Dunja Janković, multimedijalna umjetnica iz Lošinja, iza sebe ima niz nagrađivanih projekta kojima iskazuje ne samo svoju umjetnost, već i svoje životne stavove. Nedavno je ostvarila suradnju s kineskim brandom Pixel Nebula.

Riječ je o modnom brendu koji je na svoje kreacije isprintao upravo Dunjine uratke. Priču o Kini i uzajamnom zaljubljivanju i suradnji, ali i novom poglavlju života – majčinstvu, ova talentirana umjetnica ispričala nam je u našem razgovoru.

Nedavno ste na društvenim mrežama objavili da u sklopu 3ge3 projekta surađujete sa šangajskim brendom Pixel Nebula, možete li reći o čemu se točno radi?

– 3ge3 je projekt kineskog fashion brenda ZucZug, kojemu je koncept suradnja s umjetnicima u kreiranju kolekcija odjevnih i life style predmeta. Do sada su surađivali s umjetnicima koji rade u različitim medijima, ilustratorima, stripašima, digitalnim i konceptualnim umjetnicima. Svaki umjetnik pridonosi i svojim pristupom stvaranju, ne samo svojim vizualima, tako da je svaka kolekcija mali individualni svijet i projekt je vrlo promjenjiv od kolekcije do kolekcije.

Na mojoj kolekciji radili smo više od pola godine, na jedan vrlo otvoren način, komunicirajući putem Zooma, mailova i PDF-a. Stvari su rasle organski i koncept se učvrstio tek na samom kraju. Naziv kolekcije je Pixel Nebula jer se sve vrti oko piksela koji su česti element u mom radu i s kojima sam izgradila čitav svemir uzoraka i oblika koje su oni primijenili na raznorazne objekte od haljina, majica i torbi do šalica, tanjura i vunenih prekrivača. Vrlo su originalni u primjeni elemenata na predmete i tehnikama izrade, ipak je Kina centar proizvodnje u svijetu, tako da su na kraju i mene iznenadili svojim idejama.

Egzotična zaljubljenost

Kako je došlo do suradnje, je li to vaš prvi susret s Dalekim istokom?

– Godine 2017. sudjelovala sam na grupnoj izložbi Snacks u Power Station of Art muzeju u Šangaju gdje sam zajedno s partnerom Borisom Hoppekom radila na njegovom radu. Tu sam se prvi put i upoznala s ljudima iz ZucZuga, a i zaljubila u Kinu na jedan, možda površan, ali uzbudljiv način. Sva sreća pa je ta egzotična zaljubljenost uzajamna i nadam se da će me dovesti do još projekata u Kini.

To nije prvi put da radite na tekstilu, imali ste i jednu vrlo zanimljivu izložbu kimona?

– S tekstilom sam se odmah krenula igrati čim sam otvorila svoju sitotisak radionicu u napuštenoj tvornici sardina u Malom Lošinju. Neko vrijeme sam imala koncept gdje bih rad otisnula na tkaninu i sašila u neku vrstu haljine ravnih rubova, standardne veličine printa 100×70 cm. Ona bi u isto vrijeme bila odjevni predmet, ili bi, obješena posebnom vješalicom na zid, postala umjetnička grafika.

Svidjela mi se ta trivijalizacija umjetničkog rada ili obrnuto, dodavanje »posebne« vrijednosti običnom odjevnom predmetu. Izložba kimona bila je nastavak na tu temu. Tu sam iskoristila dijelove svoga tijela koje sam otiskivala kao dekoraciju na tkanine kasnije sašivene u kimona, igrajući se s fenomenom taštine koju njegujemo na društvenim mrežama. Tradicionalno, dekoracije na kimonu mogu prenijeti poruku o statusu osobe koja ga nosi pa sam na taj način ušla u sebe samu.

Do sad ste izlagali u Europi i SAD-u. Kako su vaše ideje primljene u Kini, ipak je to posve različito?

– Kina je vrlo zanimljiva što se tiče strujanja na suvremenoj umjetničkoj sceni, čini mi se kako imaju puno otvoreniji pristup nego u Europi. Umjetnička scena djeluje dosta neopterećeno, originalno, brzo se mijenja, za razliku od europske koja naspram nje djeluje teško i tromo, omeđena svojom poviješću i puna okamenjenih kanona. U ovoj kolekciji mogla sam predlagati rubnije ideje nego što bih mogla u Europi. Što se tiče mode, s obzirom na to da ovdje govorimo o modnoj kompaniji prije svega, dok sam prolazila Šangajem primijetila sam ležerniji pristup odijevanju, odjeća nije toliko uniformirana kao kod nas gdje su se globalizacija i fast fashion zatvorili u čarobni krug kopiranja i štancanja jednog te istog. Iznenadilo me kako puno ljudi prolazi gradom u pidžamama i papučama. Boje i uzorke miješaju bez ikakvih pravila, što luđe – to bolje. I to govorim o standardnom puku, nikakvim ekstravagantnim osobama. Kod njih je konzumerizam relativno novi fenomen i kada se on spoji s kreativnošću, rezultat je istovremeno zastrašujuć i izuzetno zanimljiv.

