Foto: iStock
Nedavna istraživanja identificirala su ključ za produljenje očekivanog životnog vijeka
povezane vijesti
Stotinama godina potraga za eliksirom mladosti simbolizira želju čovječanstva za dugovječnošću.
U moderno doba, ovo je istraživanje pronašlo novi život u znanstvenom području, osobito s pojavom naprednih tehnologija sekvenciranja genoma.
Ove inovacije omogućuju istraživačima da dublje istraže genetsku osnovu koja upravlja starenjem i potencijalom za duži životni vijek.
U novom istraživanju nedavno objavljenom u Genome Biology and Evolution, istraživači sa Sveučilišta u Bologni obratili su pozornost na malo vjerojatnu skupinu stvorenja: školjkaše, skupinu koja uključuje vongole, dagnje, kamenice i jakobove kapice.
Ove morske i slatkovodne životinje pokazuju nevjerojatan životni vijek, od 1 godine do preko 500 godina, što ih čini idealnim subjektima za istraživanje tajni dugovječnosti.
Rezultati novog istraživanja otkrili su mrežu gena koji se različito razvijaju kod školjkaša s dugim i kratkim životom, od kojih su mnogi povezani s dugovječnošću kod drugih životinja.
Prethodna istraživanja o starenju i dugovječnosti uglavnom su bila usredotočena na ljude i nekoliko modelnih životinja.
Prema tim istraživanjima, starenje je uvelike određeno nakupljanjem oštećenja stanica tijekom vremena. Na genomskoj razini, ovo oštećenje nastaje zbog povećanih mutacija u nukleinskim kiselinama (tj. grešaka u replikaciji), promjena u nuklearnoj arhitekturi i skraćivanja telomera.
Istraživači su iskoristili izvore transkriptoma 33 vrste školjkaša kako bi proučili potencijalne mehanizme na kojima se temelji iznimno dug životni vijek četiriju školjkaša.
Među njima, prva vrsta drži rekord za najdugovječniju nekolonijalnu životinjsku vrstu s 507 godina, dok druge imaju maksimalni životni vijek od 150-190 godina.
Koristeći ovaj skup podataka, znanstvenici su tražili gene koji su evoluirali drugačije kod dugovječnih školjkaša u odnosu na one kratkovječne.
Geni povezani s odgovorom na oštećenje DNA , regulacijom stanične smrti i apoptotskim putovima, stanični odgovori na abiotske podražaje i tolerancija na hipoksiju pokazali su konvergentne obrasce evolucije među dugovječnim vrstama.
