Ovo je lijepa priča, jedna od onih što vraća nadu, u ljude, prije svega, a bome tjera i na to da poželite staviti kapu na glavu, namjestiti je onako kako najviše volite, a onda se vragolasto nasmijati jer vas čini zadovoljnim skroz. Ovo je priča o pletiljama i kapama, vunenim, mekim, lijepim, korisnim, onima koje su stoposto ručni rad, onima što vežu i spajaju. Jest, nekad su sve to bake plele i heklale, s više ili manje uspjeha, a danas… Danas je važno znati – Da-Mogu!

Prije nego li smo krenuli odgonetnuti što Da-Mogu jest, kakve to kape nudi, a bome i tko ih plete, mrvu smo se informirali, pa našli da je Da-Mogu inicijativa pokrenuta s ciljem promoviranja ručnog rada, održive mode, a ponajviše kako bi pružila priliku za zapošljavanje onima koje je pandemija najviše pogodila – osobama starije životne dobi, osobama s invaliditetom te socioekonomski ugroženima. Da-Mogu je društveno poduzeće u kojem pletilje pletu onako kako su nekad to radile naše bake.

Ručni je to rad o kojem će Irena Petrović, koja je voditeljica proizvodnje, prodaje i komunikacija Da-Mogu poduzeća, na internetskoj stranici www.damogu.org napisati: »Sve što čovjek rukom stvori nosi njegov trag. Ručni je rad stoga poseban, jer je riječ o tvorevini koja je nastala s puno pažnje i emocija, zato se rukotvorine toliko ističu u odnosu na obične proizvode masovne potrošnje.«

Foto: Davor Kovacevic

Vrijedan ručni rad

Božica Kuštre jedna je od onih koja plete kape u Da-Mogu poduzeću. U mirovini je ima godina dana, a duh je u nje živ taman da se onaj koji je tek na pola radnoga vijeke osjeti mrvu postiđen zbog svoje (ne)živosti. Njezina baka je ta koja ju je naučila ručnom radu.
– Ona me uvela u taj čaroban svijet ručnog rada, i heklanje, i štrikanje, i vezenje, sve mi je to jako dobro došlo u mom radu u vrtiću. Radila sam 45 godina u vrtiću i stvarno su mi te moje vještine dobro došle u izradi razno raznih rekvizita za predstave u kojima smo glumili i djeca i ja – priča nama, što bi njezina vrtićka djeca rekla, teta Božica.

Doba je to kad nije bilo tisuću Barbika i lutki, već se imala jedna beba koju je trebalo paziti i maziti.

– I onda smo joj krenuli izrađivati dekicu da je pokrijemo, odjeću, i tako je krenulo. Tako su i u vrtiću sve bebe trebale biti obučene – priča Kuštre.

Vidjela je da je ručni rad jako opušta, a onda se, kako kaže, »u pravo vrijeme našla na pravom mjestu«.
– Prolazila sam pokraj jedne trgovine pozamanterijom i tamo je bila radionica heklanja koja mi je jako dobro došla da još više usavršim svoje vještine. A kad sam vidjela ovaj projekt, oduševio me upravo zato jer promovira ručni rad. Svi smo mi skloni posegnuti za nekim jeftinijim proizvodima čija je kvaliteta puno, puno lošija od ručnog rada – kazuje nama Božica Kuštre.

Inicijativu Da-Mogu primijetila je na Facebooku, lajkala je i prijavila se.
– Oduševio me projekt, a onda ljudi koji su u njega uključeni. Ima tu starijih žena, ljudi s teškoćama i to me posebno oduševilo. Na osobnoj razini oduševilo me to da mogu i ja doprinijeti projektu, a ujedno i uživati. Jer, volim to raditi, a taj produkt na kraju mog rada uvijek me oduševi. Nadam se da ćemo ići i dalje, da ćemo se još više družiti, usavršavati svoje znanje, prenositi ga jedna drugoj, razmjenjivati svoje tehnike – veli nam Kuštre.

Da nije vrijeme pandemije družile bi se pletilje češće. Zapravo, nada se tomu Božica, radionicama za kojih će jedna drugoj prenositi svoje znanje i iskustva. Pitamo Božicu u koje doba dana zapravo voli plesti.

