Ana Braškić / Foto Vedran Karuza
Naša novinarka i urednica o ljubavi prema trčanju, počecima na asfaltu i otkrivanju čari utrka u prirodi, posebice onih noćnih
povezane vijesti
Zašto trčim trail? Na ovo pitanje teško mi je odgovoriti, a da ne kažem zašto uopće trčim. Moji prvi pokušaji trčanja dogodili su se početkom studenoga 2016. godine. Bile su to vrlo kratke dionice od dva do dva i pol kilometra, a lokacija je bila Bivio.
Bilo mi je nezamislivo otrčati nešto dulje. Zapravo do tada sam bila među onima koji su se uvijek pitali zašto ljudi trče, a sama nisam voljela trčati. Hodati da, voziti bicikl također, ali trčati – nikako. Slijedila je kraća pauza, da bi se u ožujku 2017. godine odlučila baviti trčanjem i krenuli su treninzi u Kostreni.
Budući da sam u to vrijeme trenirala u dvorani dva do tri puta tjednom, trčanje mi je bilo dodatni ispušni ventil. I to je ostalo i dan danas. Ujedno je i jedina aktivnost kojom se sada stižem baviti. Nakon odrađenog treninga, bio on od 20 minuta, pola sata ili sat vremena, osjećam se dobro.
Dok trčim, ne mislim, već samo gledam ispred sebe. Nakon trčanja si uvijek sretan. Pa makar bio i umoran. Nakon trčanja je lakše odraditi i posao tijekom kojeg cijelo vrijeme sjedim. No vratimo se trčanju i kako sam od cestovnog postala trail trkač.
Trčanje u prirodi
Kostrenu sam ubrzo počela kombinirati sa šumom u Kastvu i tu sam otkrila čari trčanja prirodom. Kako sam rodom s Lošinja, treninge nisam propuštala niti tijekom posjeta rodnom otoku koji nudi kombinaciju cestovnog i trail trčanja.
Bilo je posve logično da tamo odradim i svoje prve utrke. Prva je ipak bila cesta. Zadnjeg dana rujna 2017. otrčala sam prvu Desetku u sklopu Lošinjskog polumaratona. To ipak nije bila klasična cestovna utrka jer staza vodi uz more, kroz borovu šumu, a ima i nekoliko uspona.
Mjesec dana kasnije odvažila sam se i na prvi trail, isto na Lošinju. Duljina je bila nekih 14 i pol kilometara i od tada ne propuštam Cres-Lošinj trail, koji je postao utrka na kojoj sam sudjelovala najviše puta.
Jedini put kada nije održan bila je 2020., a razlog je bio COVID-19. No organizatori su se snašli pa su startnine prebacili na travanj 2021., te se te godine utrka održala dva puta. Svake godine utrka se održava u drugačijim vremenskim uvjetima, a ni staza nije potpuno ista, a niti odabirem istu duljinu.
Čak sam i 2019., dva mjeseca nakon poroda, prijavila osam kilometara koje sam namjeravala prohodati, ali vjerojatno nisam zbog Magdalene. Koliko je Cres-Lošinj trail postao popularan svjedoči i činjenica da je ove godine na startu najkraće utrke u Velom Lošinju bilo više od 500 natjecatelja.
Nakon istrčanog Lošinjskog traila, u nekom trenutku moj Saša me upoznao s članovima Sportsko-rekreativne udruge Rika iz Kastva, danas Atletskog kluba, i otišla sam na svoju prvu Noćnu Riku.
Ako se dobro sjećam, polazna točka je bila negdje kraj Rukavca, a odmah nakon prve slijedila je i druga kojoj je start bio u mjestu Kukuljani u Općini Jelenje, bilo mi je jako teško, ali otkrila sam i čari trčanja noću.
Tada sam se prvi put susrela i s pojmom »metle« na stazi jer sam zbog svoje sporosti upravo s njima provela i najviše vremena na stazi.
