Može li se čovjek nasmijati i smijati po zadatku!? Može li se provjereni mrgud smijati i sebi i zadatku!? Može li se jednostavno ušetati u HaHaHouse u Gajevoj 7 pa da sivi zimski dan prošaran s gdjekojom pahuljom na naglo postane dan za širok osmijeh!?

Muzej smijeha, prvi takve vrste ne samo u nas nego na svijetu. Zašto ne, ako već imamo muzeje koječega. Zapravo, kako se nitko prije nije sjetio. Samo, mrgud ide u posjetu…

Andrea Golubić je ona koja je HaHa kuću osmislila i digla praktički iz ničeg u šarenu slikovnicu što se prostire na 400 metara četvornih u centru Zagrebu. Preko puta legendarnog kafića Charlie, u haustoru u koji rijetko i Zagrepčani ulaze, tamo gdje je dugo stajao posve napušten i zapušten prostor danas ljude čeka šarenilo koje nagovještava dobru zabavu.

Dobro, ako ste influencer ili pripadnik sedme sile nije nemoguće i da završite u velikom košu za smeće gdje se odlažu oni koji još o Muzeju smijeha nisu pisali. Mi smo, međutim, bili te sreće da susret s Andreom započnemo kavom u obnovljenom kultnom kafiću.

Bio je to, na neki način, i spomen velikom Ćiri Blaževiću koji je, kako nam reče Andrea, baš tu živio i koji je jedan od rijetkih susjeda, a da je ideju o muzeju dočekao s iskrenim veseljem. Ostali su bilo, štono bi se reklo, mahom antiprotivni. Ali, na stranu to.

Skener radosti

Hajdemo mi od početka, od one ulaza i recepcije gdje stoluje Borna. Pitamo ga je li bila teška audicija za čovjeka s porte?

– Nije. Bilo je super. Intervju je bio fenomenalan. Dočekalo me šest, sedam ljudi i bilo je k’o da sam došao doma – smije se Borna, likovnjak po struci i čovjek ugodna baritona.

Ma, lako glas, prvo što čovjek primijeti je miris, ugodan i pamtljiv koji, kako doznajemo, nije nimalo slučajan. Na sve se ovdje pomno mislilo. Ovdje!? Gdje smo mi to, pitamo Andreu nakon što je dala upute majstorima što su na dan našeg posjeta peglali sitne nesavršenosti što ih je otkrio prvi tjedan rada muzeje otvorenog točno na Dan smijeha 10. siječnja.

– Nalazimo se u Muzeju smijeha HaHaHouse u Zagrebu, u Gajevoj ulici 7. Inače, kod ovog simpatičnog mladog gospodina kupujete karte, ali prije nego to učinite imate pravo zavrtjeti Kokolo sreće i možda osvojite besplatan ulaz – bigliše Andrea.

– Možda ne osvojim ništa – poučen iskustvom predviđa novinar.

– Vjerojatno nećete, ali ajmo probat’. Ha, ha, ha – smije se Andrea.

I bi ništa. Dječačić koji je došao u Muzej s bakom osvojio je novce papirnate kakvi se samo ovdje dijele. Ali, nema predaje! Nema predaje dok je uz nas em Kokolo, em Mr. H!

– Kokolo je jedan od naših glavnih likova. Kroz cijelu priču vas naime vodi gospodin H, jedan tipičan Hrvat hejter, dok je Koka jedan od posjetitelja/ica, jedan vrlo usporeni lik koji zakokodače od smijeha na petom eksponatu jer je skužila foru s prvog – objašnjava Andrea.

Mr. H i Koka prate posjetitelje i to kao likovi stripa kojim se objašnjava svaka tematska cjelina muzeja. Primjera radi, na početku, na samom ulazu lijepo vas Mr. H pita zbog čega samo tu trošite pare kad imate blizu i Muzej čokolade i Muzej iluzija. Koka se pak čini kao idealan gost, odnosno gošća ovog Muzeja.

– Koka sam ja. Ha, ha, ha – skrušeno će Andrea.

– Mr. H sam, nema sumnje, ja – iskreno će vaš novinar.

I kamo će onda suza nego na oko. Prva aplikacija, prvo čega se interaktivno morate dohvatiti je skener radosti. Njemu treba približiti lice ne bi li skener ocijenio koliko je u vas radosti dakako.

