“Ako tražite znak, ovo je znak”, kazala je Ella Dvornik Pearce na kraju našeg intervjua, a iako je neobično započeti priču krajem, morali smo vas odmah na startu motivirati za slučaj da još uvijek tražite znakove zbog kojih bi se valjalo suočiti s izazovima te promijeniti životni stil nabolje.

Većina intervjua s našom sugovornicom započinje predstavljanjem Elle kao influencerice, što je premalena riječ za opisivanje ove izuzetne mlade poduzetnice.

Zahvaljujući njezinoj iskrenosti na društvenim mrežama te u razgovorima i nevjerojatnoj tjelesnoj transformaciji koju proteklih mjeseci dijeli sa svojim pratiteljima, Ella je krasila i naslovnicu našeg Life Fit priloga koji, baš poput nje, ne govori samo o fizičkoj transformaciji. Šalje se tu jedna puno dublja poruka, a svatko tko se barem jednom pokušao “transformirati” svjestan je da do fizičkih promjena ne možemo doći bez onih psihičkih. Iza svakog odlaska na trening krije se motivacija, odlučnost i želja za promjenom kojima su prethodile nebrojene psihičke borbe.

Borbe unutar nas samih odvijaju se iz osobnih razloga, a na mnoge utječu fotografije na društvenim mrežama te još uvijek iskrivljeno nametanje pojma ljepote i savršenosti zbog čega svima s pristupom internetu, psihička borba zadovoljavanja društvenih normi nije strani pojam.

S Ellom smo razgovarali upravo o tome, te se dotaknuli i još jedne teme koja je i u 21. stoljeću potpuni tabu, a to su poremećaji u prehrani. Prema različitim izvorima, oko 50 posto djevojaka u Hrvatskoj na nekom je obliku dijete, njih 0.5 posto pati od anoreksije, a 1 do 3 posto od bulimije.

Šokantno je (iako zapravo i nije) da se dobna granica spušta sve niže, pa je tako u hrvatskim osnovnim školama oko 8 posto djevojčica starosti jedanaest godina na dijeti. Najugroženija skupina su djevojke iz velikih gradova u dobi od 14 do 17 godina, i to su podaci koje znamo. A svjesni smo da nas puno više trebaju brinuti podaci koje ne znamo i ljudi koji pate u tišini.
Ella je za naš prilog još jednom progovorila o poremećajima u prehrani te svom vlastitom usponu do načina života za kakvog nije ni sanjala da je moguć.

U jednoj ste objavi na mreži napisali da su vam se nakon oba poroda promijenili životni prioriteti te da ste fokus sa sebe preusmjerili na svoju djecu. Ali onda ste nekako dio fokusa uspjeli vratiti na sebe i krenuti s treninzima te zdravijom prehranom. Što vam je bila glavna motivacija?

– Mislim da sam cijeli život krivo gledala na motivaciju i uvijek sam čekala da me drugi motiviraju. I jednostavno mi je dosadilo kukati da nemam vremena. Zaista sam postigla puno toga u životu do svoje tridesete i osjetila sam da je trenutak da se posvetim sebi.

Dugo sam odgađala jer sam imala druge prioritete; djecu, kupnju kuće, auta, stabilizaciju karijere, poznanstava i prijateljstava. A kad imaš sve stvari ovoga svijeta i izgubiš sebe po putu, e to je najgore. Mislim da mi je to bila motivacija, da na kraju svega toga i ja budem najbolja verzija sebe.

Foto: Privatna arhiva

Vrijeme za sebe

Je li postojao neki presudni trenutak u kojem ste zaključili: “E, sad je dosta, idem novim smjerom”?

– Apsolutno. To je bio trenutak kad sam se doselila u Istru i postala vlasnik nekretnine. To mi je bilo zadnje na listi zadanih prioriteta i kad sam shvatila da sam postigla sve što sam htjela, nisam više imala izliku da nemam vremena za sebe. Tad sam odlučila dati si vremena i odraditi tu još jednu, posljednju stvar koja me progonila cijeli život.

Smatrate li da za promjenu fizičkoga izgleda postoje i dobri i loši razlozi?

– Naravno, neki to rade zbog fizičkog zdravlja, neki zbog mentalnog. Znanstveno je dokazano da fizička aktivnost uvelike pomaže i psihičkom zdravlju osobe, što mogu potvrditi, jer nekad kad se možda ne osjećam najbolje, čim se vratim s treninga osjetim veliku razliku. No, naravno nekad psihički razlozi mogu bit i loši, primjerice ako netko ima iskrivljenu sliku sebe ili mu je nametnuto neko savršenstvo kojem ta osoba do tada nije težila.

Može biti i zbog zlostavljanja, niskog samopouzdanja. Postane loše onda kada ti se prikrade kao zdravi lifestyle, a postane nezdrava opsjednutost.