Cesta je dosadna
A sad da pokušam odgovoriti na pitanje zašto trčim trail? Kao prvo kada nisi nabrijana na rezultat, a ja nisam, trčanje se kombinira s brzim hodom. Kada trčiš cestu, ili cestovnu utrku, trčiš stalno, brže ili sporije, ali stalno. Ako kreneš hodati, svi te prestižu i pritom se ne osjećaš dobro.
I kako mi je jednom rekao jedan puno brži kolega trkač, trčanje po cesti je dosadno. Trčanje u krug po tartan stazi još dosadnije, iako ponekad neophodno. Zbog nedostatka vremena, treninge sada odrađujem na cesti, ali uvijek se trudim da je to dinamična dionica, a upravo takva je u mom kvartu, gdje najčešće i treniram. Kada moram odrađivati uspone, rado se popnem na Veli vrh u čijoj je okolici nekoliko trail staza.
Kad trčiš trail, možeš i hodati, a to ti nitko neće zamjeriti. U mom slučaju hodam na dužim uzbrdicama. Nizbrdo je druga priča, tada pustim kočnice. Kažu da oni koji skijaju nemaju problema s trčanjem nizbrdo, pa recimo da u to vjerujem. Trčanje nizbrdo je poseban gušt, daje rasteretni osjećaj, ali se jako mora paziti ako je staza puna kamenja ili blata.
Kada sam skužila da će mi biti lakše da mi netko drugi govori što radim, priključila sam se i Nu3sportu i Darku Mršniku koji mi i danas piše treninge. Zanimljivo da sam počela trenirati i ubrzo nakon toga doznala da sam trudna, ali sam ostala aktivna tijekom cijele trudnoće.
U četvrtom mjesecu trudnoće odradila sam zadnju trail utrku, nekih osam kilometara na Dugom otoku, a jedno mjesec i pol prije poroda popela sam se na Osoršćicu, na Lošinju.
To penjanje na Osoršćicu uvijek me podsjeti na srednju školu, kada sam odradila prvi uspon na to brdo. Jedva sam došla do vrha, svi su me čekali i stalno sam si govorila nikad više. No i to se promijenilo, sad mi penjanje na Osoršćicu bude trening kada se od mene zahtijeva odrađivanje brda.
Posebno je lijepo kada se krene rano ujutro, a na stazi povremeno sretneš samo ovčice. Druge životinje u šumi još nisam imala prilike sresti. Možda i bolje. Nedavno smo na jednoj Noćnoj Riki u Kastvu čuli praščiće i ubrzali tempo.
Nije doduše ugodno kada nabasaš na obavijest da su viđeni medvjedi, vidiš svježe tragove, ali kreneš dalje i nadaš se da nikoga od njih nećeš sresti. Trčanje danju ima prednost jer vidiš okolicu, a tijekom trčanja noću vidiš onoliko koliko ti lampa dozvoli, a posebno je lijepo vidjeti zvjezdano nebo, a tišina je neopisiva.
Ispred i iza sebe vidiš samo druge ljude s lampicama. Kada mi se ne trči, a želim proći stazu noću, pridružim se »metlama«. U našem slučaju to je grupica zabavnih žena kojima se ne trči, ali zato hodaju za trkačima i skupljaju oznake sa staze.
Jer nakon svake utrke stazu valja počistiti. Isto kao što je prije utrke treba učiniti prohodnom te označiti. Koristim priliku da svima vama koji volite micati oznake sa staze uoči utrke poručim da to ne činite. Nekoga možete dovesti u opasnost.
Naime, svaka uklonjena oznaka trkače može odvesti sa staze i ako se ne snađu, mogu se izgubiti ili ozlijediti. Ako prvi put sudjelujete na trail utrci, znajte da su staze uvijek dobro označene, i ako nakon malo vremena ne vidite oznaku, vratite se istim putem do zadnje oznake koju ste vidjeli.
