činjenicu da njene priče rado biraju i stručnjaci – odgojitelji i knjižničari.

– Jako me vesele povratne informacije knjižničara i odgojitelja koji u radu posežu za mojim pričama. To mi je jako veliko priznanje kada mi oni kažu da su moje priče kvalitetne. Neki roditelji su mi ispričali kako njihova djeca ne vole nikakve priče, ali kada probaju s nekom mojom, na kraju se djeca ne odvajaju od te knjige pa je vuku sa sobom u vrtić i na spavanje. To je nagrada koju ja ne mogu opisati, nešto što nadilazi materijalnu vrijednost.

Upravo je to bila moja želja kao zaljubljenice u knjige. Mislim da bi općenito svijet bio ljepši kada bi ljudi više čitali i uranjali u te svjetove u koje nas knjige odvedu, a možda se manje bavili online svijetom u koji idemo sve više, iskrena je Sarah.

Pisanje na pauzi

Priznaje da ne slijedi neke prijašnje književne primjere, već pronalazi inspiraciju u svakodnevnom životu. – Čitam sve i svašta: od brošure do psiholoških knjiga, priručnika, romana… Jedino što ne volim je znanstvena fantastika.

S godinama sam otkrila da više preferiram ženske autore jer mi više paše taj možda mekši stil pisanja, to da priča teče i da se osjeti da je autorica stvarno pisala s osjećajem, iz srca. Nemam neke posebne autore za istaknuti. Inspiracija mi je naš život, naše dogodovštine kojih, uz troje djece, stvarno ne nedostaje.

Nekad u šetnji nešto vidim što me inspirira. Nekad čitam neku priču koja me potakne da napišem nešto slično. Inspiracija je svuda oko nas. Tko je želi vidjeti, on će je i naći, govori ova autorica te otkriva kako je njene slikovnice moguće naručiti preko mrežnih stranica. Tiskanje je financirano privatnim sredstvima, preko njenog osobnog brenda Shtorija.

– Slikovnice se mogu nabaviti na našoj web-stranici www.shtorija.hr. Nažalost, u knjižarama ih nema. Interesa je bilo, no uvjeti su bili problematični, s obzirom na to da suprug i ja ovo financiramo privatnim sredstvima. Kako on kaže, ovo je skup hobi. Išli smo na to da imamo manju nakladu pa se sami distribuiramo, otkriva Sara.

Nažalost, trenutno ne planira nastaviti s pisanjem, a jedan od razloga upravo je vezan uz financijski aspekt čitave priče.

– Donijela sam odluku da je zasad kraj. Pisanje stavljam na pauzu. Sve što sam pisala, pisala sam zbog sebe. To je neki moj unutarnji bijeg, to nije nešto što sam mislila raditi kao posao. Nažalost, od pisanja se ne može živjeti. To sam u ovih pet godina koliko pišem uvidjela.

Imam nekih poslova sa strane koji su mi prioritet. Jednostavno mi trenutno treba odmak od ovoga. Zadovoljila sam svoju potrebu da stvorim nešto što će ostati za sutra, mojoj djeci u nasljedstvo. Time sam si ispunila veliku želju, rekla je naša sugovornica koja se nada da će postojeće slikovnice pronaći put do najmlađe publike u vremenu kada interes za čitanje rapidno opada.

– Ne samo djeca, već i odrasli sve manje čitaju. Novine se više ne čitaju, sve se gleda preko interneta. Naravno da su i financije na to utjecale u velikoj mjeri. Hvala Bogu, postoje knjižnice gdje se za mali godišnji iznos može čitati. Mislim da bi svaki roditelj trebao naviknuti djecu na taj koncept posuđivanja knjiga jer je to nešto prekrasno.

Kada dijete ode samostalno u knjižnicu, šeta među policama i odabere ono što ga je privuklo, to je način kako će zavoljeti čitanje. Morate čitati ono što vas privlači. Nema smisla djetetu gurati knjige koje ga ne zanimaju, kao što ni mi odrasli ne čitamo stvari koje nas ne interesiraju.

Uvijek sugeriram roditeljima da otkriju što dijete voli i da krenu s tim. Jednom kada ta ljubav dođe, ona ostaje. Čitanje djeci je i za roditelja nešto prekrasno. To su ti trenuci u danu kada sve pustite, uzmete svoje dijete u krilo i zajedno provedete kvalitetno vrijeme. Poslije se razvije i razgovor o toj priči. Priču će dijete možda zaboraviti, ali osjećaj tog zajedništva, mislim da je to nešto što će ostati, zaključuje Sarah.