Iz komentara ispod objave mogli smo vidjeti da se javilo mnogo žena koje su, postavši majke, zanemarile vlastite potrebe i prepoznale se u vašoj objavi. Što biste poručili svim majkama koje imaju grižnju savjesti jer si “priušte” vrijeme za sebe, iako na to imaju potpuno pravo?

– Grižnju savjesti nam je nametnulo društvo. Većinu žena koje treniraju, muškarci optužuju da vježbaju jer imaju ljubavnike. Dakle, najbliži osuđuju i traže skrivene motive za nešto što bi trebalo biti najnormalnije. Tu su i druge žene koje te osuđuju da ne provodiš dovoljno vremena s djecom jer se previše brineš o sebi.

Grižnju savjesti imamo ne zato što mi mislimo da je to loše, već zato što nam drugi nameću to mišljenje. A živimo samo jednom, nećemo zauvijek biti mlade i ne, nećemo uvijek imati priliku ostvariti nešto za sebe. Na kraju, ako ne prijeđemo preko tuđeg mišljenja, postat ćemo nezadovoljne i ogorčene osobe koje će hodati s mentalitetom ‘e, ako ne mogu ja, nećeš ni ti’.
Ti glasovi u našoj glavi postanu stvarni kad ih mi učinimo stvarnima. Tuđe riječi su i dalje samo riječi, a riječi ne znače ništa bez djela. Svima bih poručila da se posvete sebi, barem malo. Sretna mama je ipak nešto što svi vole u kući.

Foto: Privatna arhiva

Moj vrhunac tek dolazi

Vidimo da se u gotovo svakoj objavi vezanoj za fizičku transformaciju susrećete i s negativnim komentarima. Kako reagirate na njih? Demotiviraju li vas ili baš suprotno? Koji je vaš ultimativni savjet za nošenje s negativnim komentarima na društvenim mrežama?
– Kad sam sigurna u nešto 100 posto, onda me ne može ništa demotivirati. A sigurna sam, jer imam oči i vidim rezultate na sebi, i ne samo to, nego kad se probudim i pogledam se kažem si: ‘Ella, svaka ti čast, fakat si izdržala’.

Nikada nisam došla nekome i nešto ružno rekla, pa moje loše komentare na temelju nečijeg načina života, prehrane, odgoja i fizičkog izgleda nećete ni vidjeti jer jednostavno ne iskaljujem svoje nesigurnosti na drugima, već radim na njima i popravljam ih. Trošim svoju negativnu energiju na pozitivne stvari, i tu je razlika između uspješnog i neuspješnog čovjeka.

Uspjeh nije samo vidljiv u materijalnim stvarima, već i onim duhovnim.

S obzirom na to da ste i majka i supruga i poduzetnica, jesu li vam 24 sata dnevno dovoljna za sve obaveze? Kada stignete na treninge?
– Odvedem djecu u vrtić oko osam sati, muž i ja sjednemo u auto i odemo na trening sat vremena. Doma smo najkasnije u jedanaest, ako se kasnije probudimo. Hranu imam spremnu od večer prije jer kuham kada djeca zaspu.

I onda kreiram sadržaj. Imam dvije suradnice koje rade za mene, jedna vodi organizaciju i ulazne klijente, druga je fokusirana na proaktivnu prodaju. One mi sve stave u kalendar i ja samo idem po redu. U 16.20 dolaze djeca iz vrtića, a Balie nekad ima aktivnosti nakon vrtića, nekada ne.

Družimo se doma, ponekad ja malo duže radim, pa muž bude s njima. Navečer, kad djeca zaspu, pogledamo seriju ili film, a ja napravim pripremu i plan za idući dan i to je to, dan je gotov! (smijeh). Da imam više vremena, sigurno bih napredovala pet puta brže, ali za sada je ovako, no ima dana, moj vrhunac tek dolazi.

Foto: Privatna arhiva

Najdraže mi je raditi noge

Imate li omiljenu vrstu treninga? Ima li neki koji baš i ne obožavate? Imate li omiljenu glazbenu playlistu koja vas “diže”?
– I najteže i najdraže mi je raditi noge. Najviše boli, ali nekako volim da me se izmuči na treningu jer baš tad imam osjećaj da sam nešto napravila. Nekada slušam glazbu, nekada ne, ovisi kakvog sam raspoloženja. Ponekad mi pomogne rock, a ponekad hip-hop.