– Vi ste… teška publika – biranim riječima je rezultate skeniranja protumačila Andrea.

Uf. Uf, uf, uf.

– Ali, to vrijedi pri ulasku. Niste baš najsretniji i zato je upravo idealno da ste došli na ovakvo mjesto. Na samom kraju izložbe još je jedan skener radosti! Taj je sigurno namješten jer ste vjerojatno sretniji pri izlasku – smije se Andrea.

Labirint čistilišta

Živi bili pa se skenirali. No, ta priča o skenerima zapravo je i lijepa suptilna napomena da tu valja biti pažljiv prema eksponatima dok ih se koristi, pa da vam dobro dobrim vrate.

– Morate ih grliti, biti nježni, ne ih uništavati k’o što nam se dogodilo prošli vikend kada je na tisuće ljudi pohrlilo u muzej – veli Andrea.

A priča koja se slijedi kroz Muzej počinje labirintom čistilišta. Tu se posjetitelje, kazuje Andrea, dezinficira od vanjskih štetnih utjecaja, od negativnih ljudi, od toksičnog, od crnih vijesti u novinama (baš kao da takvih ima op.a.), sama pozitiva.

I bome, tuš što dezinficira protiv negative pod visokim tlakom radi. Tako dezinficiran dolazi putnik namjernik pred zid vešmašina koje simboliziraju aktualno stanje u svijetu.

– Poremećaj svijesti, ispiranje mozgova, hobotnica društva, pranje para i malo ipak zabave i ludosti – nabraja Andrea prije nego nas je naputila u našu vešmašinu.

– Nju od milja zovemo centrifuga života. Ona vas mora zarotirati, mora vas očistiti i oprati i onda vas kao portal šalje u drugu dimenziju gdje kreće HaHaHouse – začudo će posve ozbiljno Andrea.

Ulaz u vešmašinu čini se malo uzak, ali koji ulaz u vešmašinu nije takav. Samo, kamo mrak vešmašine vodi i što ako stvarno proradi centrifuga!? Adio, svijete…

– Aaaaa – fijuuuu niz tobogan da pojma nemaš gdje ćeš i da sretan budeš kad ateriraš u velikom bazenu punom velikih, bijelih, mekih loptica.

Otela se s usana novinarskih sitna i benigna psovka, ona što u nas prati olakšanje i oduševljenje. Teleportacija je uspjela koliko i dezinfekcija i centrifugiranje. Eto nas u svijetu koji bi da je svijet od smijeha i koji, evo, već pomlađuje.

Davno je bio zadnji spust kroz tobogan da ne bi bilo gušt. A taj tobogan dovede čovjeka u spa zonu, odnosno zonu relaksacije. Tu su ogledala u kojima će vas izobličiti kojekako taman da vam vlastite nesavršenosti postanu drage i tu je masažni stol.

– Legnite se slobodno, glavu na jastuk i kad ste spremni pritisnite prekidač dolje – naviga nas Andrea.

Pa smo legli, pa stavili glavu na jastuk, pa pritisnuli prekidač…

– I sada ste na 2007 čavli – smije se grohotom Andrea, valjda faci našoj.

Dvije tisuće mudro složenih brokvi diže tijelo na tren u zrak, sve da fakir niste, i bome ugodno je. Samo, zašto sada čavli i zona opuštanja?

– Htjelo smo stvoriti ambijent koji potiče na opuštanje, ali ne previše. Jer svašta još slijedi. Sigurno osjećate i miris svježe opranog rublja u zraku. U zoni ste gdje ste sada očišćeni – objašnjava Andrea.

Kokošji zbor

E da, miris. Ugodan miris, poput onog s ulaza. Mirisi su plod suradnje sa stručnjakinjom za mirise, gospođom Majom.

– Dosta dugo smo tražili miris koji bi bio reprezentativan za cijeli prostor, pa da ga prilagodimo tako da čovjek svim svojim osjetilima uđe u jedan drugačiji film. Inače, mirisi koji potiču radost i veselje su obično citrusni, tako da smo i mi svoj u tom pravcu prilagodili – ističe Andrea.

Nema tu vremena za velike razgovore, pogotovo ako si na zadatku. Jedva da ima vremena za predah, ali je zato predah posve poseban. Tu se sjeda u fotelju koja prdi, u prdomat.