– Volim se dići ujutro kad moji svi spavaju i onda u miru, uz televizor i »Dobro jutro, Hrvatska«, plesti. Volim plesti i tijekom dana kad god imam vremena. Nikad ne volim sjediti besposleno. Mogu gledati i film i raditi – smije se Božica Kuštre.
Je li bilo teško s prvom kapom, vratiti onaj stari dobri mot od pletenja!? Kaže Božica Kuštre da i nije, a odgovor na pitanje koja joj je kapa od 18 modela pri srcu, odgovora posve logično.

– Pri srcu mi je ova moja – smije se Božica Kuštre.

Snježnik, Platak, Korzo

Ta njezina je ona malo laganija, za malo toplije vrijeme, s karakterističnim cvjetićem sa strane. Sluša sve to Irena Petrović, ubaci se tu i tamo, kad treba, da objasni štogod. U društvenom poduzeću Da-Mogu trenutačno je 20 pletilja. Jedna od njih je profesionalna, koja je tu kad god štogod ‘zapne’ i ona koja je na samom početku radila s odabranim pletiljama da svaki model bude isti, da zna koliko koja kapa ima očica, da se dogovore oko veličina. Inače, model kape što ju je isplela Božica Kuštre zove se Dobra.
– Dobra, jer sam ja dobra – šali se Božica.

Bit će da je i to razlog, ali je Dobra i po rijeci što se tako zove. Svi su tu modeli imena dobili po hrvatskim rijekama, planinama, šetnicama, kvartovima… Primorsko-goranska županija tu stoji posve dobro, tu je i kapa Snježnik, pa Platak, a Korzo se za sada ponajbolje prodaje, makar je najskuplja. Nema doduše dugo da se ove kape mogu kupiti, 30. studenog je službeno pokrenut web-shop i, kako veli Petrović, prodaja ide dobro s obzirom da su tek krenuli i da ljudi i ne znaju kakav proizvod nude. Ključno je da ljudi kapu probaju, veli ona. I bome, ova glava novinarska je dokaz da je druga to neka vuna, nježnije neko tkanje, toplina neka domaća, a osjećaj takav kao da na glavi ništa i nemate. Retfala, recimo, ona što se po osječkom kvartu zove, pa tu bi poželjeli i okorjeli Dalmatinci što u jednoj jakni po Zagrebu hodaju cijelu godinu!

Tu se kape rade isključivo od kvalitetne vune što je daju ovce koje su živjele u humanim uvjetima, jedino je šteta što u nas takve vune nema usprkos i pašnjacima i ovcama što ih ova zemlja ima. Druga stvar oko koje od starta nije bilo kompromisa ni dvojbi je da pletilje budu honorirane za svoj trud.

– Jako nam je važno da cijenimo, a ne potplaćujemo, to što nama pletilje daju svoje vrijeme i svoj trud, ulažu sebe u te kape – ističe Petrović.
Ali ručni rad, vraća li se on i cijenimo li i ručni rad i društveni angažman ove vrste!? Petrović je uvjerena da puk shvaća da je onaj tko je to napravio u to uložio svoj trud i energiju, ljubav na kraju krajeva. Božica će pak reći da je ovaj projekt možda put k osvještavanju za one koji još nisu svjesni vrijednosti ovakvih projekata. Priznajemo joj kako bismo najradije kući otišli s rozom kapom na glavi, njezinom koja se Dobra zove, sada kad smo upoznali onu koja ju je plela. Smije se na to Božica, a onda nas pozdravlja jer mora dalje. Mora kući gdje je čeka pletivo.

Zato je taman stigla Tatjana Aćimović, ona koja je sve ovo inicirala i koja je direktorica poduzeća. Zna javnost za Tatjanu, zna da je producentica i projektna menadžerica u područjima audiovizualnih djelatnosti i izvedbenih umjetnosti i da predaje umjetničku produkciju na Umjetničkoj akademiji u Splitu i na Akademiji za umjetnost i kulturu u Osijeku. Zna i da je sestra glumca i redatelja Dejana Aćimovića. Taman da tim više intriga bude kako se našla u pletivu i otkud joj potreba da osnuje društveno poduzeće!? Financije motiv!? Neće biti.
– Financije mi nisu nikad bile motiv, pa nisu ni ovdje – veli Aćimović.