Poseban svijet
Kad trčiš trail, upoznaš mnogo ljudi. Na utrkama si uvijek dio neke grupice čiji tempo ti odgovara, a u nekom trenutku uvijek se povede i neki razgovor. U klubu sam upoznala i puno novih ljudi, koji dijele istu ljubav prema prirodi. Upravo njima postavila sam isto pitanje kao i urednica meni, zašto trče trail?
– Trail je lijek, koliko god je fizički težak, toliko psihički opušta jer tijekom trčanja kroz prirodu, misliš samo na ono što je ispred tebe, sve druge brige su gurnute u stranu. U šumi, kao i u trail utrci, nikada nisam srela trkača ni trkačicu smrknutog lica, uvijek je prisutna zarazna pozitivna energija, kazala mi je moja prijateljica iz kluba Gabrijela.
– Zašto trčim trail? Iako nikada nisam bila sportski tip i do prije par godina sam se šalila kako mi se trčanje protivi vjeri i nisam trčala čak ni za autobusom, trail trčanje me osvojilo. Trčanje cestom mi je dosadno, krugovi na atletskim stazama su čisto mučenje, ali divljina, šuma, zemlja pod nogama i uski puteljci su pravi izazov.
Trail trčanje je u isto vrijeme uživanje na svježem zraku i divnim vizurama i borba s uzbrdicama i spustovima. Tehnički je zahtjevnije nego cesta, ali neusporedivo više ispunjuje. A dodatan plus je što te u trailu nitko ne smatra lošim trkačem ako prohodaš dio, kazala je Nena koju znaju svi fotografi utrka koje se održavaju u Primorju jer ih redovno počasti sjajnim skokom u zrak.
Na trail utrkama upoznala sam i Mariju, koja voli posebno izazovne utrke, rekla bih sve one koje nisu dosadne.
– Trčim trailove jer volim aktivan boravak u prirodi, a ne volim klasično cestovno trčanje. To mi predstavlja idealnu kombinaciju sporta i gušta, kazala je Maria.
U klubu Rika upoznala sam i Vesnu, frišku penzionerku zavidne energije, sada tajnicu kluba.
– Već sam dobro prošla pedesetu i tražila čime bih se bavila, a da nije u zatvorenom. Trčati nisam voljela, ni tada niti volim sada, nakon osam godina, ha, ha, ha. Ali sam zavoljela sve oko trčanja, pogotovo trail trčanja.
I ekipu s kojom se sretnem na treningu (pogotovo noćnom) i sjednem na piće nakon njega. I svu tu gungulu oko utrka. I volontiranje na utrkama. Tu pozitivu, ma to je poseban svijet. Mislim da ću trčati dok god budem fizički mogla, kazala je Vesna koja je vrlo često dio vesele ženske ekipe koja pometa stazu nakon Noćne Rike.
Zarazna ljubav
Među onima koji uživaju u trailu i to na duljim stazama, a pritom osvajaju i medalje jest i Diana, poslovna žena i mama dvojice dječaka koje ponekad možete susresti kao sudionike na utrkama. Jer ljubav prema trailu je zarazna.
– Trčanje u šumskom okruženju za mene je više od vježbanja – to je prilika za razgovor sa sobom i slaganje misli, dok usput gradim kondiciju. Kondicija i fizička sprema su prilično korisne za turističke svrhe.
Utrke često vode kroz najljepše prirodne krajolike, a mene neprestano motivira želja da vidim i doživim što više čuda svijeta, kazala je Diana, koja se zahvaljujući odličnoj fizičkoj spremi nerijetko nađe i na postolju.
Jedan od prvih koje sam upoznala u klubu bio je Alessandro, čovjek čiji slavni čaj znaju svi sudionici Noćne Rike.
– Trčim trailove jer volim boravak u prirodi, okružen šumom, ludim zvukovima i mirisima, čistim zrakom, životinjicama… Boravak u šumi donosi mi mir, sklad sa samim sobom… trail je samo nastavak svega toga uz dodatak, brdo pozitivnih ljudi koji dišu kao i ja… zato ja trčim trail, kazao je Alessandro s kojim se složio i Damir, jedan od onih koji se ne boje dugih i zahtjevnih dionica.