– Zapravo, zvuči dosta poznato – priznajemo.

Do njega pak milina za uši. Tu kokošji zbor, zbor čije su članice gumene očerupane kokoši, uistinu pjeva. Čiketina bend nudi lijep izbor poznatih klasika, pa i junački uradak »Bella Ciao«, pri čemu posjetitelj može dati i svoj vlastiti doprinos. I da, sve su pjesme snimljene isključivo za potrebe Muzeja. Jasno tu biva da je na ovom projektu morala raditi i biti angažirana sva sila ljudi.

– Bilo ih je dosta uključeno, arhitekti, dizajneri, puno ljudi koji se bave filmskom i kazališnom scenografijom… Ništa se nije tu dalo naručiti s Temua, ha, ha, već je sve napravljeno po našim vlastitim nacrtima – veli Andrea.

Ide to nas, red zabave pa gdjekoji pokušaj ozbiljne priče. Malo o majstorima, a onda u telefonsku govornicu da se čuje kakvih sve zaraznih vrsta smijeha ima u drugih. Veli Andrea kako će se s vremenom pozvati posjetitelja da pošalju svoje zarazne smjehove pa da ih se na ekranu i vidi i sluša.

Mislav Lešić je pak nacrtao kartu centra grada, onako duhovito dakako, taman da na Trgu svetog Marka svatovi iz bijesnih »mečki« izlaze, dok u zgradi Sabora zastupnik neki, evo, drijema. Zreli smo za karaoke, ali ne bilo kakve.

Transformator glasa nudi izbor između pet različitih glasova kojima se dade pjevati. Odabereš glas, pa pjesmu i udri u mikrofon uglavljen u veliku kazetu čiji vrpcu okreće još veća olovka.

– S obzirom na to da znate kako se nekad traka kazete premetala olovkom čini mi se da bi vam sad i godine mogao pogoditi. Otkrili ste se – usuđuje se kazati novinar.

– Ha, ha, ha! A baš sam to pokušala izbjeć’ – smije se Andrea.

Pjevali ipak nismo. Opravdanje smo lako našli.

– Treba vam neka domaća pjesma – velimo.

– Dajte neku sugestiju. Koju biste vi? – pita Andrea.

– Ovako ispran i centrifugiran dalje Mate Miše Kovača ne mogu misliti – uslijedilo je iskreno priznanje.

Politički prekorektni

Nudi muzej i sobu u kojoj se dade saznati štogod više o stilovima humora.

– Neki kažu da ima 17 vrsta humora, neki da ih je 27, a mi smo se bazirali na osam temeljnih. Pored svake od tih vrsta humora su vicevi tako da čitate one koji najviše odgovaraju vašem stilu humora, humoru koji volite – objašnjava Andrea.

Ideje je bila i da cijela prostorija bude crna komora za crni humor, ali politička korektnost teško da bi to podnijela.

– Živimo u zanimljivim vremenima u kojima je sve napad na nekog. A zapravo je smisao svega što prezentiramo samo smijeh. U principu ne bi se nitko smio naljutiti ni na što već samo dobro zabaviti. Ali, postali smo preosjetljivi – s pravom će Andrea.

Zato je i bilo u startu blage skepse u dobronamjerna nekog svijeta oko samog koncepta Muzeja smijeha, recimo u Zlatana Zuhrića Zuhre, jer tko će prezentirati smijeh svima i svakom, i strancu i domaćem čovjeku, i veseljaku i mrgudu, i djeci i odraslima. No, baš je on po obilasku mudro zaključio kako je ovo mjesto koji pobuđuje smijeh u nama samima.

– Svi mi nosimo smijeh u sebi, a ovo mjesto samo potencira to da taj smijeh izađe na površinu. Naravno da svima neće sve biti smiješno, ne koristimo elektrošokove da bismo nekog ubili od smijeha, ali ako osjećate onu dječju radost, ako još nije umrla do kraja i ako je imate u sebi onda će je ovo mjesto izvući na površinu – ističe Andrea.

Ima humor crni, ali i opservacijski, ili zahodski recimo. Ne bez razloga s obzirom na to da Andrea uči kako je navodno najstariji vic, koji su našli za svog istraživanja smijeha tijekom stoljeća, onaj iz doba Sumerana koji tematizira prdac. A koja je najbolja šala na svijetu!? I to otkriva Muzej, ako se usudite krenuti uskim prolazom ne bi li odgonetnuli što to piše u dnu prolaza na bijelom papiriću.

