Na svakom slobodnom prostoru Katarinine okućnice cvjeta neko cvijeće. Skriva se čak i u upražnjenom prostoru među složenim drvima.

No, kada smo je posjetili krajem rujna, pelargonije baš i nisu bile u punom cvatu, što je razumljivo nakon obilnih kiša koje su pale u ovom kraju prije toga.

Kiše su, međutim, dobro došle za vrganje koji su izrezani na trake i složeni na rešetku bili u procesu sušenja ispred ljetne kuhinje. Ni strašilu u povrtnjaku kiše nisu smetale, pa i dalje uspješno obavlja svoju funkciju.

Iz vrta stazicom se stiže do obližnje šumice, pa se njome služe i srne i sada je Katarina bila prinuđena oko povrtnjaka staviti žicu pod strujnim naponom.

– “Strašilo je već ostarjelo, ali je pune dvije godine čuvalo vrt od srna. U tom periodu nije trebala niti ograda, no sada se više ne boje, pa smo bili prinuđeni poduzeti jače mjere sigurnosti”, govori nam naša domaćica koju smo radi kratkog obilaska njenog vrta izvukli s radionice goranskih vunarica Ravna Gora.

A o svojoj drugoj strasti, osim vrta, Katarina je jednako spremna govoriti s puno žara. Po struci krojačica, sada u mirovini, ali i dalje aktivna, na rad s vunom gleda s puno ozbiljnosti i s velikom motivacijom.

– “Ima nas pet aktivnih vunarica, a u našoj udruzi nas je oko 15. Počelo je kao hobi, a sada se posao tako proširio pa naših proizvoda ima po cijelom svijetu. Čim malo zahladni, počnu narudžbe, najviše za papuče, šešire, kape i šalove, ali mi radimo puno više od toga.

Naši ljudi su odlični kupci, čim naruče jedan artikl, odmah traže još nekoliko, vjerojatno jer prepoznaju kvalitetu, govori ova uspješna krojačica, vunarica i vrtlarica.

Krojački zanat, istina, koristi sve manje jer je konfekcija postala jeftina i svima dostupna, a za šivanje po mjeri ljudi danas baš i nemaju novca.”

Suprug Vido je također u mirovini, pa rado pomaže u svim poslovima na okućnici, a uskoče i djeca Saša i Sanja, blizanci od kojih je sin ostao doma, a kćer sa svojom obitelji živi u Rijeci. Tu su i unuci koji također pomalo pomažu u vrtu, ali ipak najradije odlaze u šumu s roditeljima po gljive.

Tako je i Katarina ranije odlazila u šumu po vrganje sa svojom mamom, a sada to preuzima sljedeća generacija, govori ona, s nostalgijom se prisjećajući starih vremena, pogotovu u godinama kao što je ova, kada je šuma bila puna vrganja.

I ljubav prema cvijeću je Katarina naslijedila od svoje pokojne majke Antonije. U njenom vrtu, malo niže od kuće u kojoj je živjela njena majka, ima najviše pelargonija i cvijeća koje oni od milja zovu fažolke. Ima tu i sitnocvjetnih begonija, hortenzija, dalija, ruža, a oko starog oraha rastu buketi ljubičastog osteospermuma, iako se smatra da ispod oraha ništa ne raste.

– “Volimo da ima svega pomalo, da se vidi šarenilo boja a ne dosadna jednoličnost. U proljeće svi poludimo za cvijećem, potrošimo po 3.000 kuna samo za sadnice, ali nije nam žao, jer uživamo u ljepoti šarenog cvijeća usred šume”, govori Katarina.

Kao da drveća u šumi nema dovoljno, ispred kuće Bolfovih posađene su breze i začudo ne čine se viškom jer se odlično uklapaju u okolni pejzaž. Nad krov kuće nadvila se ukrasna lozica, dobivena od sestre Đurđice s Čavala, a iza kuće rastu voćke, najviše stabla jabuka. Zastali smo kraj nepoznate nam biljke koja raste uz njihovu pečenjaru.

Narasla je visoko, poput kakvog bambusa, i očito joj mjesto prija. Na naše pitanje o kakvoj se biljci radi, dobili smo začuđujući odgovor da je to ustvari korov koji su pustili da raste jer je dekorativan. Nema kraja maštovitosti naših domaćina.

Kraj korova je i nekoliko antiknih predmeta koji podsjećaju na stara vremena, a među njima je i stupa za tući maslac. Podsjetnik kako život Gorana nekad nije bio tako lak kao danas.