Sitotisak je tehnika koju najviše volite, ali kao multimedijalnu umjetnicu, što vas još zanima, ima li nešto novo čime ste trenutačno zaokupljeni?

– Sitotisak se sastoji od mnogo koraka između kojih mogu eksperimentirati, pa mi daje dozu nepredvidivosti kojoj težim u svom radu. Ne koristim ga samo kao metodu reprodukcije rada, nego rad nastaje u samom procesu printanja. Mijenjam boje, položaje, papire, i vrlo često otisnem unikate koji proizađu iz tog procesa. Osim toga, otiske mogu prenijeti u druge medije: oni postaju kolaž- elementi koje slažem u kompozicije. Ponekad te kompozicije nastaju na licu mjesta, na cesti, na zidovima napuštenih objekata, a ponekad ih lijepim na drvo ili karton iz čega nastaju instalacije. Ponekad od tih instalacija nastaju »nosive skulpture« koje stavljam u javni prostor za interakciju sa slučajnim prolaznicima. Ponekad tiskam direktno na tkaninu i od nje radim mekane skulpture. Sitotisak primjenjujem u različite svrhe i pomoću njega skačem iz jednog medija u drugi, ovisno o projektu ili interesu. Križanje medija mi je interesantno jer su to neistraženi teritoriji i kao takvi nude najviše slobode.

Osmisli ste i nekoliko naslovnica knjiga među kojima i nagrađeni roman Kristiana Novaka »Črna mati zemla«. Na što se usredotočite kad radite naslovnice nekih djela, ipak su to recimo radovi po narudžbi?

– Obično pročitam knjigu i nastojim izvući poantu u slici, neku nit vodilju ili čak samu atmosferu djela. Obično prve impresije najjače ili najjasnije ilustriraju dojam nakon pročitanog rada. Izaberem ih par i njih tešem dok ne dobijem zadovoljavajući rezultat. Dosta sam radila s urednikom Krunom Lokotarom, on je cijenio moje vizije i dozvoljavao mi razne ekstravagancije, kao, primjerice, tiskanje prvog izdanja knjige »Črna mati zemla« s tri različite naslovnice.

Radite li još uvijek i grafite na cesti?

– Ne toliko intenzivno, ali još uvijek da. Cesta pruža najveću razinu slobode izražavanja, pogotovo u ovom vremenu opće cenzure i potpune komercijalizacije umjetnosti. Osim, naravno, ako te ne ulove čuvari reda.

Podjednako su vam dragi veliki i mali formati, ili ipak nekima dajete prednost?

– Ovisno od projekta do projekta, nemam neke preferencije.

Ideja larpurlartizma

Studirali ste u Zagrebu i u New Yorku, jeste li uočili neke razlike u pristupu?

– U Zagrebu je akademija klasičnog tipa. Davala se prednost tehničkom usavršavanju, konkretno slikarstva i crteža. U Americi na magisteriju za strip i ilustraciju prioriteti su bili drukčiji. Sve u svemu, u Americi je važnije brendiranje umjetnika i pozicioniranje na tržište. Taj je aspekt potpuno zanemaren u Hrvatskoj, dijelom i zato što tržišta u Hrvatskoj praktički ni nema.

Nije to ništa čudno, američki kapitalizam je u podivljaloj fazi već duže vrijeme, logično je bilo da će i umjetnost postati komoditet. Pogotovo zato što su komercijalizirana i osnovna ljudska prava poput školovanja, zdravlja, stanovanja, pa si Amerikanci ne mogu dopustiti ‘art pour l’art’. Kod nas ideja larpurlartizma još uvijek živi, iako je u ovom duhovno i materijalno osiromašenom društvu u potpunosti neodrživa.

Jedina ste Hrvatica s diplomom devete umjetnosti, jeste li o tome maštali već kao dijete? Jeste li voljeli čitati stripove?

– Stripove sam crtala i prije nego što sam ih počela čitati. Oduvijek sam imala potrebu pričati priče kroz crtež, to mi je nekako bilo ugrađeno od početka. Kao mala sam čitala sve što se nudilo na jugoslavenskoj strip-sceni, od Alan Forda, preko Taličnog Toma do hororaca iz Stripoteke ili erotskih stripova iz Starta ili Erotike. Strip je moj prvi i najvažniji medij, njime sam se bavila sve do prije nekoliko godina kad su me životne prilike i interesi odveli u drugom smjeru. Međutim, i dalje imam ideja za stripove i nadam se da će doći vrijeme za njihovu realizaciju.