Istina jest da zna ona uzeti pribor pa plesti, no ideja se, zapravo, rodila u planini, jer planinarenje je još jedna njezina strast.
– U vrijeme kad smo zbog pandemije svi više boravili doma, ja bih se vratila tu i tamo pletenju, ali rijetko. Pa sam u tim zimskim mjesecima isplela sebi i mojim planinarkama kape, a Draženka Markulin iz mog »Runolista« mi veli: »Pa ti to super radiš! Mogla bi ti to plesti i od toga zarađivati, ponuditi planinarskim društvima.« Nikada nisam mislila o tome u smislu da nekom nešto prodajem, a s druge strane već godinama maštam o pokretanju društvenog poduzeća. Meni je to prirodno došlo – priča Aćimović.

Foto: Davor Kovacevic

Radim što volim

Prirodno, jer joj je cijeli radni vijek bilo blisko pomagati.
– Meni je oduvijek bilo prirodno da tamo gdje postoji potreba u društvu, ako već mogu nešto napraviti, to i učinim. I Dejan i ja smo od malih nogu uvijek pomagali, bili pri ruci. Zašto je to tako, iskreno ne znam. Mene to usrećuje, ja to radim zbog sebe. Nekog usrećuje da ima Porsche ispred kuće, a mene usrećuje uspjeh paraolimpijaca. Zašto je tome tako, svejedno mi je. Psihoanaliza bi tu imala što za reći, ali meni je svejedno dok radim to što volim – iskreno će Aćimović.

Uz svoje temeljno zanimanje u produkciji i menadžmentu u kulturi i umjetnosti, Tatjana je cijeli radni vijek paralelno radila i vodila projekte vezane za osjetljive skupine. Dovoljno je reći da je osnovala Udrugu za promicanje stvaralaštva i jednakih mogućnosti Alternator i 13 godina bila umjetnička direktorica Festivala prava djece.

– Ovaj je projekt meni došao prirodno. Planinarka sam, znam što znači vuna, znam što znači kapa, znam što znači ekološka osviještenost, znam što znači rad s osjetljivim skupinama, a kreativnost mi je prirodna i volim je. Došlo je sve nekako samo od sebe – pojašnjava Aćimović.
Trebalo je najprije naći pletilje. Aćimović se najprije obratila svim domovima umirovljenika u gradu Zagrebu da vidi tko od njih ima pletačke sekcije.

– Dva su odmah reagirala i pokazali su se kao sjajni partneri, dom Sveti Josip i dom Trnje i mi zapravo se družimo od proljeća – reći će Aćimović.

U startu bilo je puno okupljenih pletilja, pa su neke odustajale jer ili nisu bile u mogućnosti raditi, ili su kroz godine izgubile onaj grif, da bi se na koncu i malo po malo izdvojilo pet pletilja koje su i danas tu.

– I rade sjajne stvari. Sve imaju više od 80 godina, vitalne su i sretne, sretne da rade – veli Aćimović.

Kontaktirala je Aćimović i zamjenicu Ureda pravobraniteljice za osobe s invaliditetom, baš kao i nekoliko udruga osoba s invaliditetom, te Hrvatski savez gluhih i nagluhih koji je dao dvije svoje članice.
– Pet umirovljenica, dvije osobe s invaliditetom, a vrlo brzo smo došli, ili preko domova ili preko društvenih mreža, do još umirovljenica kao što je Božica, ili Ana Poljak kojoj je kćer socijalna radnica – kazuje Aćimović.

Javljaju se i žene koje su težoj ekonomskoj situaciji, bilo da su na bolovanju, ili ih je pandemija ostavila praktički bez posla. No, koji je onaj osnovni motiv koji pletilje dovodi do ovog poduzeća i ovog posla, pitamo Aćimović.

– Temeljni motivi su neki plemeniti. Nije to bez razloga da se netko bavi ručnim radom. Svaki put kad nam pletilja uđe u ovu prostoriju, mi se svi ozarimo, jer one nose ono nešto. Od tih 20 žena s kojima surađujemo, ne znate koja je bolja od bolje osobe. Nema tog materijalnog zadovoljstva koje vam može zamijeniti zadovoljstvo te ljudskosti.

A sve su kreativne. Što pletenje znači, pogotovo za starije osobe!? Znači i učvršćivanje, održavanje i razvoj kognitivnih sposobnosti, pa socijalizaciju, druženje i razmjenu informacija s drugima, korist u društvu. Ali, ima i to vrijeme kad ste sami i kad pletete, kad kontinuirano pratite razvoj, napredujete, kreativno je, a to je i onaj završetak svega i činjenica da to što ste napravili najčešće darujete! U pletenju je jako puno baš lijepih i plemenitih stvari, tako da poriv bavljenja pletenjem nije čudan i često se događa u kriznim momentima. Na kraju krajeva, i psiholozi preporučuju pletenje u nekim teškim trenutcima – ističe Aćimović.

