Popularni Safari bar na rtu Kamenjak obilježio je tri desetljeća postojanja, a njegov pokretač i vlasnik Vlado Leček – veliki 80. rođendan.

Mjesto je to gdje vlada zen, svojevrsna divljina u kojoj vrijeme staje, no istovremeno je, reći će mnogi koji ovdje dolaze, posljednjih trideset godina prošlo u trenu.

Povodom dvostrukog rođendana razgovarali smo s Vladinom kćeri Evom Leček koja s bratićem Markom Karlovčecom dugi niz godina vodi ovaj robinzonski bar, smješten na krajnjem jugu Istre.

Ističe da je ovo jedino mjesto, a promijenila je više adresa tijekom života, na kojem se stvarno osjeća kao doma. Taj osjećaj dijeli sa svojim ocem, ali i ostatkom obitelji, koji su u toj divljini, koja je kroz godine postupno rasla, našli svoju sreću.

– Otac je dugo godina radio kao konobar u Švicarskoj. Naradio se i zaradio, bilo mu je svega dosta i išao je u invalidsku penziju. Kupio je 1991. godine ovdje zemlju i nastanio se tu. I više ga ni kičma nije boljela. To obično bude tako kad je čovjek sretan, zadovoljan i ispunjen, kad posluša sebe i napravi ono što mu unutarnji glas govori.

Agentu za nekretnine rekao je da bi neku zemlju daleko od ljudi, a blizu mora. Agent ga je doveo tu i rekao:

»Super je cijena, ali problem je što nema struje i vode.«

Na to je Vlado rekao: »Bingo, to želim, hoću totalnu divljinu!«, ispričala nam je Eva Leček.

Zanimljivo je da, tek nakon što je kupio parcelu, Vlado je shvatio da je ondje s društvom provodio vrijeme, družeći se u ćakuli uz vatru.

Budite kao djeca

Kako nam je otkrila Eva, otac Vlado je u početku na parceli imao fast food kućicu za držanje stvari, ali bez namjere da je koristi. Inspekcija ga je prijavila, i to dva puta unatoč tome što kućica nije bila u funkciji. Na kraju je inspektor Vladi predložio da otvori fast food, a čak mu se i pridružio na proslavi 30. godišnjice.

Safari bar se kroz vrijeme dosta promijenio, no i dalje počiva na onoj prvotnoj viziji – da se na tom mjestu, okruženom trstikama, bambusom i velikim ručno napravljenim igralima, ljudi opuste, zabave i uživaju u prirodi.

Većinom su uz njih radnici koji su ondje posljednjih 15-20 godina i postali su dio obitelji. U ugostiteljskoj kućici još uvijek nemaju ni struju ni vodu, no na to su se, kaže, naviknuli. Većinom se oslanjaju na solarnu energiju.

Ponuda jela i pića i dalje im je poprilično jednostavna. No kaže da moraju ići ukorak s vremenom, stoga je planiraju proširiti.

– Kod nas je to jako teško jer imamo mali prostor, malu opremu i par grillova. Čak i čuda napravimo s time. Ponuda nikad neće biti ni ogromna, no ono što imamo je friško i nadam se da smo uspjeli održati kvalitetu kroz ove godine, kaže Eva, navodeći kuriozitet – u početku njihova rada, kategorija beach bara još nije postojala.

Eva otkriva da je Vlado, kad je osmislio igrala, a po kojima je Safari, među ostalim, i najprepoznatljiviji, želio da se ljudi prisjete svoje dječje igre i slobode.

– Otac koji je odrastao u Međimurju, imao je vrlo teško djetinjstvo. Već s 11 godina radio je u rudniku. S igralima je htio poslati poruku, a nju sadrže i naše majice, na kojima piše: »Budite kao djeca, slobodni od stega ovog života i neka vaša igra bude bar malo nalik dječjoj«.

To nam je i neka vrsta slogana. Ljuljačku je napravio u tim dimenzijama da se svi osjećaju kao djeca. Zaboravili smo se igrati, zaboravili smo se ljuljati, zaboravili smo taj adrenalin. Zato je htio da ljudi ožive to dijete u sebi, rekla je Eva.

Stolovi s imenima

Prisjeća se kako je nastao inventar u baru – sve je krenulo s jednim stojećim stolom, pa je od naplavina napravio klupu, i onda je to postupno ukomponirao u prirodu.

– Jer kako ćeš ovdje staviti plastične stolice? Još uvijek dođu ljudi, ovi malo stariji pa kažu: »Lipa, ja ću ti sve to pokositi ‘ko ćeš«, prepričava nam kroz smijeh Eva.

Osim lokalnog stanovništva koje dolazi u Safari i ljeti i zimi, u bar se posljednjih trideset godina vraćaju i Austrijanci, Nijemci, Slovenci i drugi strani gosti. Neki od njih su i dali ruku kad bi se parcela bara uređivala. Tako su nastale i takozvane Američke stube.

– Svake godine nešto renoviramo, pa smo jedne godine u travnju kopali stepenice od zemlje. U pomoć nam je uskočila jedna simpatična Amerikanka koja se ondje slučajno našla, i na kraju je bila bolja od naših radnika. Poslije smo ih nazvali American steps, priča nam Eva.

I svakom su stolu, kaže, dali svoje ime. Umjesto brojeva, kako je to inače regulirano u ugostiteljskim objektima, tu su »Veli ljulja«, »Mali ljulja«, ovisno gdje i pored čega se stol nalazi. Dio kraj mora, iznad plaže Mala Kolumbarica, nazvali su Bahamima.

Posljednjih nekoliko godina, gotovo da nema tog turista koji tijekom svog odmora u Istri nije posjetio Kamenjak i Safari. Zasluga je to najviše društvenih mreža, Googlea i Tripadvisora jer obitelj Safari bar nikad nije reklamirala.

– Prije bi bilo od usta do usta, sada je to drugačije. Ali mi se i dalje trudimo da ostane ona ista ideja s početka. Iako se beach bar od njegovih početaka promijenio gotovo do neprepoznatljivosti, nadamo se da je ipak ostala ona ista duša. U njemu već dvadesetak godina rade isti ljudi, to nije samo posao, to je familija, poručila je Eva Leček.