– Morate poć’ vidjeti – tjera nas Andrea.

I mi pošli. Taman da vidimo kako je odgovor koja je najbolja šala na svijetu: »You!«

– Htjeli smo napraviti to da ljudi koji odavde izlaze van sa sobom ponesu veliki osmijeh na licu koji se zrcali dalje. Pa da se stvara domino-efekt i da raste broj zahaharaženih ljudi smijehom – priča nam Andrea.

– Vi ste baš sebi stavili u zadatak da ovu naciju učinite veselijom. Teško da je moglo teže – velimo.

– Baš je teška misija, nećemo se lagati. Ha, ha, ha – na to će Andrea.

– Meni se čini da vama bar koji brodić potone kad vidite da je netko iz Muzeja izašao nenasmijan – velimo.

– Iskreno sam dosta osobno na početku shvaćala to da neki ljudi pozitivno ne reagiraju, ali svjesna sam i toga da je ovo tek početak. Ovo je tek prvi korak prema svemu što gradimo, svemu što spremamo i nećemo odustati od nasmijavanja ljudi, od zabavljanja ljudi, od širenja pozitive i radosti.

Gradimo jednu malo veću priču, radimo jednu izlaznu platformu, jedan mali procjep u svom sivilu i crnilu današnjice da se kroz njega čim više svjetla vidi. Kroz svjetlo dolazi radost, a znamo kako se radost reflektira kroz osmijehe i kroz smijeh – poručuje Andrea.

Dobra emocija

Bome velik zadatak. Koji traži prikladnu odjeću. Koja se nalazi u sobi koja opisuje kako je vazda manjak robe u ženskim ormarima. A, baš kao što stih na zidu kaže, »sve bi seke ljubile ormare«.

– A kad malo dublje zagrebete ispod površine shvatite da je sve danas postalo plošno i površno, brzopotezno, od danas do sutra. Tome se ovdje, na svoj način, malo izrugujemo – veli Andrea.

Pitamo je misli li da posjetitelji stignu promišljati ozbiljnije o porukama izloženog? Mišljenja je ona kako je u startu bio prisutan samo onaj prvi vizualni efekt izložbe, kako se u dubinu nije niti dalo s obzirom na navalu na početku, ali možda baš zato valja sebi i muzeju dati još koju priliku. Jer, tu se, kaže Andrea, s radošću dijeli iskustvo i dobra emocija.

Ta je dobra emocija prožela posjetiteljsko tijelo dok je odjeveno u kartonsku žensku haljinu poziralo ono pokraj zatvorenice. U zoni izazova zato nova iskušenja. Recimo, sumo borba i izazov da se zagrli protivnik, makar su ručice tolike i takve da šanse za to i nema.

Tu su je i interaktivna Mona Lisa koja bukvalno eksplodira zbog novovalnih kanona ljepote. I tu je ona istina da svijet do sada ovakav muzej nije vidio.

– Čudno to zvuči, zar ne, ali obično su takve one najjednostavnije, iskrene ideje koje dođu iz srca – na to će Andrea.

Čudo je ipak da se nije prepala realizacija, velimo joj.

– Da nisam imala takvu želju i toliku volju, i da mi je netko ispričao koliko će to sve trajati i kako će mi biti, možda bih i ja rekla: »Ok, idem se baviti pravom«, smije se Andrea.

Tri godine je trebalo da se Muzej upogoni, godinu i pol za skupljanje papira jer uvijek jedan fali.

– I onda naći građevinske radnike, organizirati gradilište, preuzeti gradilište… – i opet se smije Andrea, makar priznaje da je dvije i pol godine bio samo grč.

Smijeh je lijek

Okrećemo ploču, pitamo Andreu što je njoj smiješno, koja vrsta humora. Ona se na to prisjetila samačkog života u Pragu, dana kada je tempo od posla crpio energiju toliko da se nekad malo i potonulo. Pa bi došla doma, gledala stand-up komičare, smijala se i sutradan bila k’o nova.

– Smijeh stvarno liječi – ne dvoji Andrea, ona koja se voli šaliti na vlastiti račun.