Foto: Davor Kovacevic

Simbolična imena

Ručni rad pruža puno toga. Svjesna i toga, Tatjana Aćimović na noge je digla društvene poduzeće u manje od godinu dana. U veljači, ako ne i u ožujku, o kapama je razgovarala sa svojim planinarkama, da bi u sedmom mjesecu već imale prve ispletene ogledne kape. Pa se izašlo na dva javna poziva ne bi li se osigurala kakva sredstva, a bome je Aćimović podigla i kredit i nešto novca od obitelji posudila. Sad je pred poduzećem izazovna godina za koje će se među ostalim trebati pozicionirati na tržištu, istražiti digitalni marketing, uvesti neke nove proizvode… A direktorica zahtjevna.

– Dosta zahtjevna po pitanju kapa, puno sam ih promijenila u životu, imam ih od skupih do jeftinih, sve sam ih probala, puno ih isplela, rasparala, koristila. Irena zna kolika je ogromna kutija probnih kapa koje idu u donacije, tu je i kutija gdje idu kape s malom krivom očicom koju vi i ne vidite, a ja ne dam da ide u prodaju. Toliko smo zahtjevni, ja vraćam kape bakama, nekad sam i prestroga. Ali, mi stvarno imamo sjajne kape. One su od 100 posto merino vune nabavljene od provjerenih dobavljača i imaju najvrednije oznake u ekološkom smislu. Prediva koja koristimo za djecu su takva da dijete od 15 dana starosti može tu kapu nositi i ne skidati je. S druge strane smo jedno 150 fotografija različitih kapa donijele pred bake da bi došle do određenog dizajna. Nismo do dizajna došle nametanjem neke vizije, već je proizašao iz sposobnosti pletilja, bodova s kojima se one dobro nose, mogućnosti neke vune i prediva da se izradi neke kapa. Iz materijala, mogućnosti, znanja i vještina pletilja i nekih mojih želja i postojećih trendova došle smo do ovog dizajna. I ta kapa stvarno vrijedi – naglašava Aćimović.
Sva kapa nosi ime po vrhovima planina, kvartovima, rijekama, poznatim mjestima što znače nešto u memoriji hrvatske kulture, taman da onaj onaj tko kupi kapu i provjeri što znači ima te kape. Korzo je tako, baš kao i Kalelarga, Stradun i Mandalina, kapa promenade, ona za šetnju. Još je zanimljivije, a i znakovitije, ime samog brenda.

– O tome sam puno, puno razmišljala, nekoliko mjeseci dok nisam došla do nečega. Vrtjela sam se oko nekih kondicionala, u stilu ‘što bi bilo kad bi bilo’. Pisala sam kondicionalne rečenice i kad sam skužila da se u nekoliko njih ponavlja, skoro matematički sam izvukla ‘da mogu’. Shvatila sam da na hrvatskom jeziku to može značiti četiri stvari; Da mogu bio bih; Možeš li!? Da, mogu; Nisam znao da mogu; Mogu li to oni!? Da, mogu! – pojašnjava Aćimović.

I mogu, i ona i one, taman da i ne zvuči nemoguće kada kaže da je cilj da se mreža širi i bude jednom mreža pletilja Hrvatske. Do tad ne bi bilo uopće loše otići na www.damogu.org, pogotovo u ovo blagdansko doba, i tamo pročitati i ove rečenice Irene Petrović: »Sljedeći put kad dođete u poziciju biranja poklona za sebi dragu osobu promislite malo o simbolici poklona koji darujete. Sjetite se da kupnjom proizvoda koji nose oznaku »ručni rad« kupujete emociju, trud, nečije vrijeme, kupujete odgovornije prakse za bolju budućnost. Nitko tko se bavi ručnim radom ne radi to da bi stjecao bogatstvo, barem ne ono financijske prirode. Riječ je ovdje o drugoj vrsti bogatstva, prije svega ljudskoga duha, osobnosti, stvaralaštva i osobnog zalaganja, jer ručni rad donosi brojne blagodati i onima koji ga izrađuju, i onima koji ga koriste. Vrijednost je to koju novac ne može platiti.«

Foto: Davor Kovacevic