Hrvatska apatija

Sudjelovali ste i u protestima protiv Hoda za život, što vas tjera biti aktivnom na taj način?

– »Tjera« je dobra riječ u ovom kontekstu, jer to nije odabir, već nužda. Postoje stvari za koje se moramo boriti ako ne želimo da nam se stvarnost pretvori u noćnu moru. Iza Hoda za život stoji izrazito konzervativan sistem vrijednosti koji bi položaj žene u društvu vratio u srednji vijek. Poanta je da žena mora imati pravo izbora i pravnu osnovu da sama odlučuje što će i kako će sa svojim tijelom i svojim životom. Kako bi rekli: za to smo se borili. Mi dosta stvari uzimamo zdravo za gotovo, ali ljudska prava su nešto što se nije olako dobilo. Za njih je netko platio životom. Jako me tišti apatija u Hrvata kad dođe do takvih stvari, onaj »a šta ćeš« kad se treba malo isturiti i zalajati kako stvari ne bi otišle kvragu. Postali smo tihi svjedoci raspadanja jednog društva i njegovih vrijednosti.

Ogleda li se to i u vašoj umjetnosti?

– Ne baš, u umjetnosti sam fokusirana na apstrakciju. Više se to ogleda u mom radu na organizaciji i produkciji.

Za vaše radove kažu kako se ne zna gdje završava stvarnost, a gdje počinje umjetnost, kako biste to komentirali?

– To sam jednom sama izjavila kako bih slikovito dočarala kako sve svoje vrijeme provodim stvarajući, pogotovo što se tiče stripa, do te mjere da je granica između stvarnosti i stvaranja postala zamagljena. Jedno sam vrijeme radila stripove bazirane na događajima iz vlastitog života koje bih onda pomiješala sa svojim snovima i dodala prstohvat apsurda.

Mijenjate adrese stanovanja po svijetu, ali Mali Lošinj je stalna adresa? Gdje ste trenutačno?

– Lošinj je otok gdje su mi korijeni, i to je moje mjesto napajanja. Međutim, koliko volim dolaziti, toliko moram i odlaziti, recept koji sam odavno primijenila kako bih ostala normalna ili ako ništa drugo, inspirirana. Trenutačno sam na relaciji Lošinj – Barcelona, uključujući i mnogo usputnih stanica.

Kakvi su vam planovi? Odnedavno ste postali i majka, odražava li se to na vaš rad?

– Još je sve friško, vrijeme će pokazati. Osjećam se kao da sam prošla kroz neku mutaciju osobnosti, od trudnoće do uloge majke male bebe, i još uvijek pokušavam shvatiti što se događa. Majčinstvo mi je promijenilo prioritete. Postala sam puno bolja u razlikovanju bitnog od nebitnog. Nebitne stvari brzo eliminiram. Vrijeme mi se također izmijenilo, djelujem u koncentratima. Ne mogu si više dopustiti ono cijelodnevno gubljenje u radu. Uspijem si priuštiti paketiće od dva sata u komadu i tada moram odraditi nešto za što bih inače potrošila cijeli dan, tako da mi se i fokus izoštrio. Sada bih voljela raditi na većem projektu neko duže vrijeme, ući u rutinu i vidjeti gdje će me to dovesti. Dobra stvar je što kao freelancer nikada nisam fizički odvojena od svoga djeteta, isto kao i moj partner. Oboje smo umjetnici koji radimo u svom životnom prostoru, odnosno živimo u radnom prostoru.

O snovima i glazbi

Čuveni Gary Panter bio vam je mentor, kako je bilo učiti od njega?

– Gary je bio odličan profesor, vrlo otvoren i svestran. Više nego što me vodio kao mentor, bio je promatrač i komentator. Pričali bismo o glazbi i apsurdu, o snovima kao inspiraciji. Nije se postavljao kao autoritet, govorio bi o svom iskustvu i bio znatiželjan o mom. Volio je reći kako je važno prepoznati kad imamo loš dan i pustiti ga da prođe, ne raditi na silu. Svaki dan donijet će nešto novo.

Jedna ste od organizatorica internacionalnog strip -festivala The Projects, predavačica eksperimentalnih praksi u stripu na Independent Publishing Resource Center u Portlandu, na Lošinju ste vodili sitotisak studio i atelje u bivšoj tvornici sardina… Nikad ne mirujete?!

– Reći ću samo kako jako cijenim dosadu i one rijetke trenutke kad se ukaže u svoj svojoj raskoši. Međutim, ti su trenuci jako opasni, jer se u njima rađaju nove ideje.

Jeste li ikada imali uzore?

– Prije nego uzore, imam ljude koji me inspiriraju u određenom trenutku ili progovaraju jezikom koji mi je interesantan, ne nužno u likovnoj umjetnosti, već i u glazbi, književnosti i filozofiji.