Osim teretane, jeste li izvan treninga obožavateljica šetnji, trčanja ili neke druge sportske aktivnosti? Idete li obiteljski na active izlete? “Treniraju” li s vama na taj način Lumi, Balie i Charles?
– Iskreno ne, nisam baš neki outdoor tip, ali odemo s djecom u šetnju, u šumu u Puli na piknik, na plažu ili bazen. Ali nije baš da sad kao jedva čekam, da budem iskrena. (smijeh)

Kako pripremate zdravije obroke te pripremate li ih samo sebi ili je u priču uključena čitava obitelj?
– Pa cure uglavnom jedu u vrtiću, tako da kad dođu kući nisu baš za konkretnu hranu, ali ako jesu onda jedu isto što i mi, eventualno im nekad napravim nešto posebno na dane kad Charles i ja jedemo nešto što nije baš omiljeno djeci. Ali znate kakva su djeca, sve mjere očima, treba biti spreman na “a la carte”.

Imate li neke omiljene?
– Trenutno puretina i rizi-bizi, to mi je uvijek obrok kojemu se vraćam kad ne znam što bih nam spremila.

Foto: Privatna arhiva

Svakog jutra nova promjena

Svi mi koji smo barem jednom krenuli mijenjati životne navike po pitanju treninga i prehrane, došli smo u fazu kada nam se krajnji cilj čini nemogućim i vrlo dalekim. Kako se “gurate” naprijed?

– E, to je odlično pitanje. Tu se vraćamo na onu motivaciju koja ne postoji, jer dok sam ne vidiš promjene na sebi, nećeš biti motiviran. I zato svima pišem i na Instagramu kad me pitaju; samo se natjeraj prva dva mjeseca i onda stvarno postaješ sam sebi motivacija, više ne gledaš tuđe slike, ne patiš za tuđim tijelima, već sam sebi postaješ idol i uzor. Svakog jutra vidiš novu promjenu, što je neopisiv osjećaj.

Ljudi misle da su dva mjeseca predugo. Nije. Pogledajte kako nam djeca rastu, a jučer smo ih rodili. Dva mjeseca su ništa, a dugoročno je nešto previše brutalno za ljudsku psihu. Sjetite se Nove godine, kao da je sinoć bila, a već su prošla četiri mjeseca.
Plus, kad sam u teretani i teško mi je i želim varati, samo si kažem da će to proći te da sam za sat vremena doma i sve ću zaboraviti. Isto tako, kad sam rodila; rekla sam nikad više, i što se dogodilo? Opet sam rodila. Sat vremena je ništa.

Jedna ste od rijetkih (iako posljednjih godina brojka sve više raste) poznatih osoba koja je iskreno progovorila o borbi s poremećajima u prehrani. Jednom ste prilikom napisali: “Kao tinejdžerica sam se izgladnjivala da dobijem tijelo koje želim. Onda sam počela jesti da dobijem tijelo koje želim. I dobila ga”. Možete li nam reći više o psihološkim uzrocima zbog kojih dolazi do poremećaja u prehrani?

– Živjela sam u doba kad je bilo jako glamurozno biti doslovno štapić. Mnoge zvijezde su bile takve i imala sam nekih dvanaest godina kada me sve to ponijelo. U kombinaciji s niskim samopouzdanjem, jednostavno se dogodilo. Tada nisam imala internet, nisam niti znala što to znači, niti mi je itko o tome pričao.

I kao što sam rekla, prikrade ti se kao zdrava dijeta i na kraju upadneš u tako mračni bunar da sam sebi oduzimaš nešto što te doslovno održava na životu. Meni je to bio ventil za sve. Kad bih bila tužna, gladovala bih, kad me netko povrijedio ili naljutio, ja bih se kaznila.

Postalo mi je to kao neki porok, kao narkomanu heroin, alkoholičaru vino, kockaru kasino. To je bilo moje mračno mjesto na koje sam otišla da kontroliram svoje trenutno stanje. Dugo je trajalo i dugo mi je trebalo da izađem iz svoje glave, da sazrijem i da shvatim da mi to ne rješava niti jedan problem.

Foto: Privatna arhiva

Poremećaji u prehrani

Je li uzrok vlastito nezadovoljstvo, želja za pripadanjem ili pak mediji i društvene mreže koji slave određene “ideale ljepote”, poglavito kritično za žene?

– Mislim da ljudi jako krivo gledaju na anoreksiju i bulimiju jer to čine poprilično površno. Nije tu toliko ta želja za savršenstvom koliko do tog osjećaja. Kad te kontrolira sve oko tebe, da bi preuzeo kontrolu nad sobom, radiš stvari koje samo ti možeš kontrolirati.

Ne mogu vam točno opisati. Primjerice, nikad nisam bila osoba koja bi nekoga fizički ozlijedila, ali sam često to samoj sebi radila. Osjetila bih jednostavno neki adrenalin pa sam iskaljivala sve loše na sebi i ta fizička bol i patnja dekoncentrirale su me od one u mojoj glavi.