– Trčim trail zato što volim prirodu i boravak u njoj, ispunjava me. A i razbistrim misli od raznih gluposti koje me okružuju, naglasio je Damir.
Baš tako, dok trčiš ili hodaš prirodom ne misliš na posao, na brige, na hrpu robe koju treba ispeglati, na stan koji treba počistiti. Jer ako počneš misliti, vrlo vjerojatno ćeš zapeti za kamen, korijen, odrezano u granu i pasti. To je posebno opasno noću, a trčanje noću ako se baviš trailom i odlaziš na duge utrke ne bi ti trebalo biti strano.
Priču o ljubavi prema trailu zaključit ću uspomenom s moje najdulje za sada odrađene dionice – 42 kilometra u sklopu utrke 100 milja Istre. Na tu utrku sam se odvažila 2023. godine. Start je bio u Motovunu, cilj u Umagu, a između prekrasni istarski krajolici, blato, bijeg od grmljavinskog nevremena i na kraju sreća kada su me u cilju dočekali Saša i Magdalena koji su me pratili na svim okrepnim stanicama.
Od 100 milja Istre nisam odustala, samo se trebam posložiti kako bih našla vremena za treninge. Naime, kada se pripremaju duge utrke, tada iz vikenda u vikend treba odrađivati sve dulje dionice. Zato kada pročitate da je netko istrčao duljinu veću od 20 kilometara, znajte da iza toga stoji puno treninga i vremena koje je posvetio trčanju.
Priča o Kvarner trailsu
Posebno mjesto u ljubavi prema trailu zauzima priča o Kvarner trailsu, skupu od nekoliko utrka koje su održane u organizaciji Elvira Sulića, koji je to odradio sjajno. Nažalost toj priči je nedavno vrlo vjerojatno za sada došao kraj.
Zadnja utrka održana je polovinom studenoga u Malinskoj i iduće ih godine neće biti. No svi mi zaljubljenici u trčanje nadamo se da će se Kvarner trailsi jednog dana ipak vratiti. Na Kvarner trailsima sudjelovala sam nekoliko puta.
Među trail trkačima u Primorsko-goranskoj županiji bio je poseban gušt odraditi sva četiri Kvarner Trailsa – Hahlić, Risnjak, Učku i Malinsku. Prije nekoliko godina postojao je i Rijeka trail, i taj sam samo jednom otrčala.
Svaki je imao svoje posebnosti. Hahlić je startao u Čavlima, Risnjak u Crnom Lugu, Učka u Mošćeničkoj Dragi, a Malinska naravno u Malinskoj. Ako ću ih rangirati po težini, za mene je Učka uvijek bila najteža.
Ipak odradila sam je tri puta, i tek iz trećeg pokušaja bila sam zadovoljna. Kretalo se iz Mošćeničke Drage, a na samom početku nakon kratke dionice uz more čeka vas uspon, i nema odmora dok se ne dođe do okrepe.
Jedan od padova tijekom trčanja dogodio se upravo na Učki. No utrku sam ipak završila. Bilo je to prije nego je došla Magdalena. Nakon njenog dolaska u moj život postala sam opreznija. Od svih Kvarner trailsa nekako mi je u najljepšem sjećanju ostala staza na Risnjaku.
Mislim da je upravo utrka na Risnjaku bila prva koju sam odradila iz serijala Kvarner trails. Ako se dobro sjećam, to je bilo 2018. i nakon toga Risnjak sam trčala još tri puta. Hahlić sam odradila dva puta i nije mi ostao u lijepom sjećanju.
Uvijek mi je bilo nekako teško. Prvi put odradila sam ga 2021., a na startu smo morali nositi maske. Drugi i za mene posljednji 2022., a te sam godine odlučila odraditi sve utrke iz serijala i uspjela sam. Za uspomenu su mi ostale finišerske medalje, brojne platnene torbe i majice kratkih rukava.