Sad je mrvu i jasnije onaj dio iz njene biografije da je u školi, još kao mala sjedila u zadnjoj klupi i zabavljala kolege.

– Istina, volim ja trkeljati sama sa sobom pa nekad i bude smiješno, a nekad ne – smije se grohotom Andrea.

Mic po mic obišli smo mi štošta, makar ni približno sve, a da je s dužnom pažnjom. Imali smo malo i sreće, recimo da nas osmijeh istine nije nagradio tako da naslijepo pipamo bujnu kosu Donalda Trumpa.

Na izlazu, na putu do suvenirnice gdje stoluje Filip, inače stand-up komičar iz Slavonskog Broda, valja se još jednom skenirati. Svjestan da na svim fotografijama snimljenih za života ima zatvorena usta mrgud se pokušao nasmiješiti. Valjda će skener biti milostiv jer muzej jest zabavan. Kad ono eto ocjene koja kaže: »Wet sock!«

– Ha, ha, ha – u grohot će Andrea.

– Ubojica zabave. Znači, ipak napredak – u očaju će sedma sila.

Bit će da se ipak radi o profesionalnoj nekoj deformaciji. Onaj momčić koji je u startu zaradio valutu muzejsku izlazi znatno zadovoljniji. I mama i sin koji su nas slijedili u skener milosti, a mamu je zabavila i činjenica da se u kožnim hlačama teško spuštati niz tobogan.

No, ako je išta razveselilo Andreu onda je to Facebook komentar jedne mame koja je nakon posjeta napisala da je njen autistični sin bio u muzeju toliko sretan da se moraju vratiti.

– Eto, to je razlog zbog kojeg mi ovo radimo – veli Andrea.

Važnost pozitivnog stava

Ima Muzej i kinodvoranu u kojoj se vrte filmovi Charlieja Chaplina. U kinu nema stolica, već se sjedi u udobnim kokicama poispadalim iz kutije kojih nigdje drugdje nema i koje su vlastiti dizajn. Na zidovima priča o humoru u svim vrstama umjetnosti, a tu je i ormar kokičar koji će svoju ulogu tek odigrati.

U njegovim ladicama će, objašnjava Andrea, biti predimenzionirane igre poput velikog seta za »Čovječe ne ljuti se« taman da se cijeli prostor pretvoriti može u rođendaonicu za odrasle. Štošta je, zapravo, tu još u planu.

Veli tako Andra kako se planiraju i radionice smijeha i joga smijeha, baš kao i edukacije za djecu osnovnih škola na kojima bi se sa psiholozima, psihijatrima i sociolozima govorilo o važnosti pozitivnog stav i smijeha tijekom života.

Potrebe posjetitelja stalno se osluškuju. Bit će tu vazda nekih promjena i noviteta.

U Pragu je sve lakše

U Pragu je sve to lakše. U Pragu je, naime, Andrea živjela i imala uspješnu karijeru, u prijestolnici u koju je otišla, štono bi se reklo, ničim izazvana. Jednostavno je dobila ponudu koju nije mogla odbiti, da vodi i da bude direktorica Muzeja osjeta.

Tu je ostala nekih dvije i pol godine, da bi zatim s češkim umjetnicama u samom centru Praga na 750 »kvadrata« otvorila i vodila Selfie Market. A onda je došla korona i sve je, kaže, preko noći palo u vodu taman kad je karijera bila na vrhuncu.

Odlučila je doći doma i učiniti hrvatski puk veselijim, makar da kreće od nule. A što ju je češko iskustvo naučilo!?

– U Češkoj je poduzetnička klima povoljnija, ide se na ruku kreiranja i razvoja biznisa. Ovdje kao da je sve usmjereno k tome da odustanete. Nema baš previše pomoći i poticaja i ako niste tvrdoglavi kao ja, k’o tovar, teško da ćete opstati.

Gore je, primjerice, bila organizacija blizu mog prvog muzeja koja se zvala Lastavica. U tom klubu su se nalazili svi poduzetnici s prostora bivše Jugoslavije i svi su jedni drugima bili od pomoći.

Pomagali su, gurali jedni druge naprijed i to mi je bilo prekrasno za vidjeti. Voljela bih da i mi to osvijestimo da nismo jedni protiv drugih, već da budemo jedni drugima vjetar u leđa pa da svi rastemo. To je jedini ispravan način – priča Andrea.