Ali to su trenutačne stvari, trenutačni “high”. Niti jedna osoba s poremećajem u prehrani nije došla do cilja, jer mnogi umru na tom putovanju – cilj ne postoji. Jedini cilj koji svi imamo je da budemo sretni. Neki jednostavno to nisu i onda pronalaze stvari za koje misle da čine sreću. Užasno je kompleksna tema, najgore je što se toliko osuđuje ljude koji pate od toga, da im se još i više pogoršava.

U vrijeme kada ste se borili s poremećajima u prehrani, je li vaša okolina primjećivala borbu kroz koju prolazite?

– Iskreno ne, skoro nitko. Nitko nije znao mnogo o tome niti danas ljudi znaju mnogo o tome, što je bizarno. Rijetko tko može prepoznati znakove, osobe s poremećajima u prehrani imaju tako mudre trikove da jedna prosječna osoba ne može uopće primijetiti što se dešava. Mogu proći desetljeća da ništa ne primijete, a primijete tek kad dođe do ekstremne fizičke promjene, kad je već skoro pa prekasno.

Kakvi su bili komentari nakon što ste javno objavili svoju borbu?

– Nisam to radila za komentare, jednostavno sam htjela to iznijeti u slučaju da netko želi meni prići s pitanjima ili iskustvom da mi priđe. Mislim da je odgovornost svih nas da svojim iskustvima oplemenjujemo živote ljudi oko nas kako bi i nama bilo bolje.
Moramo maknuti tabu da se o tome ne priča ili da, ako se priča, da se time potiče nekoga na to.

Voljela bih spriječiti mnoge da ne upadnu u tu zamku, i zato mi toliko znači ovo treniranje. Nisam nikad u životu jela više hrane i izgledala bolje. Da mi je netko to tada objasnio, možda bi sve bilo drukčije.

S poremećajima u prehrani borili ste se jedanaest godina, ako se ne varam, što je dokaz da je borba vrlo dugotrajna. Može li se poremećaj u prehrani doista i pobijediti ili uvijek ostaje u podsvijesti kao izazov?

– To je teško reći, svaka osoba je individualna i sve ovisi o mentalnoj stabilnosti i u kojem si periodu života. Ako primjerice nisi okružen dobrim ljudima ili ti baš ne ide u životu pa nisi općenito zadovoljan mjestom gdje se nalaziš, onda ćeš se puno teže izvući iz tog pakla, jer je to jedino mjesto gdje ćeš osjećati kao da imaš neku kontrolu.

No, kad se krenu mijenjati stvari oko tebe; okolina, ljudi, prilike, i kad se počneš napokon osjećati kao da je oko tebe bolje, nekako se smanji ta potreba da škodiš samome sebi.

Neki, nažalost, ne dožive to, neki prebole brzo, nekima traje. Mogu vam samo reći da su sve osobe koje sam upoznala, a da su imale poremećaj u prehrani, jako inteligentne i empatične i zbog toga su samodestruktivne. Rijetko koja osoba će moći razumjeti tu psihologiju. Jako je specifično, to su baš stare duše.

Foto: Privatna arhiva

Odbacivanje negativnih čimbenika

Što biste poručili ljudima koji se u ovim trenucima bore s poremećajima u prehrani?

– Da postoji svijet u kojem hrana nije problem, u kojem su ljudi dobri i tretiraju vas lijepo. U kojem imate mogućnosti biti osoba koja jeste, a ne ono što drugi žele da budete. Da postoji svijet u kojem se vaš odraz u ogledalu smije, gdje se drugi smiju s vama, mjesto gdje osjećate podršku i razumijevanje i sigurnost.

I ne znam kojim putem morate krenuti da biste tamo došli, ali ja sam krenula od ljudi s kojima sam bila okružena, a koji su me gušili. Malo po malo odbacite negativne čimbenike koji su vam okidač. Proces je spor, ali ne uključuje jedenje na silu, jer vas to neće ozdraviti. Morate se prvo nahraniti lijepim osjećajima, ljubav zaista ide kroz želudac, mnogi ne razumiju što to znači, samo se nemojte predati.

Intervju možemo privesti kraju pitanjem koje sam nedavno pročitala na vašem Instagram profilu: “Što vas motivira u životu? Što vas pokreće kad se probudite ujutro? Čak i ako to nemate, što bi to bilo za vas?”

– Motivira me svaka prilika za novim iskustvom. Svaki dan se probudim i želim bolje za sebe i ljude oko mene, i to me motivira da budem bolja i da jednog dana mogu reći; živjela sam 300 života i svi su bili savršeni. I također, jednom ključnom porukom koju imam za čitatelje ovog posebnog priloga, vezano uz promjenu lifestylea: ako vam je trebao znak – ovo je znak.